Posljednji ispraćaj Branimira Cvetka je u utorak u 14 sati na Varaždinskom groblju.
Novinar i urednik Branimir Cvetko preminuo je 25.
studenoga u 82. godini. Rođen je 1. svibnja 1941. godine u
Varaždinu, a novinarsku karijeru vezao je uz Varaždinske vijesti,
gdje je zaposlen 1969. godine. Na mjestu glavnog urednika bio je
od sredine 80-ih godina pa do kraja 1989. godine. Preminuo je
nakon duge i teške bolesti, a posljednji ispraćaj bit će na
Varaždinskom groblju u utorak, 29. studenog, u 14 sati. Njegov
dugogodišnji kolega Krunoslav Kruljac prisjetio se Branimira
Cvetka i svojih iskustava u radu s njim…
U petak, 25. studenoga, zauvijek nas je napustio – trideset i
šesti po redu u posljednjih tridesetak godina – varaždinski
novinar “od zanata”. Umro je Branimir Cvetko, sjajan predstavnik
javne riječi, bez svake sumnje jedan od najboljih urednika u
tjedniku “Varaždinske vijesti”.
Neka mi bude oprošteno, ali pisat ću ove retke u prvom licu
jednine. Branko je bio istodobno bonvivan varaždinskog
novinarstva, ali i izuzetan kreator tjednika kojeg odavno zovu
“Varaždinec”. Iza mene je pola stoljeća novinarskog staža i mogu
slobodno reći da mi je bio najbolji urednik. No i ranije, prije
nego što je imenovan za to odgovorno mjesto, njegovi su rukopisi
bili najuredniji koje sam u životu vidio. Gramatički, pravopisno
i stilski gotovo savršeni, a svaki napisani redak, svaka
interpunkcija i sve ostalo bili su u njegovim rukopisima izvrsni.
Bio je glavni u komisiji koja je ranih sedamdesetih godina
prošlog stoljeća testirala dvadesetak kandidata za četiri mjesta
u redakciji “Varaždinskih vijesti”. On je bio i autor testova
koji su, valjda, bili jedan od kriterija tko od kandidata ima ono
“nešto” što može konkurirati za mjesto novinara. Nas četvero
dobilo je “zeleno svjetlo”, a tada nisam ni slutio da će mi
kasnije biti glavni urednik. Kada još i nije bio na toj
odgovornoj funkciji bio je nerijetko u društvu Ante Vrdoljaka,
Marijana Vukovića i moje malenkosti i često smo izmjenjivali
misli uz čašicu. Nerijetko kod “Dede”, u dvorištu tadašnje
redakcije na Franjevačkom trgu. Branko se nikada nije toga
sramio. I zašto bi? Bio je pravi novinarski vuk i često mi je
znao reći da se novinarstvo ne može ni kupiti, a ni fakultetskom
diplomom steći, ako nemaš ono najbitnije, a to je “novinarski
nerv”. I bio je u pravu! Tak sam kasnije to shvatio.
U prvoj polovini osamdesetih postao je glavni i odgovorni urednik
“Varaždinskih vijesti”. Postavio je u redakciji svakog na svoje
mjesto imajući u vidu koje mu spisateljsko područje najviše leži.
Izbjegavao je interesna redakcijska grupiranja i bio je
maksimalno objektivan. Urednik kakvog bi svaka redakcija mogla
poželjeti.
Otišao je, a bio je jedan od najstarijih živućih varaždinskih
novinara. Neposredno prije njega otišli su Duško Lončarić i
Tomislav Đurić. Ostalo nas je još nekoliko iz “stare garde”.
Branimiru Cvetku u svakom slučaju valja odati veliko priznanje,
jer je već kao varaždinski gimnazijalac počeo surađivati u
“Varaždincu”. Istodobno je svoju sklonost kulturi iskazivao kao
glumac i na daskama varaždinskog teatra, a kasnije pišući
kazališne kritike na stranicama lista u kojem je radio cijeli
svoj radni vijek. Branko, hvala ti za sve što si me naučio i neka
ti je pokoj vječni.
Krunoslav Kruljac