Potrošačke navike se mijenjaju, ali Koki se ne da...
Već punih 60 godina Ramadan Ramadani, zvan
Koki, prodaje kokice na varaždinskim ulicama.
Tako je sam izračunao. On i njegov sin
Isljam s vremenom su u tolikoj mjeri srasli
s gradom da bi mnogim Varaždincima bilo zaista neobično kada
ih više ne bi susretali na uglu gdje se spajaju
Kukuljevićeva i Uska.
No to mjesto tek je ishodište njegove dnevne rute.
– Hodam po gradu non-stop. Korzo, kafići, kino… Obilazim okolo
s kokicama i prodajem. Moram preživjeti! Od penzije ne mogu
preživjeti, halo, čovječe! Što mogu s tisuću i
sedamdeset kuna?Zato se ovako krpam, koliko-toliko, da se
preživi – priča nam ovaj druželjubivi 75-godišnjak, koji voli da
ga zovu Koki.
Kaže da je na ovoj sadašnjoj lokaciji 30 godina.
– Prije toga bio sam kod crkve Svetog Nikole, četrnaest godina.
Prije toga i na autobusnoj, tamo sam imao kiosk s kokicama. I na
placu sam isto imao kiosk s kokicama, i na željezničkoj. Sve po
svuda! – prisjeća se.
Štošta se promijenilo tijekom svih tih godina koliko
Ramadan peče kokice na gradskim ulicama. Ponajprije
potrošačke navike.
– Ljudi mnogo manje kupuju kokice nego ranije. Nekad nije bilo
čipseva, čak ni bombona, jer slastičari su sami ručno radili
bombone. Isto je i s kinom, nekad je redovito bilo puno, a sad…
Jednom na tri mjeseca je neki posjećeniji film, inače dođe
njih tek dvoje, troje, petero. Nitko ne uzme ništa i ja
produžim.
Prije nešto više od pola godine HRT je napravio prilog o dvoje
umirovljenika koji su primorani raditi i u mirovini. Jedan od
njih bio je Ramadan, koji je za javnu nacionalnu televiziju
ispričao svoju životnu priču. Ako niste pogledali, nije kasno,
ako jeste, možete se podsjetiti…
