Benića su građani do sada, osim po filmu, mogli prepoznati po sudjelovanju u prosvjedu Varaždinskog smeća u siječnju prošle godine, akciji za platane, a on svoju budućnost vidi kroz blisku vezu filma i aktivizma.
Mladi varaždinski filmaš Matija Benić prošle je
godine dovršio dugometražni debi ‘Sve u je u dimu’, premijerno
prikazan u gradskom kinu Gaj dan nakon Božića pred do kraja
popunjenim kapacitetom.
Benića su građani do sada, osim po
filmu, mogli prepoznati po
sudjelovanju u prosvjedu u siječnju 2019. godine,
akciji za platane, a on svoju budućnost vidi kroz bisku
vezu filma i aktivizma.
Trenutno je student druge godine režije na Akademiji dramskih
umjetnosti u Zagrebu, a za početak nas je zanimalo kako je
nastajao njegov prvi dugometražni film.
Prije dva mjeseca kino Gaj bilo je prepuno na premijeri
filma ‘Sve je u dimu’. To je bio tvoj dugometražni prvijenac,
film je sniman tijekom ljeta 2018. godine. Kako to da si se sa
samo 18 godina odlučio na zahtjevan projekt?
Postoji mala ekipa ljudi u Varaždinu koja se bavi filmom već neko
vrijeme. I to su bolesnici, u pozitivnom smislu – oni rade
koliko god treba i žele raditi nešto u vezi filma. Prije par
godina snimili smo jedan srednjometražni film, ali smo rekli da
trebamo popravni te smo se odlučili na dugometražni.
Foto: Vida Žagar
Filip Rutić napisao je scenarij, kao pisac
kratkih priča, u svojoj zbirci imao je mali ljubavni motiv
koji smo odlučili iskoristiti i napisati za cijeli dugometražni
film. Od glumaca znali smo da će u filmu biti
Jura
Ruža,
Karlo Bernik,
Karla Aračić… Imali
smo u glavi tko će imati koju ulogu.
Jeste li imali kakav budžet i gdje ste točno
snimali?
Službeni budžet bio nam je 54 kune. Što se tiče lokacija, išli
smo linijom manjeg otpora. Snimali smo mjesec i pol dana u mojoj
kući u Sračincu.
Doslovno su se svi doselili kod mene, Karla je imala ormar kod
mene to ljeto. Hvala divnim roditeljima koji su bez problema
prihvatili ideju o snimanju, a moja sestra je kuhala za filmsku
ekipu. Manje lokacije su pokrivane od prijatelja koji su
sudjelovali na filmu.
Kako si ti zadovoljan s konačnim rezultatom te kakve su
reakcije gledatelja nakon premijere u kinu?
Iznenadilo nas je koliko je ljudi došlo u kino. Nisu došli samo
frendovi. (smijeh)
Dijelu ekipe se sviđa, drugi dio ima vrlo dobre i konstruktivne
kritike koje smo prihvatili. Izgleda da se ljudima svidio film,
do neke razine. Planiramo ga slati dalje na festivale i vidjeti
što možemo s tim.
Tko je radio glazbu?
Za glazbu je zaslužan bio Arian Peharda koji je
prije toga objavio EP. Glazba mi je među najdražim dijelovima u
filmu, Arian se užasno potrudio oko toga i napravio divne stvari.
Režirao si spot za njegovu pjesmu ‘The Masked Ball’
– kako si se snašao u toj ulozi i do kakve razlike dolazi kod
snimanja spota i kratkometražnog ili dugometražnog
filma?
Volim da me za film zainteresira neka crtica, psihologija koja se
razvija kod likova, dok je kod spota prisutna više emotivnost i
intuitivnost, tim više da postoji i autor glazbe. Spot je tok
misli koji smo nas dvojica dobili nakon mnogo razgovora i
pričanja o glazbi. Na početku smo imali stop motion, na
kraju smo imali dvoje ljudi koji plešu. Obožavam bilo koju vrstu
audiovizualne umjetnosti i divno mi je bilo raditi na takvom
projektu.
Foto: Vida Žagar
Prošle godine u siječnju izveo si
performans s guranjem
bale za vrijeme prosvjeda Varaždinskog
smeća. Koji je bio rezultat toga, što se time
htjelo pokazati i kako je došlo do
realizacije?
To sam radio za kolegij koji se zove reportaža. Dobio sam zadatak
da napravimo reportažu o bilo čemu. Procesom istraživanja shvatio
sam da me zanimaju lokalne teme, tako da smo potrošili cijeli
budžet za dolazak do Varaždina i nazad, i odlučili se za temu
bala. Počeli smo istraživati, mojem mentoru se isto svidjela tema
i imali smo poticaj da kontaktiramo ljude koji o cijelom i vrlo
kompleksnom problemu znaju nešto više.
Istraživanje je bilo odlično, bili smo na lokaciji gdje su bale,
otišli u obližnje mjesto, razgovarali s mještanima.
Za reportažu smo uspjeli kontaktirati Mirelu
Holy i Slavena Dobrovića. Trebala nam
je i ‘druga strana’, ali na upite nam se iz gradske uprave nitko
nije javio za razgovor. Što smo onda učinili? Htjeli
smo u Varaždinu napraviti nešto interesantno ljudima, a da nije
običan razgovor s nekim. I odlučili smo napraviti prosvjed. To je
bio prosinac 2018. godine. Odlučili smo napraviti prosvjed i
gurati balu.
I onda par dana nakon toga, vidio sam na Facebooku da se
organizira prosvjed grupe Varaždinsko smeće. Odmah sam zvao
mentora i uzbuđeno mu govorio da se prosvjed koji smo mi mislili
napraviti zaista događa, točnije da postoji i da ga ne trebamo
još i mi raditi. Zvao sam odmah organizatore, predložio im ideju
s balom i oni su to prihvatili. Jednostavno, poklopilo se u isto
vrijeme.
Također si sudjelovao u akciji građana paljenja lampiona
za srušene platane u Biškupcu – kako je došlo do pokretanja tog
aktivističkog poteza?
To je bila inicijativa Jure Ruže, prijatelja koji studira glumu
Osijeku. On živi blizu lokacije gdje su bile platane i jednog
dana vraćao se doma te vidio da ih nema. Odmah me nazvao i
osjetio potrebu da napravimo nešto u vezi toga. Dogovorili
smo da ćemo se naći na mjestu gdje su srušene.
Zapalili smo lampione i samo čekali. Pokušali smo pokazati
ljudima ta tako nešto nije u redu. Ne znam do koje smo razine
uspjeli, ali u svakom slučaju zadovoljniji smo da smo to
napravili, nego da nismo ništa. Ne vjerujem u ‘verbalna obećanja’
da će se za svako srušeno drvo posaditi deset novih.
Nekako se čini da si, s obzirom na sve nabrojano, vrlo
aktivistički nastrojen. Što za tebe znači građanski
aktivizam?
Građanski aktivizam mi je zanimljiv i imam snažnu potrebu spojiti
ga s onim što radim, a to je snimanje filmova. Između ostalog,
ovo ljeto ćemo raditi film koji je jako aktivistički nastrojen.
Film će se zvati ‘Povjerenje’ i izaći će početkom 2021. godine.
Žanrovski spada u triler, a radnja će se odvijati u bliskoj
budućnosti te je inspiriran lokalnim društvenim problemima.
Pozadina svega je jedan grad budućnosti, grad koji ima raznih i
zanimljivih problema koji su stalno stavljeni u pozadinu. Iako se
nigdje neće spomenuti ime grada, ljudima će valjda prepoznati o
kojem lokalitetu se radi, o kojim problemima te da se s njima
treba suočiti i protiv njih boriti.
Film je odličan medij za prikaz dokumentarnog i fikcije, jer se
može pretjerati i pokazati da svima sve bude jasno, a opet je
ponekad daleko od stvarnosti da ne bude direktan.
Studiraš režiju na zagrebačkoj
Akademiji. Kako se rodila
ljubav prema režiji?
Režija je san bila jako dugo. Tri prijamna su prošla, ali zbog
obveze koja mi je dana nisam htio odustati. Obožavam priče. Kao
klinac sam ih slušao i samo mi je trebao medij kroz koji bi ih
ispričao. Došao je film, postojala je kamera, sve mi je bilo fora
i imao sam koncentracije za tako nešto.
Foto: Vida Žagar
Što misliš o projektima, koji su na neki način slični
tvojem, na primjer ‘Zagrebački ekvinocij’ uživa sada vrlo veliku
popularnost za jedan nezavisni (DIY) film?
U šezdesetima je postojao FAS – Filmski autorski studio – koji je
radio sjajne filmove. Nadam se da će nezavisna scena zaživjeti i
da će joj se dati dovoljno pažnje. Hrvatski mainstream film ima
zanimljivih stvari, ali to svakako može biti još bolje.
Postoji li u gradu poput Varaždina način da iskoristi
svoje filmske potencijale?
Varaždin je vrlo filmičan. Pogotovo kad se razmišlja o
groblju, Starom gradu, centru… Ali to su samo ove poznate
lokacije u centru. Kad se ode u manje uličice, kvartove,
periferiju, dobije se skroz drugačija priča. Fadil
Hadžić je ovdje početkom sedamdesetih snimio ‘Lov na
jelene’ i grad u filmu izgleda odlično.