Lutajući bespućima fejsbuka, čitajući komentare i objave dragih mi prijatelja i kolegica, naletjeh na objavu jedne vrsne učiteljice, meni vrlo drage kolegice, jedne hiperaktivne Slavonke, koja me potakla na ovu kolumnu. Njezina objava glasi (citiram i nadam se da se neće ljutiti što je citiram): ‘Jučer sam srela bivšu učenicu. Sad je srednjoškolka. Zanimalo me gdje se upisala. Jaoo, koje smo muke imale. Ne ide tablica, ne ide pisano množenje, ne ide matematika. Imala je čak i majicu na kojoj je pisalo ‘preslatka da bih rješavala matematiku’. Radile smo puno. I na dopunskoj i na dodatnoj, ovakav listić, ona igra, svašta nešta… Upisala je matematičku gimnaziju. Matematičku! Srce mi je kao kuća veliko.’
U ovoj objavi kolegice sažet je sav smisao učiteljskog posla. Mi, razredne učiteljice, dobijemo u prvi razred ‘materijal’ kojeg zatim četiri godine oblikujemo, usmjeravamo, njegujemo. Pa kad nakon ihaajjj godina sretnemo svoje bivše učenike, srce nam je zaista veliko kao kuća kad vidimo njihova dostignuća i uspjehe. Ponekad ih teško prepoznajemo kao odrasle ljude, jer se fizionomija mijenja, ali kad kažu svoje ime, pred nama opet stoje oni ‘naši’ zbunjeni prvašići.
Primjeri iz života jedne učiteljice
B. je došla u prvi razred totalno zbunjena i smotana. Ništa joj nije išlo od ruke, čitanje nikako, pisanje još slabije, glasovna analiza i sinteza bile su nemoguća misija. U vrijeme njezinog prvog razreda još nije bilo toliko prilagođenih i individualnih programa, bila je prepuštena sama sebi i učiteljici. Učiteljica je prepoznala u čemu je kod B. problem i zajedno s majkom, koja je bila izuzetno sklona suradnji bez predrasuda o problemu njezine djevojčice, krenule su u akciju. Majka je vodila B. na vježbe logopedu, a učiteljica bez papirnih naređenja i suvišne papirologije (što će reći bez rješenja o prilagođenom ili individualiziranom programu, jer tada toga nije bilo) prilagođavala nastavu svojoj B. Bilo je teško, ali s voljom i upornošću, najviše B., njezine mame i učiteljice, djevojčica je nakon osnovne škole prvo završila opću gimnaziju, a zatim i magistrirala u roku ekonomiju. Nitko ponosniji od učiteljice, uz mamu i tatu, naravno.
E. je bila mirna, tiha i prilično povučena djevojčica. Svoje je obveze redovno izvršavala, ali nije ‘stršala’ niti se ičim trudila istaknuti u razredu. Bila je odlikašica, samozatajna i skromna. Dvadeset dvije godine nakon što je E. završila četvrti razred, njezina je bivša učiteljica došla na jedno stručno predavanje jedne već renomirane predavačice. Kad su učiteljicu predstavljali predavačici, ona je rekla: ‘Učiteljice, zar me se ne sjećate?’. To je bila mala E. ali kako se udala i promijenila prezime, njezina ju učiteljica nije prepoznala. O ponosa, o sreće nakon predavanja. Mala, tiha E. je postala velika, pametna i sposobna žena od koje i njezina učiteljica ima puno za naučiti. To je najljepši osjećaj – kad učenik dostigne i prestigne učitelja.
M. je oduvijek bio pametan dječak. Sposoban za sve. Kroz osnovnu školu preletio je bez problema, samo s peticama, pristojan, drag i vrlo savjestan. Njegova učiteljica radila je jednog ljeta kao voditeljica jedne radionice je u jednom dječjem kampu. Cimerica joj je bila profesorica na stomatološkom fakultetu. Kad je čula iz kojeg grada dolazi cimerica učiteljica, nahvalila je jednog svog studenta iz tog grada kao vrhunskog studenta. Bio je to, naravno, M. Danas je M. stomatolog svojoj učiteljici. Nema boljeg zubara na ovom svijetu.
N. je vjerojatno ispao iz torbe nekom vragu. Malen, sladak, tamnih živih okica, ali živo srebro. Četiri godine pio je krv na slamčicu svojoj učiteljici koja nije imala srca ljutiti se na njega ni kad bi napravio najveću glupost i nepodopštinu. On bi uredno sve prijavio, priznao, rekao najiskrenije ‘Žao mi je’ na svijetu i zaista mu je bilo žao. Danas N. šalje fotografije sa svojih putovanja sa svih strana svijeta svojoj učiteljici. I na dalekoj Kubi N. se sjeti svoje učiteljice.
K. je postao doktor znanosti i prevoditelj filozofskih knjiga. Nakupi se mnogo bivših učenika u radnom vijeku učiteljice. Svaki razred, svaka generacija, svako dijete ima svoju priču, a svi ostaju zauvijek u srcu njihove prve učiteljice.
Nekadašnji krezubi prvašići odrasli su ljudi, a njihovim se učiteljicama srca tope od miline kad vide kako su postali uspješni odrasli ljudi. A još je veća sreća kad ti dovedu za ruku svoje dijete i traže da njihovo dijete ide baš njihovoj učiteljici u razred. I onda se nerijetko dogodi da Markovog sina Petra zoveš Marko umjesto Petar.
Definitivno su susreti s bivšim učenicima jedan od najljepših i najdirljivijih trenutaka svake učiteljice. Taj dio učiteljskog posla nikakav novac ne može platiti.
Iz prošlosti u budućnost
Napokon je najavljeno uvođenje informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole. Dašak budućnosti u hrvatskom školstvu. Naravno da su se istog trena pojavili i dežurni kritičari, pljuvatori i nevjerni Tome.
Ispaljuju se izjave kao nema materijalnih mogućnosti za uvođenje informatike. Kako gdje, negdje ima, negdje nema, snimit će se stanje na terenu pa će se stvoriti uvjeti. Onda kao nema predavača. A neš’ ti velikog problema. Vjerujem da danas mladi učitelji izlaze iz učiteljskih fakulteta odlično informatički potkovani, ali neće nezaposlenom mladom učitelju biti problem niti doškolovati se ako treba samo da dobije posao. Osim toga, pa škole već imaju učitelje informatike koji predaju taj predmet kao izborni. Njima će jedina razlika biti broj učenika u grupi.
Onda se galami da su djeca već preopterećena. Ma jel’? Nekad nisu bili preopterećeni kad su na Domaćinstvo, Prvu pomoć, Općenarodnu obranu, Tehničku kulturu i izvannastavne aktivnosti dolazili u suprotnoj smjeni, skoro svaki dan? Današnjoj je djeci (ili roditeljima?) sve teško.
Uglavnom, kritičara ko u priči, a da još nisu ni vidjeli plan i program za taj predmet. Osim toga, neke škole, neki učitelji, odavno rade informatiku sa svojim učenicima još od prvog razreda osnovne škole. Kao izvannastavnu aktivnost. I toj djeci, koja se od prvog razreda služe računalima i internetom je od malena usađeno da ne nasjedaju kojekakvim glupostima na internetu (ne šeraju poruke tipa ‘Molim te, javi svim svojim kontaktima u Messengeru, da ne prihvaćaju ništa od osobe Fabrizio Brambilla!…’), naučeni su kako se ponašati i zaštititi svoj identitet i podatke (odavno već postoji fenomenalna stranica http://www.petzanet.hr/ kojom se služe učitelji, a koju bi bilo dobro da prouče svi nevjerni Tome, ali i svi odrasli koji se služe internetom, a vidljivo je da nemaju pojma o sigurnosti na istom).
I za kraj, pitanje protivnicima obvezne informatike u osnovnoj školi: što li se ono u skoro svim natječajima za posao traži? Jel’ informatička pismenost il’ su labudovi bijeli?
