Mladi Varaždinac odustao je od fakulteta i radi ono što voli. U spavaćoj sobi napravio je prvu gitaru, a u tri godine dogurao je do radionice u kojoj samostalno izrađuje 'drvena čuda'.
Nalazimo se u radionici Lovre Vujnovca, nedaleko
od Šeste osnovne škole Varaždin. Prostor naizgled ima oblik
umjetničke galerije, osjeća se miris drva i piljevine, s
različitih strana vidi se povezanost s glazbom, ponajprije s
alternativno-rockerskim predznakom. Vani je par stupnjeva iznad
ništice, a unutra možda koji stupanj više.
Uskoro shvaćamo da je ovo više od ‘radione’, mjesta na kojem se
obavlja težak posao za koji je potrebno imati mnogo strasti,
volje i ljubavi. Tri godine traje ‘posao života’ mladog
Varaždinca koji nam je ispričao kako je odustao od fakulteta da
bi se bavio onime što voli.
Osnovao je tvrtku Lola guitars, a nedavno smo diljem
društvenih mreža imali priliku upoznati i Drevo. Što je ustvari
Drevo?
– Drevo je brend nastao od drvenih ostataka gitara. Ostatke
mi je bilo žao baciti pa sam počeo raditi stvari prvenstveno
sebi, poput kuhača, daski, pepeljara, štafelaja. Imam podijeljeno
da se stalno radi nešto novo i nikad ne ponavljam istu
stvar, a najviše volim raditi manje stvari od drva.
Ali nisi s time počeo. Naime, zanimljivo je kako si se iz
fakultetskih klupa doslovno u jednom danu prebacio na
drvodjelstvo.
Dosta sam se mučio na fakultetu i osjetio sam da nije to – to.
Dugo sam razmišljao što volim, što znam raditi i od čega bih
želio živjeti jednog dana. Nešto što me ispunjuje i veseli. I
onda sam jednog dana predao prazan ispit na fakultetu i na putu
za doma kupio sve alate i dva komada drva koje sam mogao za
ušteđevinu. U spavaćoj sobi dva mjeseca kasnije nastala je gitara
– govori nam Lovro te nastavlja:
Nikad prije nisam eksperimentirao s drvom, ali sviram gitaru od
devete godine pa sam imao iskustvo kako bi gitara trebala
zvučati, izgledati, a uz to sam ih i servisirao. Sve to pomoglo
mi je u onome što sam 2018. godine započeo. Shvatio sam da mi je
svaki dio gitare prošao kroz ruke i rekao si: ‘Pa ne može biti
tako teško napraviti gitaru’.
Gdje si se mogao učiti, educirati i
usavršavati?
Kod nas nema puno prilika za učenje preko edukacija ili
nekih radionica. Navodno su uveli smjer glazbalar na
Strukovnoj školi. Samouk sam, išao sam korak po korak, a mnogo mi
je pomogao i Željko Tkalec koji je s
proizvodnjom gitara počeo nekoliko godina prije mene.
Iako
radionice te vrste ne postoje ili ih kod nas nema, sam si održao
svojevrsnu edukaciju u P4?
To je bila ‘Tišlarija’. Radili smo namještaj od paleta. To
je možda nekako najlakše objasniti, a kako sam netom prije radio
na paletama, činilo mi se pogodno za prenijeti ljudima. Radili
smo stolove i stolice od paleta i recikliranog drva te kuhače i
pepeljare. Stolovi i stolci nalaze se sada u P4, a ostale stvari
polaznici su si uzeli doma.
U redu, ali tvoja prva ljubav što se tiče izrade od
drva su gitare. Kako se nastavila ta priča nakon što si
napravio prvu?
Do sada sam izradio desetak gitara, najviše koristeći orah.
Zašto orah? Sviđa mi se zvuk, prekrasno izgleda i volim
obrađivati orah jer je jako kvalitetno i zahvalno
drvo. Zasad sam uspio nabaviti sva vrsta drva koje
sam želio. Od ebanovine, zebrana, ljubičastog i crvenog drva…
Uspije se nabaviti. Za instrument i drvo vrijedi ona stara: ‘Što
starije, to bolje’. Kada čujem gitaru, razumijem o kojem se drvu
radi, bez obzira na elektroniku. Jednostavno treba imati izučeno
uho. Sviranje gitare mi mnogo pomaže u poslu s pravljenjem
gitara. To je kao da automehaničar nikad nije vozio auto, a krene
ga popravljati.
Zanimaju te stari zanati. Vidiš li se u još nečemu,
osim u drvodjelstvu?
Drvo ima toliko široku primjenu da bih do kraja života
mogao otkrivati nove vrste poslova u drvu. Željezo mi je tvrdo i
hladno, a za plastiku ne trebam posebno navoditi zašto se njom ne
želim baviti. Našao sam se u drvodjelstvu.
Sudeći po radionici, posla u ovo doba itekako
ima?
Ljudi svašta trebaju (smijeh). Uz gitare, tu su kućice za
festivale, gazišta za stepenice za jahtu, drvene podloške za
display, daske za rezanje svih kombinacija… Koristim prirodna
drva u bojama tako da ništa ne farbam. Rijetko radim za svoju
zalihu, a posla ima.
Varaždincima koji imaju svoj glazbeni
Penthouse studio u Zagrebu napravio si i posebnu sobu. O čemu
se tu radilo?
Radio sam gluhu sobu. Oni imaju prostore gotovo u centru
Zagreba u stambenoj zgradi pa im je trebala dobra izolacija,
odnosno trebala im je soba u sobi. Napravio sam ju
od sloja gumenih čepova, OSB ploča,
drvenih okvira s kamenom vunom, OSB-a pa guma i knaufa
na kraju. Takvi zidovi su naslonjeni na vanjske i izvana se
gotovo ništa ne čuje. Odnosno kada se unutra svira, vani se čuje
kao da netko pokraj tebe prolazi sa slušalicama na ušima. To je
samo jedan od većih projekata, uz razne ograde, stolove, veće
namještaje… A sve to radim sam.
Već si nekoliko puta mijenjao mjesto rada, odnosno
prostor koji ti služi za obradu drva.
Promijenio sam četiri radionice, ako se računa i prva –
moja soba. Prostor za rad uvijek je muka za pronaći. Prije ove
lokacije u Ulici Dragutina Rakovca bio sam u centru grada.
Smatram da sam tamo napravio najveći napredak u svom poslu, ali
mi je ponestalo mjesta za rad i sve materijale koje sam
imao.
Kako je tekla procedura s otvaranjem obrta, točnije
tvrtke.
Počelo je dolaziti sve više posla. Godinu dana sam pokušao
otvoriti obrt, ali nisam mogao jer nisam imao struku. To se sve
vuklo godinu dana. Zatim sam prelomio i odlučio otvoriti tvrtku
jer onda nije problem struka, samo su veća davanja državi.
Klasična birokracija. Trebao sam završiti školu koja ne postoji
ili se zaposliti u struci, kod nekoga raditi gitare, a toga baš i
nema u svakoj ulici. Najkraći proces za otvaranje, po takvome,
trajao bi devet godina. Tada mi se dogodila jasna matematika za
firmu, kroz dva mjeseca sam sve otvorio i počeo raditi. Naravno,
sve to ima svojih minusa, ispada skuplje, ali
eto… Ima i dobrih stvari. Pomogli su poticaji za
samozapošljavanje. S tim sam si opremio većinu radione.
Osim što sve radiš sam, vodiš računa i oko
financija, nabave, dostave, komunikacije s naručiteljima. Uz taj
ludi ritam posljednje tri godine, što su ti želje za
dalje?
Jednog dana ne znam gdje se vidim. Kada sam počinjao nisam
ni približno mogao misliti da ću biti tu gdje sam sad, a nije mi
niti malo dosadilo to što radim. Generalna
želja je da imam svoj prostor i prilagodim ga svojim zahtjevima.
Uvijek se teško prilagoditi prostoru koji
nije namijenjen poslu koju obavljam. Borba jest,
ali ide.
