Priča o tome kako su germansko-nordijska vjerovanja preživjela u običajima koje njegujemo i danas...
Prolazeći varaždinskom gradskom jezgrom, ne možete ne zamijetiti
još jednu od ključnih ornamentika, toliko nedjeljivu od
blagdanskih dana – ali i zimskog solsticija. Zimzelena drva čija
prodaja započinje već početkom prosinca. Gotovo svaki će dom
imati više manje uspješno okićenu ‘božićnu jelku’, a koja svoju
povijest ni u kojem slučaju ne duguje bliskoistočnom rabinu, čije
se rođenje nekako tijekom godina stopilo s ovim drvećem koje baš
i nije nativno na bliskoistočnim prostorima.
Zimzeleno drveće
Naime, davno prije ikakve pojave kršćanstva zimzeleno je bilje i
drveće imalo posebno značenje za ljude – pogotovo tijekom zimskih
mjeseci. Proslava zimskog solsticija jednostavno nije prošla bez
ukrašavanja interijera domova i nastambi, ali i prozora i vrata
granama borova, jela i smreka, a zgodnim dodatkom su se pokazale
i božikovina, imela ili obični bršljan – ovisno o podneblju gdje
se slavilo.
Razlog tome je vrlo jednostavan. Za drevnog ili antičkog čovjeka
priroda tijekom zime bila je uspavana, gotovo mrtva. No pogled na
zimzeleno drveće i bilje budio je nadu kako će sunc uskoro doći,
kako će dan biti sve duži, priroda se probuditi, a život vratiti.
Osim toga, korištenje zimzelenog bilja i drveća imalo je i
apotropaično značenje, jer se vjerovalo kako odagnava i sprječava
ikakav utjecaj zlih sila – duhova, vještica i ostalih mračnih
entiteta kojih je svakako bilo napretek. Pogotovo kod naroda koji
su imali poseban odnos prema jelama i borovima koje možda nisu
kitili u samim počecima, ali su ih nosili u svoje nastambe, jer
su bili nedjeljiv dio proslave koja se zvala…
Paljenje cjepanice bora
…Yule.
Tom su se periodu najviše veselili – Nordijci. Sama riječ ‘yule’
potječe iz nordijskog izraza jol, koji označava period završetka
poljoprivrednih poslova na otvorenom i početak sezone lova.
Zadaća muškaraca kuće, dakle očeva i sinova, bila je otići u šumu
te kući donijeti debelu cjepanicu bora, jele ili smreke, koju bi
potom zapalili. Točnije, zapalili bi jedan kraj trupca i slavlje
je moglo započeti i trajati dokle je god cjepanica gorjela, a to
je moglo potrajati i desetak dana. Zimske su noći provodili u
veselju, a djeca su brojala iskre koje iskaču iz cjepanice. Svaka
je iskra predstavljala jednog praščića ili tele koje će se
oprasiti ili oteliti tijekom iduće godine.
Bio je to period žrtvovanja životinja čija se žrtva prinosila u
hramovima zvanim ‘hof’, nakon čega bi počelo općenarodno veselje
obogaćeno ogromnim količinama piva i medovine. Plesalo se i
pjevalo uokolo – za tu prigodu – posebno pripravljenih lomača.
Osim veselja, u vrijeme Yulea, sklapali su se poslovni dogovori,
ali i brakovi.
Ukrašavanje hranom
Nešto kasnije julsku su cjepanicu prestali paliti i počeli je
ukrašavati, uglavnom hranom – jabukama, orašastim plodovoma,
češnjakom ili pokojim komadom ukusnog pečenja. Taj su običaj
preuzeli i Germani, koji su za tu prigodu koristili – cjepanicu
jasena.
Stari su Germani također slavili Yule kao prekretnicu godine. I
oni se nisu oduprijeli dobroj zabavi u ugrijanoj nastambi nekog
od domaćina. Nazdravljalo se božici Freyi, najljepšoj u
nordijskom panteonu, koja je bila zadužena za plodnost i
prosperitet, a nisu zaboravili ni na glavnog boga kojem su
upućivali prvu zdravicu zvanu – ‘minni.
Odin darivao djecu
Bili su mu zahvalni na ratnim pobjedama, jer ipak je on bio
glavni ‘fajter’ Asgarda. Slavili su Odina, koji je, gle čuda, baš
uoči zimskog solsticija odlučio uzjahati svog osmonogog konja
Sleipnira i darivati – djecu, ili barem onu koja su to zaslužila.
Zvuči vam poznato?
Naravno da zvuči, jer upravo je Odin jedan od onih koji je
započeo stvaranje lika kojeg ćemo podosta stoljeća kasnije zvati
– Djed Mraz. Stari su ga Nordijci zvali još i Jolnir, a kasnije
ga zovu Langbardr ilit ga – dugobradi.
Drevni običaji Nordijaca i Germana, njihovo veselje, pričanja
priča oko julske cjepanice i pokoja krigla pive i medovine, a sve
u čast njihovih bogova – polako su utihnuli krajem 9. i početkom
10. stoljeća, jer se tada i na njihovom području nametnulo
kršćanstvo, koje se s njihovim bogovima obračunalo kao i sa svima
ostalim diljem Europe. Prognalo ih, demoniziralo.
Djed Mraz
No ipak nisu ih u potpunosti uspjeli izbrisati. Ostali su
skriveni u okićenim cjepanicama, zimzelenoj ornamentici, pričanju
priča uz cjepanicu – i jednom biću koje te noći ima najviše
posla, a to je…
…Djed Mraz.
Sveti Nikola
Kao što sam već naveo, stvaranje njegova lika započelo je Odinom
ili Wodunom, vrhovnim bogom nordijskog panteona. No ubrzo mu se
pridružuje i jedan Turčin. Iako teškom mukom, ali ipak pokršteni
Nordijci, nisu se lako rješavali svoje mitologije pa ipak polako
se i to mijenja i negdje u Srednjem vijeku se pojavljuje
revitalizirani lik sveca koji nikad nije kanoniziran, ali kojeg
Crkva sve češće nameće kao onog koji posebice voli djecu.
Sveti Nikola. Kršćanski biskup iz maloazijske Mire, a koji je
djelovao tijekom 4. st., podosta stoljeća kasnije postaje
prilično popularan lik, pogotovo među djecom. On ih, naime,
posjećuje 6. prosinca (što je ujedno datum njegove smrti 343.
godine) i daruje ih. Kao što je bilo i sa ostalim svecima, i o
Nikolinim se dogodovštinama pisalo tek mnogo stoljeća nakon
njegove smrti, a stvorio se i mit kako je taj čovjek bio posebno
naklonjen – djeci. Jednoga je, među ostalim, tako kaže priča,
spasio od gušenja ribljom kosti. No, bez obzira da li je Nikolaus
izveo jedan od prvih Heimlichovih zahvata, njega se sve češće
nameće kao sveca koji će nagraditi djecu, naravno onu dobru,
točnije – one klince koji su se pokazali dobrim u učenju,
pogotovo kršćanskog nauka.
Dolazak u Ameriku
Mit o svetom Nikoli brzo se proširio Europom i, ako ništa drugo,
nudio je onodobnoj djeci barem koliko toliko veselja u turobnim,
ratovima i glađu ispunjenim vremenima. I tko zna kako bi taj lik
završio ili u što bi drugo evoluirao da nije bilo – Amerike.
Naime, sveti Nikola se na novom kontinentu pojavio negdje krajem
18. stoljeća 1773. godine. Tiskovine iz New Yorka objavljuju kako
se skupine nizozemskih obitelji okupljaju 6. prosinca kako bi
obilježili datum smrti sveca kojeg već tada zovu – Santa Claus.
Sama riječ dolazi od izraza Sinter Klaas, a koja pak dolazi od
nizozemske riječi – Sint Nikolaas iliti ga – sveti Nikola. Nije
prošlo puno vremena dok ga nisu prihvatili i ostali Njujorčani.
Ubrzo nakon općeg prihvaćanja tog nasmiješenog debeljka, a kojeg
su ispočetka prikazivali na razne načine, uglavnom kao
korpulentnog nizozemskog mornara koji puši lulu, premjestili su
ga na Božić, tijekom kojeg su Ameri i prije usvajanja ovog
djedice jedni drugima poklanjali darove.
Uloga Coca-Cole
Za izgled Djeda mraza kojeg poznajemo danas moramo zahvaliti
Haddonu Sundblomu, koji je početkom 1930-ih izrađivao reklame za
brzorastuću kompaniju Coca-Colu. On je prvi osmislio lik Djeda
Mraza kakvog poznajemo danas. Nedugo potom taj lik su za svoju
kampanju ‘posudili’ i ljudi iz Pepsija. Ostalo je povijest, koja
je Santa Clausa ilit ga Djeda Mrazu pripisivala razne zgode,
uglavnom opisivane kroz razna poetska i prozna djela dječje
literature koja su se dobro prodavala.
Samo da spomenem kako su njegovi prijatelji vilenjaci, koji mu
pomažu u izradi igračaka, također ostavština nordijsko-germanskog
paganskog vjerovanja, koje je inače obilovalo vilinskim
stvorovima.
Od juga do sjevera
I tako, kada ćete u ove blagdanske dane prolaziti ulicama i
zagledati se u tisuće malenih blještavih lampica koje krase
ulice, znajte da vas iz njih gledaju egipatski bogovi sunca i
svjetla Ra i Horus, ali i mezopotamijski vrhovni bog Marduk.
Svima onima koji će pomno birati blagdansku odjeću kako bi bili
svečaniji, blagonaklono će kimnuti Saturn, a oni koji će ovih
dana možda malo i pretjerati u jelu, piću i raskalašenosti
izmamit će osmijeh Posejdonu. Freya će vas gledati iz svakog
poklona kojeg ste kupili svojoj voljenoj osobi, a malenima će iza
poznatog bijelog brka i brade kimnuti – Odin.
Sve te božice i bogovi već su tisućama godina utkani u povijest
proslave zimskog solsticija i nisu nestali. Tek su se samo malo
sakrili u poznatim vam stvarima. No svaki je od njih dao svoj
doprinos danu kojim se danas slavi rođendan čovjeka, a koji se ni
kriv ni dužan našao o kolopletu entiteta iz pradavnih panteona.
No prednost politeizma je u tome – što je svaki bog dobro
došao.
Što god slavili, sretno vam bilo pa čak i uz neizostavnu Mariah
Carey.
Vaš
The Dark Storyteller