'Kao što je početkom prekida nastave u školama djeci poručeno: 'Ovo nisu praznici!', tako i ja vama poručujem: 'Roditelji nisu na godišnjem!' Oni koji ipak jesu, ne znaju hoće li imati posao kad im godišnji, ali sigurno ne i odmor, prođe...'
Jedan zabrinuti otac putem je društvene mreže Facebook poslao
poruku ministrici Blaženki Divjak, a s njim su
se složili brojni roditelji.
Njegovo pismo objavljujemo u cijelosti:
‘Dobar dan,
roditelj sam troje osnovnoškolaca i potaknut vašim jučerašnjim
Preporukama o organizaciji radnoga dana učenika tijekom
održavanja nastave na daljinu obraćam vam se ovim dopisom kako
biste stekli bar jedan dodir s realnošću, jer ga iz vaših
Preporuka teško mogu iščitati.
Ovakve bajke mogu napisati samo ljudi koji nemaju apsolutno
nikakve veze sa stvarnošću u kojoj živimo, nego im ovakvi lijepo
natipkani papiri služe kao zgodan rekvizit za PPT prezentacije na
pres-konferencijama. Ne znam je li ovo predstavljeno na jednoj,
ali nebitno. Dakle, ovakve savršene dane i rasporede pišu ljudi
koji nemaju pojma da trenutno, s aspekta obavljanja svoga posla,
postoje najmanje tri kategorije roditelja: roditelji koji rade
svoj posao na radnom mjestu, roditelji koji rade svoj posao od
kuće i nažalost roditelji koji su kući zbog otkaza ili su na
čekanju.
Roditelji koji svoj posao rade na radnome mjestu, moraju svoju
djecu SVJESNO i NAMJERNO ostaviti doma ispred televizora,
računala i mobitela i otići na posao, moleći u sebi Boga da bar
nešto od nastave na daljinu djeca savladaju pored sve te
elektronike pomoću koje mogu švrljati na internetu i tv kanalima
gdje hoće i koliko hoće (ne, veliki broj roditelja ne zna
postaviti roditeljsku zaštitu, ne zavaravajmo se!), dok se
roditelji ne vrate s posla i onda zapravo s njima pređu gradivo.
Naravno, količinu vremena treba pomnožiti s brojem djece doma!
U ovoj situaciji ne mogu uskočiti stričevi, ujaci i tetke,
susjedi a najmanje oni na koje se uvijek oslanjaju – bake i
djedovi – i bar bi ovo trebalo svima biti jasno! Otvorite oči i
budite svjesni činjenice: njihova djeca su doma SAMA! Neću
ulaziti u to što bi o ovome imao reći zakon i dječja
pravobraniteljica.
Da samo ukratko spomenem roditelje iz tzv. ‘realnog sektora’ i
one koji rade kod malih privatnika: roditelji pokušavaju
provjeravati svoju djecu doma koliko god mogu, kradući vrijeme od
svog posla što naravno, poslodavci donekle i razumiju jer smo svi
u istoj kaši, ali sve ima svoje granice, a kad se one prijeđu i
kad se mora donijeti odluka koga se otpušta, kod malih i srednjih
privatnika ne postoji utopijska misaona imenica zvana
‘sindikat/kolektivni ugovor’ itd. Ovo navodim samo da malo
steknete dojam tko sve radi i gdje, u kakvim tvrtkama, a
prisiljen je djecu ostaviti doma samu.
Nadalje, među roditeljima koji rade na svom radnom mjestu, u ovim
zahtjevnim danima, su ljudi koji rade kao liječnici, medicinske
sestre, policajci, vatrogasci itd. Kako da ONI nakon njihovog
radnog dana i smjena koje traju i po 10 i više sati dođu doma i
prihvate se djetetove školske knjige?! Puta broj djece, naravno.
Roditelji koji pak rade od kuće moraju biti odvojeni od djece,
kako znaju i umiju, da bi uopće mogli raditi svoj posao te tako
ne mogu pomoći svojoj djeci u praćenju i izvršavanju nastave, a
svako prekidanje od strane djece im narušava ionako nikakvu
koncentraciju u ovim danima. Dakle, tek kad završe svoj stotinu
puta prekinuti posao mogu prekontrolirati dječju školu, zadaću,
nastavu.
Mnogi roditelji koji rade od kuće ne rade, kako nam isprazni
mediji to vole prezentirati, u pidžami i uz šalicu savršene kave,
u krevetu i – što je najvažnije – na tvrtkinom laptopu, nego na
svom privatnom, jedinom kućnom računalu, dok istovremeno njihov
školarac čeka da roditelj završi posao, pa da se on/a prihvati
škole na računalu. Prioriteti na računalu se moraju znati, zar
ne: roditeljski posao pa dječja škola. Dakle posao od 8 sati, pa
tek nakon toga škola od 3,4,5 sati dok mama ili tata, sukladno
Preporukama idilično priprema – sada već večeru. Pod uvjetom da
je jedno od njih tijekom dana ‘pobjeglo s posla’ (jer trgovine
hranom rade skraćeno i još ako oboje rade od doma i imaju sreću
da imaju dva računala) kako bi stajalo sat-dva u redu pred
trgovinom i uopće kupilo namirnice za ručak.
Dodajmo tu i roditelje koji imaju i vrtićku djecu i školarce
doma! Školarcima se donekle još, ovisno o uzrastu, i može
objasniti kako to da su mama i/ili tata doma, ali rade i ne mogu
im pomoći, ali što je s vrtićkom djecom? Niti mogu kod bake i
djedovi, niti mogu van, a mama i tata se ne mogu igrati s njima
jer nakon posla kojeg rade doma moraju pomoći braci i/ili seki
oko škole.
O roditeljima koji su doma, a ne rade jer su na čekanju ili su
dobili otkaz ne trebam ni govoriti – nažalost, sve ih je više.
Egzistencijalna pitanja (svima, a ne samo njima) odzvanjaju iz
minute u minutu i kako uopće ti roditelji da pomognu svojoj
djeci? Da oni, na rubu živčanoga sloma, bez posla i prihoda preko
noći – osiguravaju mirni kutak, opremu i tv, pripreme ručak (ako
imaju novaca…), razgovaraju s djecom (ako su uopće u stanju
govoriti, razmišljajući o kreditima i režijama), surađuju i
asistiraju djeci ako je potrebno bezbrižno ne razmišljajući od
čega će sljedeći mjesec platiti internet i tv-paket djetetu kako
bi pratilo nastavu.
U sve ove kombinacije ubacite još samohrane roditelje, djecu sa
samo jednim roditeljem, rastavljene roditelje (uključujući i one
koji ne žive u istoj županiji) da malo steknete dojam kakvih sve
roditelja ima, a nisu ubačeni u reklame s pidžamom i šalicom
kave.
Kako što je početkom prekida nastave u školama djeci poručeno:
‘Ovo nisu praznici!’, tako i ja vama poručujem: ‘Roditelji nisu
na godišnjem!’ Oni koji ipak jesu, ne znaju hoće li imati posao
kad im godišnji, ali sigurno ne i odmor, prođe.
Da ne budem krivo shvaćen – ovime ne kažem kako nastavni kadar ne
radi ništa i sve rade samo roditelji. Naprotiv, mnogi od njih se
zbilja jako trude da olakšaju i djeci i nama roditeljima,
pojednostavljujući stvari, stojeći maksimalno na usluzi i njima
HVALA. Na kraju krajeva, i mnogo nastavnika su roditelji pa i
njih ubacite u gornje kombinacije.
One druge nastavnike, kojima je ovakvo stanje raj na Zemlji, neću
ni spominjati jer će se u sveopćem metežu komunikacije ionako
provući ispod radara efikasnosti.
CARNET se voli ovih dana pohvaliti kako se nastava odvija
više-manje uspješno. Naravno, s njihove strane. Međutim, što je s
ishodima učenja? Što je s naučenim? Lako ćemo pobrojati broj
spajanja i učitavanja sadržaja, no pitanje je nakon što
zadovoljimo formu i normu, jesmo li dosegnuli i smisao?
Za kraj – bajkovito, kako smo i počeli. Kako bi bajka kakvu
pokušavate napisati svojim Preporukama (a bajke uvijek imaju u
sebi i stravične elemente – sjetimo se ostavljanja djece u šumi,
maćehinskog odnosa, svih onih ubojstava u tim pričama, da ih
poimenice ne nabrajam) bila realističnija pa time i kvalitetnija,
probavljivija, molim vas da u nju ubacite malo zbiljskog, ne
izmišljenog horora kojeg sam vam naveo, a kojeg ovih dana
doživljavaju roditelji naših princeza i prinčeva.
Lijep pozdrav,
Boris Dusper’.