Iz godine u godinu, varaždinska je bolnica najuspješnija u Hrvatskoj, s vrlo visokom stopom darivanja organa koja se kreće od 50 do 100 donora na milijun stanovnika...
U subotu, 13. listopada, obilježio se Europski dan
darivanja organa. Hrvatska je najuspješnija punopravna
članica Eurotransplanta, međunarodne
organizacije za dodjelu i razmjenu organa, s najvećom stopom
darovanih i presađenih organa. Služba za eksplantaciju Opće
bolnica Varaždin najuspješnija je u županijskim bolnicama u
Hrvatskoj.
Tim je povodom napravljen razgovor s prim.
Renatom Krobot, dr. med.,
voditeljicom Odjela za anesteziologiju, reanimatologiju i
intenzivno liječenje te zamjenicom koordinatorice Službe za
eksplantaciju Opće bolnice Varaždin.
Koliko ste zadovoljni kad govorimo o donorima organa i
koliko je bilo transplantacija u posljednje vrijeme u
Varaždinskoj županiji?
Moram s ponosom reći da je Opća bolnica Varaždin i dalje
najuspješnija županijska bolnica u Hrvatskoj po broju darivatelja
organa. Slijedimo trendove u zadnjih 10 godina u kojima našim
predanim radom, a isto tako visokom razinom svijesti naših
žitelja omogućavamo da se taj transplantacijski proces odvija i
dalje. Trenutno smo s vrlo visokom stopom darivanja – u
posljednjih 15 godina u kojima se provodi ovaj transplantacijski
program imali smo 596 mrtvih darivatelja organa i zahvaljujući
njima je gotovo 600 ljudi dobilo organe, odnosno šansu za novi
život.
Koji se organi najčešće transplantiraju?
To su bubrezi, srce, jetra i gušterača. U Hrvatskoj se još uvijek
ne obavlja transplantacija pluća i tankog crijeva, za takve
zahvate naši pacijenti moraju ići u inozemstvo, ali osim
transplantacije organa obavlja se i transplantacija tkiva i u
posljednje se vrijeme radi sve više transplantacija
kardiovaskularnog tkiva, što obuhvaća srčane zaliske i velike
krvne žile. Naravno, tu su i očno i koštano, ali i mišićno i
koštano tkivo.
Tko su najčešće donori?
Donor organa može biti svatko, nema dobne granice. Kod nas je
najmlađi donor imao 6 i pol godina, a najstariji čak 92 godine.
Donor organa je svatko tko umre moždanom smrću koja se
dijagnosticira unutar bolnice, posebno određenim protokolom,
nakon čega se obavještava obitelj, iako kod nas vrijedi zakon
tzv. pretpostavljenog pristanka u kojem svatko
tko se za života nije protivio doniranju organa automatski spada
u darivatelje.
Moram se pohvaliti da je u našoj bolnici stopa odbijanja
doniranja organa vrlo mala, svega 2 posto u ovih 15 godina, dok
je prosjek u Eurotransplantu puno veći, oko 30 posto, a u cijeloj
Hrvatskoj oko 20 posto obitelji odbija donaciju organa.
Kako objašnjavate tako veliki postotak prihvaćanja
darivanja?
Mislim da je tu velika uloga sredstava javnog
informiranja, sustavnog obavještavanja javnosti preko
medija, edukacije u školama. Kontinuirano se radi na edukaciji
stanovništva, a za one koji nisu dobro informirani, mi smo tu da
razgovorom objasnimo koje su mogućnosti i olakšamo im odluku.
Iz godine u godinu, varaždinska je bolnica najuspješnija u
Hrvatskoj, s vrlo visokom stopom darivanja organa koja se kreće
od 50 do 100 donora na milijun stanovnika. U Eurotransplantu je
stopa darivanja samo 15, a u Hrvatskoj 30 donora na milijun
stanovnika.
Kojom brzinom organi dolaze do onih kojima su
potrebni?
Mora se sve raditi jako brzo. U trenutku kad se proglasi moždana
smrt, počinje propadanje organa koje mi moramo održavati na
umjetni način. Dakle, tu puno vremena nema. Koordinacija s
transplantacijskim timovima mora biti dobro uhodana i
eksplantacija se najčešće završi u roku od 12 do 24 sata, a ako
je riječ o eksplantaciji srca 5 sati. Ponekad nam dolaze i ekipe
iz inozemstva po organe, što je dodatno stresno i mora se još
brže raditi. Osim brzine i koordiniranosti, nužna je konstantna
edukacija svih onih koji sudjeluju u tim procesima i na tome
također mnogo radimo.
Po zakonu smo svi donori, a čemu onda služi donorska
kartica?
To je nešto što olakšava obitelji preminulog da poštuju volju
osobe koja je donorsku karticu zatražila. Donorsku karticu izdaje
Hrvatska donorska mreža već više od 20 godina, a
imamo je i mi i svi koji su zainteresirani mogu po nju doći. Iako
kartica nije obvezujuća, može pomoći članovima obitelji da lakše
donesu odluku. Ako se netko za života nije protivio, već je to
dovoljno da spada u kategoriju dobrovoljnih darivatelja organa
poslije smrti, međutim, ako uz to još ima donorsku karticu,
naravno da je obitelji puno lakše ispoštovati tu želju. Inače,
razgovor s obitelji ja daleko najteži i najstresniji dio cijelog
postupka.
Kao prvo, koordinator je taj koji obitelji mora reći da je došlo
do najgoreg, nakon čega kod mnogih nastupa period šoka, vrijeme u
kojem se moraju suočiti s činjenicom da je netko od njihovih
najmilijih preminuo.
Nakon toga nastupamo mi, s ovim drugim dijelom i ljudi vrlo često
naknadno kažu da im je to olakšalo i na neki način pružilo
utjehu, ta spoznaja da jedan dio preminulog nastavlja živjeti.
Ponavljam da imamo zaista malo odbijanja, a bitno je napomenuti i
da sve vjere podupiru doniranje organa – katolička vjera,
židovstvo, islam.. Sve što može živom poslužiti, grijeh je
zakopati. Ljudi su uglavnom dobro informirani o doniranju organa
i moram priznati da je kod nas ta svijest zaista na visokoj
razini.
U tome može pomoći i Europski dan darivanja
organa.
Svake se godine 13. listopada u 47 zemalja članica Vijeća Europe
obilježava kao Europski dan darivanja organa, a to je znak
solidarnosti i potpore onima koji čekaju transplantaciju organa,
ali i znak zahvale za preminule darivatelje organa, kao i za
članove njihovih obitelji koji su svojim velikodušnim činom tu
transplantaciju omogućili.
Transplantacija je danas uspješna, ali na žalost i puno puta
jedina moguća metoda liječenja bolesnika koji su nepovratno
izgubili funkciju nekih organa. Ahilova peta cijelog procesa je
zapravo nedovoljan broj organa raspoloživih za transplantacijsko
liječenje, odnosno postoji veliki nesrazmjer između ponude i
potražnje.
Mnoge zemlje svijeta pokušavaju taj problem riješiti, postavili
su to kao nacionalni javnozdravstveni problem i pokušavaju
pronaći brojne metode i strategije kako bi broj raspoloživih
donora organa povećali.
Prema podacima Vijeća Europe, trenutno je u Europi na listi
čekanja za transplantaciju više od 140 tisuća
bolesnika, a svakog se sata ta lista povećava za petero
novih bolesnika. Na žalost, njih devetanesetro se
svakodnevno skida s te liste, ali ne zato što su transplantirani,
već zbog toga što preminu prije nego što dočekaju organ.
U Hrvatskoj je situacija slična, iako puno bolja nego u ostalim
zemljama. Hrvatska, koja je članica Eurotransplanta, vodeća je
zemlja svijeta i po broju transplantiranih organa i po broju
darovanih organa. Primjerice, 2017. godine u Hrvatskoj je bilo
346 bolesnika na listi čekanja, a transplantiran je 321.
Dakle, nesrazmjer postoji, ali nije tako velik kao u ostalim
zemljama. Predani rad, dobar organizacijski model posložen još
2000. na razini Ministarstva zdravstva i visoka razina
svijesti kod ljudi ono je što je potrebno da bi se jedan takav
program održao na tako visokoj razini.