PIŠE: KRISTIJAN PETROVIĆ

VRAŽJE VARAŽDINKE (5) Da bi mučenja stala, trebale su biti što maštovitije

Možda najgora gadost koju su mučene žene izmislile odnosi se na nekrštenu djecu, koju su kuhale u velikim kotlima.

‘Ljudi nikada ne čine zlo sa toliko entuzijazma i
dosljednosti osim kada ga čine iz religijskih
uvjerenja’

Blaise Pascal

U varaždinskoj gradskoj tamnici, kao uostalom i u mnogim
tamnicama diljem Europe, odigravao se pretposljednji čin u farsi
progona svake žene te pokojeg muškarca nazvan – tortura. 

Lomile su se i drobile kosti, pucale su tetive i mišićna tkiva,
palili su se pazusi i spolni organi, a sve u podlozi kakofonije
vriskova i urlanja mučenih. Milost se nije pokazivala, već je
cilj bio iznuditi iz optužene što je god moguće više podataka o
njenoj krivici, načinu čaranja i ažurnosti u nanošenja zla u
svojoj zajednici. Vremenom su se krvnici i mučitelji trudili i
doznati s kim je sve udružena, koliko ih zapravo ima. No počelo
ih je interesirati i kako izgledaju njihova druženja te pogotovo
kako izgleda – Sotona.

Posljednja noć u listopadu

Veliki je broj žena, potpomognut neposivim mukama počeo opisivati
svoja druženja, što i kako rade, kako bacaju čini, uroke i
prokletstva. Počele su stvarati sliku onog što danas znamo kao –
Crni Sabat. Te su se priče ubrzo proširile među ljudima koji su u
kratkom vremenu dodali svoja vjerovanja i viđenja, a Crkva je
svojom propagandom dodatno proširila paniku, ne bi li bilo još
više prokazivanja među pukom, još više osuđivanja, još više
kontrole.

Vještice su, kao i sva bića mraka, svoju rabotu činile uglavnom u
noćnim satima. Pojedini su datumi u godini bili pogotovo ‘plodni’
za zloću, a najozloglašenija je bila posljednja noć u mjesecu
listopadu, za koju se vjerovalo kako posjeduje posebne moći i
kako se brišu sve granice između našeg i onostranog svijeta.
Zanimljivo kako je to vjerovanje opstalo i do danas. No vražje
varaždinke nisu to baš mogle neometano raditi u svoja četiri
zida. Za takvo se nešto moralo otići na udaljeno skrovito mjesto,
gdje bi udružile snage te iščarobirale svoju namjeru. Vještica je
morala putovati.

Prijevozno sredstvo nije uvijek bila metla

Usprkos uvriježenom vjerovanju i ikonografiji koju smo stoljećima
stvarali, vještičje omiljeno prijevozno sredstvo nije uvijek bila
– metla. Iako je i metla svakako poslužila u vožnji na željeno
odredište, u tu su svrhu bili od koristi i ostali kućanski
predmeti: vile, lopate, kose, preslice, pa čak i domaće
životinje, jarci, svinje i slično.

Zapravo, vjerovanje tijekom progona kako su vještice mogle
letjeti vjerojatno potječe još iz rimske i grčke kulture, u
kojima su se vještice mogle pretvarati u ptice, pri čemu su
osobito uživale u oblicima sove i gavrana. Sa sličnom su se
sposobnošću ponosile i vještice iz nordijske mitologije. 

Opisi Sabata u pravilu identični

Ženama kojima su pronalazili halucionogene masti, o kojima sam
već pisao, nije bilo teško izmaštati kako su letjele, a zapravo
su drogirane spavale u svojim domovima. No ni njima se nije
vjerovalo. U nekim se suđenjima išlo toliko daleko da su
tužitelji tvrdili kako je žena samo u fizičkom obliku bila
prisutna, a da je duhom bila na Sabatu, dok se u nekim
slučajevima i navodi kako osoba koja spava kraj muža u krevetu
nije njegova supruga, već demon koji je preuzeo željeni oblik.

>> VRAŽJE VARAŽDINKE (2) Naspram svega što je prethodilo lomači, vatra je bila očekivani spas

Na brojnim ispisanim stranicama mnogih sudskih procesa (nažalost,
u Varaždinu ih nema mnogo), spisa i onovremene stručne literature
opis Sabata je manje više identičan:

– U određene noći sastaju se heretici na ugovorenom mjestu. Tim
sastancima predsjeda demon osobno i to u obliku čovjeka, veoma
blijeda sa crnim očima koje sipaju vatru, ili u obliku kakve
životinje, najčešće crnog mačka ili jarca. Na sastanku se, prije
svega, vrše najsvetogrdniji čini hulenjem Isusa Krista i svete
crkve. Heretici pri tome gaze križ, pljuju po njemu i podvrgavaju
ga najgadnijim sramoćenjima. Prisutnog demona pak nazivaju svojim
učiteljem i obožavaju ga naročito tako da mu daju ‘poljubac
pokornosti’, obično u stražnjicu. Nakon toga sjedaju za gozbu na
kojoj nerijetko jedu ljudsko meso, naročito meso nekrštene djece.
Poslije svega toga na đavolov znak pogase se svjetla i svi
prisutni odaju se najrazularenijem međusobnom bludu. (Vladimir
Bayer: ‘Ugovor s Đavlom’)

Stereotipovi pretočeni u bajke

Ovakom se maštom ne mogu pohvaliti ni Stephen King ni brojni
drugi autori horror žanra i fantazije. No na mukama se trebalo
misli brzo i maštovito, jer ako ste priznali, mučenja bi stala.

>> VRAŽJE VARAŽDINKE (2) Naspram svega što je prethodilo lomači, vatra je bila očekivani spas

U ovim stereotipnim opisima sabata već naziremo i neke elemente
za koje će vještice odgovarati u budućnosti, a jedan od tih
stereotipova je i kako vještice jedu djecu, što se mnogo godina
kasnije pretočilo u bajku braće Grimm, Ivica i Marica, objavljenu
1812. godine. 

Eh, kad sam već spomenuo tu bajku ne mogu ne napisati kako je ona
vjerojatno istinita. Naravno, ne baš doslovno. Poznato je kako su
braća Grimm svoje bajke pisali na osnovama crnih kronika njemačke
povijesti i činjenica je kako su tijekom tzv. ‘velike gladi’
(1315.– 1321.), koja je vladala srednovjekovnom germanijom, mnogi
roditeji ostavljali svoju djecu u šumi jer ih nisu mogli
prehraniti, a te su pak šume osim životinjama vrvjele obiteljima
i pojedincima koji su u njima stanovali te koji su u krajnoj
nuždi i izgladnjelosti pribjegavali kanibalizmu.

>> VRAŽJE VARAŽDINKE (3) O lokaciji varaždinske tamnice još uvijek se povjesničari ne mogu dogovoriti

Navodno kućica ipak nije bila od marcipana, a preživjela je samo
Marica. Toliko o Hänsel i Gretel, a originalnu priču o zlatokosoj
Rapunzel bolje da ne znate.

Kuhanje djece u kotlovima

Možda najgora gadost koju su mučene žene izmislile odnosi se na
nekrštenu djecu, koju su kuhale u velikim kotlovima, a čija bi
mast potom poslužila kao osnova za spomenuti ‘ungentum pharelis’
ilitiga mast za letenje, dok su od kože radile fini ‘vellum’,
odnosno pergamente spremne za potpisivanje ugovora sa
Sotonom. 

Sve te iznešene maštarije i danas nam se čine groznim, iako, po
drugoj strani, svakako ne možemo biti sigurni da takvih sličnih
okupljanja nikada nije bilo.

>> VRAŽJE VARAŽDINKE (4) Naprave za mučenje: Od “španjolskog magarca” i “papine kruške” do “željezne djevice”. A to je tek dio popisa

Nepovratna karta za put na lomaču

Vratimo se mi ‘vješticama’ i njihovim iznuđenim priznanjima koja
su bila neopisivo maštovita i među crkvenim misliocima te
dužnosnicima, iako mora se priznati ne baš svima, izazivale pravo
gađenje.

Osim što su gazile i pljuvale po križevima i hostijama te su
kuhale i jele djecu, posebno je gnjusan bio čin tog spomenutog
sramotnog poljupca Sotoni u anus, čime se neopozivo pristale
služiti njemu na sve načine. Taj čin, nazvan još i ‘osculum
infame’, bio je nepovratna karta za put lomače. Mnoge su je jedva
dočekale…..

(nastavit će se…)

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije