Na dan 14. siječnja sletjeli su u glavni grad Windhoek i započeli svoju foto-avanturu. Ruta je otprije bila dogovorena, a plan spreman.
Varaždinski fotografi Željko
Hajdinjak i Darko
Gorenak, uz još dva suputnika,
Ivana Bengerija i Darija
Stočkova boravili su od 14. do 26. siječnja ove
godine na afričkom jugu, točnije u
Namibiji.
Namibija je relativno ‘mlada država’, postala neovisna od Južne
Afrike 1990. godine, a procjenjuje se da ima oko 2 milijuna
ljudi, ali s površinom od 825 tisuća kilometara kvadratnih.
Dovoljno je reći da im nacionalni park Etosha,
koji su protagonisti naše priče posjetili, zauzima područje
veliko kao pola Hrvatske.
Željko Hajdinjak objasnio nam je da se pružila prilika u kolovozu
prošle godine za povoljne avionske karte. Na dan 14. siječnja
sletjeli su u glavni grad Windhoek i započeli
svoju foto-avanturu. Ruta je otprije bila dogovorena, a plan
spreman.
– Krenuli smo od juga države, a s obzirom da je Namibija ogromna,
pokušali smo napraviti dobar plan. Mi smo u dvanaest dana autom
obišli 2500 kilometara – rekao je Hajdinjak i dodao da s
temperaturama nisu imali problema s obzirom na to da su sva
četvorica više ljetni nego zimski tipovi.
Pustinjska prostranstva
– Glavni grad im je moderan i europski što je razumljivo pošto su
bili njemačka kolonija iza Prvog svjetskog rata. Kao da nije
Afrika. Ipak, kad smo se odmaknuli od grada počinju velika
‘prostranstva ničega’. Počeli smo od velike i stare pustinje
Namib, ali čim se izađe iz grada počinju se viđati životinje –
govori Hajdinjak.
Prvi dan prošli su 400 kilometara makadama s ograničenjem brzine
od 80 kilometara na sat.
– Mi smo prvi dan putovali devet sati jer smo puno stajali zbog
fotografiranja životinja i prirode. Sve nam je bilo
fascinantno – ističe.
Turizam je na visokoj razini
Varaždinski fotograf navodi da se nisu našli u neugodnim
situacijama. Štoviše, hvali tamošnji turizam i uspoređuje ga s
našim.
– Turizam je tamo na jednoj drugačijoj razini nego u Europi. Ne
mogu reći da je bolji, ali ljudi su ljubazniji pa nije ni bilo
situacija da bi se osjećali imalo ugroženima – objašnjava.
Gdje ste bili smješteni?
– Dio smještaja pronašli smo prije puta, dok smo dio nalazili
kada smo došli u Namibiju. Počeli smo rezervirati po dan-dva
unaprijed i to je savršeno funkcioniralo. To su bile kao nekakve
lođe, bungalovi i kućice koje su klimatizirane, sjajno uređene od
kuhinje do kupaone. Najlošiji smještaj je vjerojatno bio tri
zvjezdice. Plaće su im uveliko niže od naših, a ugostitelji su
puno uslužniji, žele porazgovarati i nismo naišli na čovjeka koji
ne zna engleski, a odlično govore i njemački – priča Hajdinjak o
turističkoj strani Namibije.
Posjetili su i seoske sredine, zabačena mjesta.
– Otišli smo i u ruralnu sredinu. Tamo vlada veliko siromaštvo, a
ljudi uz cestu prodaju minerale, kamenje lijepih boja i od toga
žive. Ipak, jako su se razveselili kad smo im ostavili kanistar
vode i nekoliko konzervi. Tome su se više veselili nego novcima
što je razumljivo jer ga nemaju ni gdje potrošiti – navodi i
spominje da je hrana vrhunska, od klasične piletine i svinjetine
do afričkih divljači – zebri, nojeva, antilopa koje se baziraju
na roštiljskoj ponudi.
‘Lav se nije pojavio’
S fotografske strane, Afrika i Namibija nude posve specifičan
doživljaj i atmosferu u trenutku ‘uzimanja’ fotografije.
– Snimiti slona u svom prirodnom okruženju je nešto posebno.
Naišli smo i na vrlo rijetkog bijelog nosoroga. Staneš s autom,
malo pričekaš da dođe neka životinja i onda nastaje poseban
osjećaj fotografije u toj situaciji. Sve je puno adrenalina.
Ipak, nismo uspjeli ‘uhvatiti’ lava, iako smo mu vidjeli tragove
– napominje Hajdinjak i dodaje da su u Etoshi životinje naviknute
na aute i ljude te dođu dovoljno blizu za fotografiju.
Na obali i novi planovi
– Obala Atlantskog oceana je posebna. Nema vjetra, a valovi su
visoki dva metra. To je silina i moć oceana, zvuk koji proizvodi
u dodiru s obalom je neopisiv – govori svoje doživljaje s velike
obale Atlantika.
Kroz sljedeće dvije godine planiraju još putovanja. Prvo je na
redu vraćanje u Namibiju i posjet susjednoj Bocvani, zemlji koja
se također smatra dosta sigurnom. Hajdinjak i Gorenak svojim su
fotoaparatima zabilježili fascinantne prizore. Isti takav je i
broj fotografija.
– Nakon odabira fotografija, a bilo ih je jako puno sličnih,
izabrao sam samo one vrijedne pokazivanja. Stao sam na brojci od
njih 750. Tako je negdje ostalo i kolegi Gorenaku. ‘Nalupali smo’
po tome svaki po pet tisuća, ali to je zbog toga što se cijelo
vrijeme ima nešto snimati – rekao je varaždinski fotograf pa
najavio izložbu i predavanje do kojeg će sigurno doći.
– Objavljujemo fotografije preko profila i portala, ali planiramo
i izložbu, napravit ćemo odabir 15-20 fotografija koje će se
printati, a ostalo će biti prikazano digitalno preko projektora.
Mislimo održati i putopisno predavanje, to je način interakcije
kakav ljude zanima, a to ćemo napraviti kroz neko vrijeme, par
mjeseci da se i nama slegnu dojmovi od putovanja – završio je
svoju priču Željko Hajdinjak.