Jeste li očistili svoje čizmice?
Tamo negdje krajem 17. stoljeća u jednom malenom selu –
smještenom podno velebnog planinskog lanca kojeg danas zovu ‘Hohe
Tauren’, a koji je dio prirodne alpske granice između Austrije i
Italije – jedno se germansko dijete po prvi puta susrelo sa
bićem koje i danas, nakon gotovo četiri stoljeća, budi strah kod
najmanjih.
Zima je u podalpskom području u doslovnom smislu te riječi i
mnogobrojne obitelji u večernjim se satima okupljaju u svojim
kolibama i spremaju za nešto što zovu – ‘Hausbesuch’, kućnu
posjetu. Događaj je to prije svega namijenjen djeci, ali tu
djecu ništa nije moglo pripremiti na susret koji ih je
očekivao.
Raskošna gozba
Pa tako i našeg malog Germana. Znao je on kako se negdje početkom
prosinca njegovi roditelji spremaju za tu večer pripremiti što je
moguće raskošniju gozbu i kako će on i njegova braća i sestre
dobiti jabuku ili čak možda i kakav komad kolača od njima
začudnog, ali svakako dragog lika kojeg zovu Nikolaus. No te je
zime simpatičan djedica, preteča Djeda Mraza – i, naravno,
svetac, rođen u Turskoj, zaštitnik djece – sa sobom poveo
društvo.
…I to ne bilo kakvo.
Jer iza zatvorenih vrata maleni je German, kao i njegova braća,
osim prigušenog smijeha dobronamjernog djedice čuo zvuk lanaca i
teških koraka, dahtanje i njuškanje. I potmulo, gotovo prijeteće,
duboko – režanje. Ništa ga nije moglo pripremiti na ono što
je ugledao kada su se treskom otvorila trošna vrata koja su jedva
zadržavala oštru austrijsku zimu.
Neljudske oči
Našao se oči u oči sa stvorom koji ga je netremice gledao. I
polako, ali sigurno, ulazio u njegovu kuću…
Po čitavom tijelu dlakav, uznemirujućeg izraza lica posred kojeg
su ga halapljivo gledale neljudske oči. Zluradi je osmijeh
otkrivao niz oštrih zubi, a iz razjapljenih čeljusti zamjetno je
dugačak jezik palucao zrakom. Iz čeonog dijela glave stršili
su dugački, unatrag savijeni rogovi, a na završecima podugačkih
prstiju toga stvora – prijetile su oštre pandže. U rukama je
držao svežanj brezinih šiba, a na leđima je nosio nešto nalik na
– korpu.
Sve što je stajalo između malenog Germana i ovog stvora bili su
njegovi roditelji i stol na kojem je čudne goste te jedne zimske
noći prije četiristotinjak godina čekala čašica ‘Schnapssa’,
nešto malo pečenog mesa i pokoji zalogaj kolača.
No malenom Germanu te večeri nije bilo do jela, ni do poklona za
koje je znao da će ih dobiti od Nikolausa. Razgoračenih očiju,
netremice je promatrao zloslutno stvorenje, stiščući se među
svoju braću i sestre, koja su također dijelila njegov strah.
Četiri stoljeća strave
Ništa se osobito nije promijenilo od ovog vjerojatnog susreta s
jednim od onih stvorenja koje već 400 godina izaziva užas i
stravu kod djece. Klinci jednostavno znaju da 6. prosinca moraju
očistiti svoje čizmice koje će, ukoliko su bili dobri,
poklonima ispuniti sveti Nikola. No oni koji te godine nisu bili
dobri, imat će posla s jednim podalpskim stvorenjem krajnje
uznemirujućeg izgleda, a kojeg prati i jednako zloćudan karakter…
Susrest će se s – Krampusom.
Ono što je zanimljivo uz ovo stvorenje jest činjenica kako se o
njemu zapravo vrlo malo zna. Za razliku od njegovog kompanjona
svetog Nikole, koji je u dijelovima Tirola, Štajerske, Bavarske i
ostalih podalspkih područja današnje Austrije i Njemačke bio
poznat već tijekom 11. stoljeća, Krampus je, čini se – čekao
svoju priliku.
Sveti Nikola
Naime, baš negdje tijekom tog 11. stoljeća jedna od popularnijih
zimskih manifestacija, a u čijem su centru pažnje bila djeca,
bila je dolazak svetog Nikole. Taj svetac, koji inače nikada nije
kanoniziran od strane Crkve, među ostalim je proglašen i
zaštitnikom djece, jer je jednom prilikom spasio dječaka kojem je
zapela riblja kost u grlu, dok je u drugom slučaju, nešto
morbidnijem, spojio dijelove tijela izmasakriranih klinaca i
vratio ih u život. To su, naravno, legende vezane uz ovog
Turčina, koji je možda i uspio izvesti nešto što bi bilo nalik na
Heimlichov zahvat i time spasio život malenog proždrljivca.
No, bilo kako bilo – njegovi su dolasci iščekivani s radošću i
veseljem. Maleni su znali kako će dobiti poklon pa je čak i
zabilježen dolazak svetog Nikole na mnoge njemačke fakultete i
ostale onodobne obrazovne ustanove – jer je Nikola prije
svega mlade poticao na učenje. Pogotovo kršćanskog nauka.
Čišćenje čizama
Negdje na počecima Nikoline turneje po austrijskim i njemačkim
selima počinje i tradicija čiščenja čizama. Naime, veći dio
podalpskih ruralnih obitelji se baš i nije mogao pohvaliti
imućstvom. Čak štoviše, česte epidemije gladi poharale su
mnoga sela i iza sebe ostavljale brojne umrle od gladi. Početkom
13. stoljeća obitelji su bile prisiljene ostavljati djecu po
šumama kako ne bi gledali najmanje kako se muče. Tu negdje se
pojavljuju i Hänsel und Gretel iliti Ivica i Marica (s tim
da Hänsel nije preživio – o tome u jednoj drugoj priči).
Siromašni su ljudi učili svoju djecu kako čuvati ono malo stvari
koje su imali. Svakako najvrijednija i u nekim slučajevima jedina
imovina koju su posjedovali bila je odjeća i obuća koju su
nosili. Čizme su bile pogotovo vrijedne, s obzirom na oštre
i iznimno hladne zime u tim područjima. Nemalo puta je jedan par
čizama bio dijeljen među braćom i po nekoliko generacija – što ne
govori samo o kvaliteti izrađene obuće, na koju danas nećete
naići ni u jednom trgovačkom centru, već i o brizi koja se
vodila oko – čizama.
Nagrade za djecu
Djeca su od najranije dobi naučila čuvati svoje čizmice, a ona
koja bi ih svake godine baš u noći uoči dolaska Nikole očistila,
ulaštila i pokazala kako su još uvijek funkcionalne, bila bi
iznenađena nagradom ili poklonom koji je najčešće bio neki
orašasti plod, jabuka ili ručno izrađene drvene igračke. Te su
bile poseban dar za one koji su doista dobro čuvali svoju obuću.
Krampus je svoj put, čini se, započeo u u 16.stoljeću vrlo
popularnim komično jezivim predstavama ‘Schauriglustig’, koje je
organizirala tadašnja Crkva, a koje su za zadaću imale
podučavanje morala i vrlina. Osim toga, u tim se predstavama
zdušno ismijavao – Vrag, koji jednostavno nije bio kadra
uzvratiti mudrim kršćanima. No to je samo predstava.
Polujarac s rogovima
Pa, ipak, zahvaljujući tim predstavama, čini se kako Krampus
dobiva svoj izgled. Već u ranom srednjem vijeku Crkva počinje
polako stvarati lik Đavla, Vraga, Sotone, koji se nedvojbeno
bazira na poganskim nadnaravnim bićima – Satirima ili Bogu
Panu. Polučovjek-polujarac s rogovima na glavi i dugačkim
ljuskavim repom vremenom dobiva još atributa i karakteristika pa
mu se u jednom momentu povijesti pripisuje i lice koje ima na –
zadnjici.
Ovaj se dvojac prvi puta zajedno na povijesnoj sceni, negdje u
austrijskim šumama, pojavljuje koncem 17. stoljeću. Krampus je,
naravno, u toj podijeli bio protuteža Nikolinoj dobroti koja je
nagrađivala dobre, uzorne i poslušne, dok bi potonji bio
zadužen za bičevanja, udaranja podebljim šibama, a u onim
najgorim slučajevima i otimanje malih izgrednika koje bi odnosio
tko zna gdje. Neki kažu, i u sam pakao.
Koliko god suza i straha među djecom izazvala njegova pojava –
Krampus, a čije bi se ime etimološki moglo vezati uz glagol
‘Krampfen’, što bi značilo grčevito grebanje iliti ga ‘pandžanje’
– uspio je preživjeti brojne hausbesuch-ove.
Krampus na razglednicama
Čak štoviše, tijekom Austro-Ugarske vladavine, a koja je među
prvima u svojem poštanskom sistemu uvela slanje razglednica,
svoje je mjesto baš na tim razglednicama 1880-ih pronašao i –
Krampus.
Gruss vom Krampus bio je čest likovni motiv na vrlo popularnim
razglednicama koje prikazuju ovo vragoliko stvorenje kako ili
tuče djecu sa šibama ili ih odnosi u košari na leđima.
Pokušali ga zabraniti
Jednom su ga i zabranili. Krampus se našao na crnoj listi u
nesretno vijeme kada je nakon kraćeg rata u Austriji na vlast
1932. došla desno orijentirana, konzervativna politička
organizacija Vaterlandische Front, u potpunosti usklađena sa
tadašnjom Katoličkom crkvom, koja na Krampusa nije gledala
blagonaklono. Nešto mu se slično dogodilo i 1950-ih, kada ga je
pokušala zabraniti također austrijska Kršćansko-socijalna
stranka, a koja je Krampusa, pazite sad ovo, proglasila –
‘zlim čovjekom’.
Krampuslaf
Bilo kao bilo, Krampusa se nisu mogli riješiti i vrlo skoro na
scenu stupa ne jedan nego više njih okupljenih u manifestaciju
pod nazivom ‘Krampuslauf’.
I taj događaj ima svoje višestoljetne korijene koji se nisu
promijenili sve do danas – s obzirom kako se skupina mladića,
odjevenih u groteskne maske u noći s 5. na 6. prosinca okuplja u
brojnim mjestima, gradovima i selima diljem Njemačke i
Austrije. Ali i Slovenije i Hrvatske. Ekipa iz međimurskog Svetog
Martina na Muri radi to jako dobro i svaka im čast na čuvanju
višestoljetnog običaja.
Oni koji su bili dijelom barem jednog Krampuslaufa potvrdit će
kako se radi o jedinstvenom događaju. Jer koliko često imate
priliku vidjeti hordu Krampusa koja u jedan mah trčeći kreće
prema vama uz veliku mogućnost kako ćete po leđima dobiti
ili šibom ili možda i bičem? Iako su takvi slučajevi rijetki. U
tom ćete slučaju imati izraz lica kojeg je gotovo sigurno imao i
maleni German s početka ove priče.
Uvijek ima mjesta…
Krampus. To crno stvorenje isplažena jezika, dugačkih, šiljatih
rogova i kozjih nogu, neumorno i dalje šeće ovim dijelom Europe.
Antropolozi, etnolozi i povjesničari još uvijek pokušavaju
pronaći korijene ove crne spodobe koja je i nakon toliko vremena
i razvoja društva još uvijek kadra dobro uplašiti, kako djecu,
ali tako i one nešto starije.
I zato očistite svoje čizme, jer nikad se ne zna, u Krampusovoj
korpi uvijek ima mjesta za još jednog…