Nakon niza promocija posljednjih mjeseci, spisateljica Đurđica Čilić u srijedu 15. srpnja u 19 sati gostovat će u Centru za mlade i nezavisnu kulturu u Varaždinu P4 i govoriti o svojoj zbirci priča 'Fafarikul'.
– Mene su knjige opismenile i u esteteskom i u emocionalnom
smislu i žao mi je što nove generacije nesviknute na tekst kao
medij nemaju nikakav odnos prema njemu osim odbojnosti.
Priželjkujem neki opći preokret prema tekstu, prema znanju,
činjenicama, argumentima, istinitosti, sposobnosti kritičkog
tumačenja poruka i tekstova
Nakon niza promocija posljednjih mjeseci, spisateljica
Đurđica Čilić u srijedu 15. srpnja u 19 sati
gostovat će u Centru za mlade i nezavisnu kulturu u Varaždinu P4
i govoriti o svojoj zbirci priča ‘Fafarikul‘,
pravom malom ovogodišnjem hitu, u kojem, kako navodi izdavač
Disput, neuvijeno i bespoštedno govori o slabostima, prije svega
vlastitima, ali i o strahovima, manjkovima, pogreškama i krivim
skretanjima koje bi većina čitatelja mogla prepoznati kao svoje.
Iako ćemo je upoznati kao spisateljicu, Đurđica Čilić
dugogodišnja je sveučilišna profesorica i prevoditeljica koja
radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog
fakulteta u Zagrebu.
U intervjuu dotaknuli smo se tema koje se provlače knjigom i
razgovarali o koječemu ostalom; od čitanja i pisanja preko
stripa, muzike i kazališta do ljubavi i seksa.
U svojoj ste karijeri objavili brojne stručne i
znanstvene radove i preveli mnogo knjiga. Je li ‘Fafarikul’ Vaš
književni prvijenac, koliko ste ga dugo nosili u sebi, koliko
dugo ste ga pisali i kako to da ste toliko dugo čekali da ga
napišete?
Objavila sam prije dvadeset godina malu zbirku pjesama, ali ni
tada kao ni sad, nisam o sebi razmišljala kao o književnoj
autorici. Imam respekt prema ljudima koji pišu sustavno, predano,
visokokvalitetno i zato držim da se ne bi trebalo nazivati
književnikom svatko tko objavi naslov ili dva. To moju knjigu ne
čini manje knjigom, ali njezino postojanje ne kvalificira me za
kategoriju književnica. Za taj status treba puno više rada i
rezultata. Tih stotinjak priča napisala sam u malo više od godinu
dana, a da prethodno nisam osjećala da trebam pisati i da imam
nešto važno kazati svijetu. To mi je omogućilo lakoću u pisanju i
radost zbog svake pozitivne reakcije na knjigu.
Priče u kojima pišete o djeci, obitelji i drugim intimnim
međuljudskim odnosima, nose nešto od pedagoške topline i
alegoričnosti, s delikatnim poantama kakve nose moderne priče i
bajke. Jeste li ljubiteljica literature za djecu i mlade i koje
su Vam knjige ili slikovnice najdraže?
Odavno ne čitam ništa za djecu i mlade i vrlo sam neuspješna u
nagovaranju svoje djece da čitaju jer im nudim naslove koji su
mene odredili. Nagovaram ih na književnost jer zaista mislim da
se nečitanjem lišavaju velikog užitka, spoznajnog prije svega.
Mene su knjige opismenile i u esteteskom i u emocionalnom smislu
i žao mi je što nove generacije nesviknute na tekst kao medij
nemaju nikakav odnos prema njemu osim odbojnosti. Priželjkujem
neki opći preokret prema tekstu, prema znanju, činjenicama,
argumentima, istinitosti, sposobnosti kritičkog tumačenja poruka
i tekstova. Našem vremenu to nedostaje.
Priče u Fafarikulu dirljiv su spoj pažljivo odmjerene
emotivnosti, humora, empatije, sa zrncima ironije i autoironije,
ali i izmjenjujuće melankolije i radosti; u njima gotovo da nema
gorčine čak i kad govore o teškim temama poput smrti, ubojstvima
ili socijalnoj nepravdi. Kakvom magijom raspolažete da uspijevate
pisati u isti tren tako pitko i tako duboko, gotovo
transcendirajući zamke koje bi mnoge vjerojatno odvele u očaj ili
mržnju?
Na zagrebačkoj promociji knjige Miljenko
Jergović je dao jedan kompliment knjizi koji mi jako
znači, a i Vi ga u pitanju na neki način spominjete. Kazao je
naime da je pripovjedačica diskretna kad govori o drugim ljudima
i o događajima koji bi se ticao njihove intime. Ne mogu reći da
sam privatno naročito diskretna osoba, štoviše brbljava sam i
nepromišljena, a ne mogu se pohvaliti da sam lišena gorčine i
negativnih emocija tako da mi je i samoj iznenađenje da je moj
pripovjedački glas poveo računa o onima za koje i umjesto kojih
govori. Ne znam kako mi je to pošlo za tipkovnicom.
Na poleđini knjige piše da autorica i pripovjedačica
nemaju mnogo zajedničkog i otkriva da se slažu samo u jednom – da
sve što je napisano pripada čitatelju. Otkrijte nam nešto što ne
piše u blurbu ni biografskoj bilješci, u čemu se to točno
razlikuju autorica i pripovjedačica i zašto ste sve to što ste
napisali tako olako prepustili čitatelju?
Od pripovjedačice sam se ja kao autorica ogradila jer tekst ima
svoju dinamiku i unutarnji život koji autor ne kontrolira, ma
koliko se trudio i ma koliko pisanje bilo osviješten proces. Imam
povjerenja u čitatelje jer sam i sama, prije svega, čitateljica
tuđih knjiga i uzdam se u čitateljsku dobrohotnost, velikodušnost
i imaginaciju. Nema knjizi života bez čitatelja, autor i izdavač
odradili su samo dio posla.
U knjizi provlače se brojne asocijacije na druge
pjesnikinje i pjesnike, pisateljice i pisce, glazbenice i
glazbenike i umjetnice i umjetnike iz drugih područja, naročito s
poljske umjetničke scene. Koliko Vam je u životu i stvaralačkom
radu važna umjetnost koja nije književnost? Spomenite nam nešto
što Vas se dojmilo, jednu predstavu koju ste u posljednje vrijeme
pogledali, jedan film, album koji ste poslušali, izložbu koju ste
posjetili i strip koji ste pročitali.
Zanimaju me druge umjetnosti, iako ih uglavnom konzumiram
impresionistički, bez studioznog uranjanja u razumijevanje
filmskog, likovnog ili kazališnog jezika. Zadnje izložbe,
predstave i filmovi koje sam vidjela bili su u Krakovu, gdje sam
boravila prije pandemije. Tamo imam više vremena negoli u
Zagrebu, gdje na predstave idem sa studentima. Zadnji sjajan
strip koji sam pročitala je Spiegelmanov “Maus”, a zadnji album
koji sam poslušala s užitkom nekoliko puta album je “Hello” koji
je suautorski projekt jednog Vašeg sugrađanina, Marka Levanića, i
njegovih kolega Ivane Starčević i Luke Belanija, odnosno njihovog
benda The Basewalks.
Spominjete bendove iz vremena Novog vala kao što su EKV,
Idoli, Leb i sol… Budući da ste vrsna polonistica, kako to da
se na Vašem pripovijednom repertoaru nisu našli stihovi Azre:
“Poljska u mome srcu, u mome srcu mazurka…” Imate li nešto
protiv mazurke i narodnih plesova i pjesama, svojevrsnog otpora
kao što ga je imala ona mala koja svira harmoniku u priči koju
smo naveli?
Narodna, tradicijska muzika nije ono što sam voljela slušati kao
dijete, muzički me formirao jugoslavenski pop i rock. Naravno,
prije svega Haustor i spomenuta Azra. Sad sam malo mekša prema
tradiciji, mogu poslušati sevdalinke ili međimurske narodne
pjesme, ali dalmatinske mi idu na živce, dočim sam prema svemu
poljskom popustljiva.
Priče kao što su Pozdrav iz zemlje Safari, Kolodvor ili
Žudnja protkane su putenom, erotskom senzualnošću. Može li se
erotsko odvojiti od ljubavi i vjerujete li da jedna osoba drugoj
osobi može pružiti “vječnu”, apsolutnu ljubav ili je to
iluzija?
Mislim da je ta iluzija o apsolutnoj ili vječnoj ljubavi
rasturila mnoge parove koji su mogli biti umjereno sretni. Mnogi
ljudi su u toj permanentnoj nadi da postoji idealna partnerica
ili partner, stalno nezadovoljni osobom s kojom su u odnosu pa je
kinje i popravljaju mučeći i sebe i nju. Kao i stari Grci, ja
razlikujem tri vrste ljubavi: eros, filiju i agape, gdje je prva
dobila ime prema bogu strasti, druga nam pruža radost voljenja i
nalik je istinskom prijateljstvu, a treća je ljubav bez granica,
bez rubova, milosrdna i nepotrošiva. Najsretniji su oni među nama
koji su iskusili sve tri.
Vaše gostovanje u Varaždinu u sklopu ljetnog programa
Hladoveena na rasporedu je nakon radionice psihologinje Etelke
Kožar na kojem će s mladima razgovarati o emocijama i seksu,
temama od kojih ni Vi ne bježite u pričama. Zašto je seks još
uvijek tabu tema u našem društvu i u čijoj se literaturi više
govori o seksu: u hrvatskoj ili poljskoj? Postoje li autori koji
se bave tim temama koje biste preporučili mladima?
Nemam dojam da je seks tabu u stvarnom životu, dapače, ali
postoje službeni narativi koji ga tabuiziraju i vezuju isključivo
uz pitanja reprodukcije i demografske obnove. Mislim da se treba
obraniti od tih konzervativnih pritisaka koji kreiraju kontrolne
mehanizme nad ženskim tijelom i zastrašuju mlade ljude umjesto da
ih educiraju. S obzirom da Crkva i ljudi u njoj ne prakticiraju i
ne znaju ništa o seksu, smatram posebno bizarnim da nas se upravo
iz tog izvora bombardira nazadnim stavovima, propisima i
zabranama. S druge strane, ne mislim ni da književnost, pa čak i
ako slobodno govori o seksu, a tu su poljska i hrvatska jednako
stidljive, može odraditi ono što bi trebale obrazovne
institucije. Kao što vidite, kao prava prosvjetna radnica, i
dalje puno nade polažem u školstvo i njegovu prosvjetiteljsku
ulogu.