U zloglasnoj knjizi Malleus Maleficarum navodi se kako je sam latinski naziv za ženu, feminus, dokaz njenog pomanjkanja vjere, jer ‘fe’ znači vjera, a ‘minus’ i danas ima isto značenje.
Inkvizicija (lat. Inquisitio – istraživanje),
crkveno-državni, ali i kazneni sud, djelovao je u katoličkim
zemljama od 13. do 18. stoljeća i dijelio se na dvije
najpoznatije frakcije – Rimsku inkviziciju, koja
je odgovarala direktno papi, i Španjolsku
inkviziciju, koja je bila pod paskom kralja.
Začetnici ideje inkvizicije su bili pape Lucijan
III., 1184. godine, i nešto kasnije, početkom 13.
stoljeća, Inocent III., koji su u svojim
odredbama uvelike razmatrali o organiziranom progonu
krivovjeraca. No njen konačni oblik uspostavlja i službeno je
1232. godine formira papa Grgur IX.
U samim počecima ti su progoni uglavnom bili usmjereni na razne
sljedbe ili sekte kao što su albigenzi, valdenzi, katari,
patareni, koji ne samo što nisu dijelili nauk Crkve, već su u
nekim slučajevima i otvoreno propagirali njihovo neslaganje s
njom u gotovo svim segmentima, teološkom i ideološkom.
Petak trinaesti
Crkva takvo ponašanje nije tolerirala i uskoro počinje masovno
istrebljenje. Ubrzo se inkvizicija okomila i na financijski te
posjedima sve moćnije vitezove templare, koje
također brzo i efikasno istrebljuje s posljednje spaljenim
vitezom Jacquesom DeMolayem, koji svoj život
okončava na lomači, na petak 13. 1314. godine.
Usput rečeno, upravo ovim događajem počinje sve raširenije
praznovjerje vezano uz taj dan i datum – strah od petka
trinaestog ili paraskevidekatriafobia.
Nakon proganjanja nepodobnih, vjerskih neistomišljenika ili onih
koji bi potencijalno mogli zaprijetiti vlašću, a nisu odani
Crkvi, ubrzo se na meti našla još jedna populacija, vezano uz
koju je plamičak omalovažavanja počeo tinjati još u biblijskim
tekstovima. Na red su došle – žene.
Feminus = fe + minus
Jadna Eva nije ni znala kako će njena znatiželja
rezultirati ne samo bijesom Boga te konstantnim obezvrijeđivanjem
njena spola od strane sve patrijarhalnijeg društva, već u
budućnosti gotovo masovnim progonima, histerijom i panikom u
društvu, neopisivim mučenjima te stravičnim umiranjima u vatri i
tamnicama. I to samo zato jer su – žene.
U biblijskim je tekstovima nemalo primjera podređivanja žena, što
i ne čudi, s obzirom na sve jaču ulogu muškarca u tadašnjem
židovskom društvu. No tijekom vremena situacija ne postaje nimalo
bolja. Pa tako ni Crkva ne razmišlja ništa bolje.
Brojni su crkveni mislioci, teolozi svoga vremena, smatrali ženu
slabijim bićem, što među ostalim potvrđuje i citat iz spomenutog
Malleusa Maleficaruma u kojem jedan od autora,
Institoris, tvrdi, odnosno vjerojatnije citira
misao svetog Antuna Firentinskog, kako je sam
latinski naziv za ženu – feminus dokaz njenog pomanjkanja vjere,
jer ‘fe’ znači vjera, a ‘minus’ i danas ima isto značenje.
Bliska suradnica Sotone
Potlačene žene u dominantnom muškom društvu uglavnom su prale,
kuhale, čistile, ali i radile teže poslove na poljima, brinule
oko kuće i obitelji, ali ipak mogle su nešto što muškarci nisu –
rađati. Ta je mogućnost u muškome svijetu, pogotovo među crkvenim
misliocima, uvijek bila obavijena velom tajne.
Žene su pomagale ženama, bile su babice, vremenom naučile brojne,
danas korisne tajne ljekovitog bilja kako bi pomogle pri porodu,
olakšale bolove. Tu negdje raste teren sumnje koji će ih uskoro
postaviti na prvu liniju osoba optuženih za suradnju sa samim
Nečastivim.
Ne moramo ni spominjati kako se u tim vremenima s krajnjim
gnušanjem gledalo na menstrualni ciklus, tijekom kojeg je ženama
zabranjen ikakav kontakt sa okolinom i ljudima.
Mračne misli mračnog Srednjeg vijeka rađaju jednu od najbliskijih
suradnica samoga Sotone – Vješticu.
Dolazak Inkvizicije u Hrvatsku
Podosta je vremena prošlo od pojave Inkvizicije pa do njenog
dolaska u Hrvatsku. Ovo je, srećom po mnoge žene, jedan od
ljepših primjera našeg kaskanja za europskim trendovima. No ruka
Crkve nije zaobišla Hrvatice. Inkvizicija dolazi zajedno s
dominikancima, a uskoro se te zadaće prihvaćaju
i franjevci.
I dok su papini koemsari harali hrvatskim priobaljem, na sjeveru
Hrvatske, pa tako i u Varaždinu, čast osuđivanja žena na lomaču
pripala je gradskim vlastima, zahvaljujući kojima danas i imamo
kakve takve pismene dokaze na koje su oni tada vjerojatno bili
jako ponosni.
Već smo u prvom dijelu naveli žene koje su u Varaždinu i
Varaždinskim Toplicama bile osuđene i spaljene. No to je, kako
god čudno to sad zvučalo, bilo rješenje koje su sve jedva čekale.
Jer naspram svega što je prethodilo lomači, vatra je bila
očekivan spas.
Vještice sele na istok i postaju coprnice
Tih 1700-tih, kada je Varaždin ulovila vještičja histerija,
ostatak Europe, poglavito Njemačka, koja je po tom pitanju bila
najgora, ali i Francuska, Španjolska, Švicarska, Italija, te još
neke države u kojima se ‘procesuiralo’, lagano su mijenjale stav
prema Inkviziciji. Vještice im, čini se, ipak nisu bile krive za
svu tuču i nevolje na usjevima, nisu uzrokovale impotenciju ili
im bacale uroke na djecu.
Razum se i znanost počinju buditi. Vještice se sele nešto
istočnije i postaju – coprnice.
Spisak budalaština za koje su vas mogli optužiti da surađujete s
Vragom je nemjerljivo opsežan. Ako krava ne daje mlijeko –
vještica je tu, ako vam je dijete bolesno – vještica ima prste u
tome, brojne vremenske prilike i neprilike uvijek su pripisivane
vještičjoj raboti, a u prvom dijelu navedeno čaranje nad ubogim
krčmarom kojeg su prije toga pretukle dvije Varaždinke –
uvjerljivo pobjeđuje.
Koliko god se to nama sad činilo smiješnim, te su optužbe odvele
nesretne žene pred sud, nakon kojeg su, bez mogućnosti obrane,
odvjetničke pomoći i bilo čega što bi imalo ličilo na pravedno
suđenje, ubrzo završile na lomači.
No, prije lomače, čekala ih je – Inkvizicija.
(nastavlja se)