Poznati televizijski voditelj Kristijan Petrović ima neobičan hobi. U ugodnoj opskurnoj atmosferi popričali smo s njim o demonima, vješticama i kućnim duhovima...
– Posljednjih mjeseci primam sve više poziva ljudi koji mi
uznemireno pričaju kako se u njihovim kućama ili stanovima nešto
čudno događa. S obzirom na moje polje interesa, a kojeg iznosim
javno, bilo je samo pitanje vremena kad će se javiti netko kome
su se vrata sama od sebe otvorila ili mu se svjetla pale i gase
bez vidljivog fizičkog uzroka. No ono čemu se nisam nadao je broj
takvih poziva.
Riječi su to Kristijana Petrovića, poznatog
varaždinskog televizijskog voditelja i novinara, kojeg javnost u
posljednje vrijeme sve više upoznaje po njegovu neobičnu hobiju.
Istraživanje paranormalnih i okultnih fenomena, proučavanje
povijesti progona vještica ili pak potraga za narodnim predajama
i zapisima o postojanju vampira na ovim prostorima, samo je dio
onoga čime se ovaj ‘varaždinski Dylan Dog’ bavi
u vrijeme kad nije ispred kamere. Ono što je pritom u samome vrhu
njegova interesa je, kaže – personificirano zlo, prikazano kroz
mnoge čudnovate i nadasve krvoločne likove.
Petrović već godinama ne mijenja svoj prepoznatljiv ‘outfit’. Od
glave do pete obučen u crno, u potpunosti je i modno usklađen s
temama kojima se bavi. A ako ovih dana šećete gradom u vrijeme
kad na ulici nema previše svjetlosti, možete vidjeti kako iza
visoke crne pojave ostaje samo dugačak crni plašt.
Ono što je nekad bio privatan hobi, u posljednje vrijeme postaje
sve više javna stvar. Petrović je unazad nekoliko godina održao
nekoliko predavanja – primjerice ono s
književnikom Borisom Perićem o
vampirima ili s etnologom Tomislavom
Pletencem o vješticama – koja su bila prilično
posjećena. A tijekom godine iza nas i samostalno je predstavio
nekoliko različitih tema.
Sve to zaokružio je pokretanjem Facebook stranice The Dark Storyteller. Mjesto je to na kojem
će, kaže, svoje mjesto naći sve ono što je dosad naučio o
vampirima, vješticama, inkviziciji, demonima… Čini se da mu
tema neće nedostajati.
Od malih nogu
O svim tim temama porazgovarali smo s Petrovićem. Na
samome početku zanimalo nas je otkud izvire strast za ovaj
neobičan hobi. Kada je sve to krenulo?
Teško je reći kad se točno dogodio klik, ali sjećam se jednog
trenutka u mom životu koji me je odvukao na tu ‘tamnu stranu’. To
je bilo u mojoj najranijoj mladosti, početkom osnovne škole. A to
mi potvrđuju i prijatelji iz razreda, koji me znaju pitati sjećam
li se kako sam ih ‘tovio’ takvim pričama već u prvom razredu
osnovne škole. Sjećam se da sam bio fasciniran pričama o
duhovima, o vješticama… Sve je možda počelo s bajkama, koje su
mi pričali baka i otac, jer znam da je u tim pričama meni uvijek
bilo žao onih negativaca i zlikovaca, likova poput primjerice
vuka iz ‘Crvenkapice’, ‘Vuka i sedam kozlića’, ‘Tri praščića’…
Ti negativci koji su se pojavljivali u bajkama bili su mi
zanimljiviji nego glavni likovi, ti bezlični heroji koji uvijek
dođu i spase stvar. Oni su mi bili previše jednodimenzionalni, a
zlikovci mi se nisu činili takvima.
Kako je to onda evoluiralo dalje? Jesi li pritom 80-ih
čitao časopise poput tadašnje ‘Arke’, primjerice? Koja se bavila
teorijima zavjera, NLO-ima, ali i paranormalnim, duhovima i
sličnim…
Definitivno. ‘Arka’ je bila prvi časopis koji mi je dao nekakav
uvid u to područje. Gutao sam je od prve do zadnje stranice, iako
sam već onda bio svjestan da me od tema ne zanimaju NLO-i i
slično, mene su zanimale religijsko-mitološke priče. One koje se
bave negativnim personifikacijama zla, u liku vraga, vampira,
vukodlaka ili bilo kojeg čudovišta iz ljudskog folklora. Kasnije
sam te teme tražio i u knjigama i tako pamtim da sam krajem
osnovne škole pročitao ‘Tibetansku knjigu mrtvih’, koju sam našao
u knjižnici. To je bilo ‘wow’! Sljedeći korak mi je
bio Aleister Crowley i njegova
‘Magika’, prvi i drugi dio. Istina, tada nisam imao pojma o čemu
čitam…
Kako danas gledaš na to? Što je za tebe uopće magija,
kako to definiraš?
Definicija magije ovisi o školi koja je proučava. Magija je
određeni proces koji ti omogućava da napraviš nešto što u
normalnim okolnostima, vlastitim načinom, ne možeš napraviti.
Primjerice, inkvizicija je bila ta koja je zagovarala ideju da
vještice magijskim postupcima rade nešto što drugi ne mogu i da
to rade putem demona. Da nema demonske veze između žene i demona,
one to ne bi bile u stanju napraviti.
Crnomagijski obredi
Radi li se tu o izravnom utjecaju na tuđu psihu ili
smatraš da se zaista radi o paranormalnim pojavnostima?
Jako je teško dokazati, prije bi bilo ovo prvo. Brojni ljudi koji
su išli raditi crnomagijske obrede protiv nekog naglašavali su da
je uputno dati do znanja toj osobi da se radi protiv nje. Ako je
osoba sugestivna, onda dolazi do niza pomutnji u njihovom
sistemu.
Dakle, tu nema govora o paranormalnom, je li tako? Tu se
radi o manipulaciji umom druge osobe…
E, sad, u crnoj magiji znam za nekoliko rituala, koje nipošto
nisam išao isprobavati, još nisam toliko ‘flipnul’, koji se
isključivo vežu uz pomoć demonskog. To su zli entiteti, neki ih
zovu demoni, koji pomažu u ostvarenju cilja.
Na spiritističkoj seansi
Ovo što govoriš odnosi se na ono što si čitao ili govoriš
o tome na način da smatraš da to realno postoji? Vjeruješ li ti u
paranormalne pojave i imaš li kakva iskustva?
Iskustva u crnomagijskim procesima nemam, to je sve iščitano iz
brojnih knjiga. Ja proučavam religijsku demonologiju jer me, među
ostalim zanima i povijest demona. Oni su većinom zapravo tijekom
razvoja kršćanstva demonizirani bogovi iz prijašnjih
civilizacija. Dakle, iskustva nemam, a uz to sam i veliki skeptik
prema takvim stvarima, bez obzira na moje interese. Konkretnog
dokaza za nešto takvo nikad nije bilo. Osim jednom! Kad sam bio
na fakultetu, to su bile devedesete godine. Došao sam tada u
kontakt s ekipom koja se bavila spiritizmom, dakle kontaktiranjem
s mrtvima. Meni je to bilo užasno zabavno. Na te seanse sam
dolazio gotovo iz ruganja tim ljudima, iako sam bio pristojan
koliko je to bilo moguće, jer su oni to radili besplatno. Bilo je
osmero ljudi, glavna je bila jedna žena. Moram priznati da je
prošlo dvadesetak seansi gdje se nije dogodilo apsolutno ništa,
već mi je postalo dosadno. No tada jednom prilikom čulo se
kucanje po stolu, jedno za ‘da’, dva za ‘ne’. Pomislio sam,
naravno, da je riječ o prijevari. Tražio sam koji bi mogao biti
sistem, ali nisam uspio odgonetnuti. Žena koja je naručila tu
seansu je potvrdila sve podatke koje medij nije mogao znati. Sve
skupa sam bio na pedesetak seansi. Najgore je bilo kad su se
otvorila usta medija i kad je kroz njih izlazio glas pokojnika.
To su stvari koje kao skeptik ne znam kamo smjestiti ni dan
danas.
Kako si mogao znati da je to glas pokojnika?
Glas je bio potpuno izmijenjen. Osim toga, ona uopće nije micala
ustima, nego je otvorila usta i iz ustiju je izlazio taj glas, i
to dječji. Znači, trbuhozborstvo s pet zvjezdica, što je gotovo
nemoguće.
Jesi li se u svome radu bavio sotonizmom i sektama? Na
tragu onoga što radi naš sugrađanin Nebojša Buđanovac. O sektama
se puno priča, a malo se zna.
Bilo bi suludo reći da ih nema, ali baš da su sotonisti, nisam
siguran. No ja se ne bavim sotonizmom, bavim se proučavanjem
personificiranog zla kojeg abrahamske religije zovu Sotonom ili
Šeitanom. Zanimljiv je taj judeo-kršćanski lik koji ima svoju
povijest i u zoroastrizmu, čak i prije, kad je prvi puta došlo do
pojave dualizma u religiji. Sotona i kohorta demona koji ga
prate, to je ono što je mene interesiralo. Ako pak sekti ima,
mislim da ih se ne bismo trebali previše bojati, mislim da
sigurno nisu moćne organizacije.
Egzorcizam
Policija je i službeno rekla da ih nema…
Varaždin se u urbanim mitovima po tom pitanju voli predstavljati
kao hrvatska crna točka. Sjetimo se primjerice Crne
ruže. No nemamo apsolutno nikakvih dokaza njihova
djelovanja. Sjećam se tek slučaja jednog mladića prije određenog
broja godina koji je svjedočio o svojim problemima s nekom
sektom. Nad njime je čak morao biti napravljen egzorcizam.
Što to znači? Time se zapravo priznaje postojanje
nefizičkih entiteta…
Vatikan ih definitivno priznaje. Sjetimo se
djelovanja fra Zvjezdana Linića. E, sad, je
li to religijska histerija ili nešto drugo… Ima slučajeva gdje
ni znanost ne može baš biti sigurna u kojoj mjeri određena
psihička stanja mogu uznapredovati. Teško se mogu objasniti
fenomeni poput onoga kad osoba proizvodi višeglasje, u nekim
situacijama spominje se i levitacija, najčešći znakovi su
hladnoća u prostoriji, životinje odbijaju biti prisutne, natpisi
na koži koji se pojavljuju sami od sebe, naoteknuti vrat,
proširene šarenice, samoozljeđivanje…
Ok, ali kad se znanost uopće imala priliku time baviti?
Kad je tako nešto takvo bilo istraživano u laboratorijskim
uvjetima? To su sve anegdote…
Da, tako je, čula, rekla, kazala… Najzanimljivije je pritom da
se opsjednutima prozivaju oni koji jesu religiozni, nisam čuo ni
za jedan slučaj da bi neki ateist bio proglašen opsjednutim.
Dakle, moraš vjerovati u opsjednuće da bi bio
opsjednut?
Da, tako nekako. Isto tako, mnogo tih pojava dogodilo se prije
stotinjak godina, na spiritističkim seansama mediji su letjeli.
Tako se priča. Danas, kad svatko od nas ima mobitel s kamerom,
nema ni jednog dokaza, svi šute o tome, ne postoji priča o
levitaciji ikoga. S druge strane, na internetu postoje brojne
snimke poltergeista odnosno kućnog duha, gdje se pomiču predmeti
i slično. Naravno, na snimci se ne vidi smicalica. Ipak, znanost
tu nije rekla definitivno ne, no objašnjenja nema. Ne još.
Naši domaći vampiri
O nekima od tema o kojima govorimo mogli smo slušati na
tvojim predavanjima u proteklom razdoblju. Predavanja su postala
sve učestaliija, a odnedavno imaš i Facebook stranicu The Dark
Storyteller. Kako si se odlučio na taj iskorak?
Da, prijevod naziva stranice bio bi ‘Mračni pripovjedač’… Pa,
shvatio sam da predugo držim za sebe neke stvari za koje mislim
da bi mogle interesirati druge. Kad te teme kojima se bavim
ispričam kao priču, to ljudima postane zanimljivo, i to se
pokazalo kao pun pogodak na predavanjima koje sam održao. Krenulo
je sve to zapravo s Borisom
Perićem još 2012. godine. Nas dvojica upoznali smo
se šest godina ranije, nakon što je on izdao roman ‘Vampir’, koja
se referira na osobu pod imenom Jure
Grando, koji bi bio prvi hrvatski vampir. Ali nije!
Jer, kopajući dalje, naletio sam na izvjesnu
gospođu Dražicu Zenić iz sela
Pitve na Hvaru, čija priča seže u 1601. godnu. Iz Pitva su bile
Margareta iliti Margita i Dražica, dvije prve naše zabilježene
vampirice, koje su bile krive za neobjašnjive smrti na tome
području. No, kako stvari stoje, ne bi me iznenadilo da se
‘vampirizam’ na našem teritoriju bilježi još i prije. Povijest
vampira je interesantna, jer se tiče istočne i srednje Europe, na
kraju krajeva, riječ vampir je čisti slavenizam. Perić i ja smo
se skompali i te 2012. godine dogovorili prvo predavanje, koje je
održano u Klubu Europa media u sklopu HNK. I to je bilo dupkom
puno! Tad se u meni rodila ideja za nešto više, kojoj je trebalo
puno vremena da se realizira, jer sam poznat kao vrlo lijena
osoba. Nakon toga sam s Tomislavom
Pletencem radio predavanje s temom vještica.
Prostor palače Herzer bio je također dupkom pun.
Kreativno mučenje
Tamo si vrlo slikovito opisivao načine
mučenja…
Da, pa ljudski um nikad nije bio kreativniji nego kad je bilo u
pitanju izumljivanje načina kako mučiti drugog.
Dobro, znači ti prvi nastupi bili su temelj za ono što
radiš danas?
Tako je krenuo niz predavanja, uvijek s nekim drugim. A dečki
imaju svoje obveze. Rekao sam onda – a zašto ne bih sam? I tako
sam krenuo, prvo s pričom o Helloweenu. Tome sam
prikrpao vampire, nečastive, povijest vještica od Mezopotamje do
danas, dodao povijest horor književnosti… I onda sam shvatio da
se otvara nevjerojatan prostor, jer ljudski rod i ljudske
civilizacije imaju cijeli niz kreatura koje su vezane ili uz neke
blagdane, ili uz datume, ili same po sebi. Zaključio sam da bih
mogao imati barem 20 različitih predavanja o njima. To je sad ono
na čemu radim.
Duhovi Trakošćana i Staroga grada
Jedno od njih bavi se i duhovima…
Predavanje pod nazivom ‘Nespokojni’ bavi se duhovima, opsjednutim
kućama. Svaki dvorac bi po nekoj romantiziranoj logici trebao
imati svoje rezidente koji su mrtvi više stotina godina. U
konačnici, britansko otočje takve priče koristi i u turističke
svrhe. Mi imamo izvjesnu Juliju Drašković,
za koju bi se vrlo lako moglo pričati da i dan danas hoda dvorcem
Trakošćan. Dvojica domara su mi pričala da se neki vrag događa
gore u doba kad nema nikoga. Pa je onda kružio mit
o Klotildi, koja je bila priženjena u
obitelj Drašković, koja se isto tako viđa u dvorcu.
Naš Stari grad nema takve priče?
Razgovarao sam s jednom od zadnjih obitelji koja je živjela tamo.
Gospođa iz te obitelji mi je pričala da su nju znali plašiti
pričama o željeznoj ruci koja se pomalja iz zidova te da je i
sama jednom to vidjela. Ima i jedna priča o tome da se iz dvorca
čulo veselje, pijanka kad u nutra nikog nije bilo. Dakle, dvorci
su idealni za takve priče i meni je žao da se kod nas to u
pravilu odbija.
Marija Terezija i vještice
Dakle, dalje od legende o uzidavanju Veronike Desinićke u
Veliki Tabor nema ničega?
Nažalost, nemamo. No imamo debelu povijest vještica i paljenja
vještica u Hrvatskoj. Prva osuđena bila je izvjesna
Alica 1360. godine u Zagrebu. Kompletan progon
vještica završio je upravo kod nas, jer mi kaskamo za
svim. Tad je Marija Terezija konačno rekla
– ne može više. Zadnja je bila Križevčanka Magdalena
Herucina Logomer, koja je bila optužena te odvedena na
dvor Marije Terezije da je njezin osobni liječnik pregleda. On je
zaključio da nije vještica. Tada, kada je onaj koji optužuje
trebao platiti trošak prijevoza do Beča, optužbe staju.
Nećemo sada ići preduboko u temu progona vještica. O tome
si već pisao za naš portal, a sigurno ćeš se njome baviti i na
The Dark Storytelleru. Što zapravo sve zapravo možemo tamo
očekivati?
Gotovo sve, od folklora vezanog uz vampire, preko povijesti
vještica i inkvizicijskih progona, religijske demonologije… Bit
će tu i drugih priča, poput one Johna
Merricka, poznatijeg kao Čovjeka-slon, pa
Rasputina, i sličnih osoba iz povijesti.
Sve te neobičnosti i začudnosti, zlih i mračnih kreatura i još
puno više toga na The Dark Storyteller…
