Stratište je prvo bilo u blizini crkve sv. Vida, a kasnije, do 1863. godine vješala - galge bile su u Brezju.
Kažnjavanje prijestupnika u srednjem vijeku bilo je vrlo brutalno
i surovo. Varaždinski gradski sud je za teže
prijestupe osuđivao krivce na nošenje klade, stajanje pod
sramotnim stupom prangerom, na stavljanje u kavez pred
Vijećnicom, batinjanje šibom, korbačem, remenom, batinom, izgon
iz grada. Najteže kazne bile su paljenje kože, odsijecanje
jezika, uha, ruke, smrt sječenjem glave, vješanje, spaljivanje na
lomači, zakapanje živog čovjeka u zemlju obloženu trnjem u kojoj
se umiralo dugo u strašnim mukama. Smrtne kazne izvršavao je
odlično plaćeni varaždinski gradski krvnik koji je u istragama
mučio žene osumnjičene da su vještice. Stratište je prvo bilo u
blizini crkve sv. Vida, a kasnije, do 1863. godine vješala –
galge bile su u Brezju. Na pogubljenje osuđenike su odvozili na
kolima, pratili su ih krvnik s pomoćnicima odjeveni u crveno
ruho, a s varaždinske vijećnice zvonila su zvona.
Dok nije sagrađena željeznička pruga, putnički promet između
Varaždina i Zagreba odvijao se
poštanskim kočijama, diližansama. U diližansu bi se punici
ukrcali kod varaždinske pošte, a poštar je davao trubom znak za
polazak. Kočiju su vukla tri konja koja su mijenjanja svakih 18
do 20 kilometara. Putovanje do Zagreba trajalo je 11 sati.