Tužna vijesti.
Jučer, 1. prosinca, preminuo je Ivica
Jembrih Cobovički, pjesnik, pripovjedač,
putopisac, recenzent, kolumnist, prepjevatelj ruskih, njemačkih i
latinskih pjesnika i japanskog haikua na kajkavštinu. Objavio je
veliki broj zbirki pjesama, putopisa i proze.
Rođen 1939. godine u Gregurovcu Veterničkom, općina Mihovljan
(Hrvatsko zagorje).
U Zagrebu je pohađao Višu grafičku školu 1972. godine. Kao
grafičar i grafički urednik (“Gutenbergova gaiaksija”) bio je
zaposlen u Zagrebu, Varaždinu, Ivancu i u čakovečkom TIZ Zrinski.
Prvim stihovima javio se kao osnovnoškolac na stranicama Zidnih
novina u Zlataru 1954. godine. Piše na književnom standardnom
jeziku i na kajkavskom-izričaju.U Društvo hrvatskih književnika
primljen je 1983. Pjesnik je, pripovjedač, putopisac, recenzent,
kolumnist, prepjevatelj ruskih, njemačkih, francuskih i latinskih
pjesnika na kajkavski izričaj materinjeg jezika.
Bio je predsjednik žirija i jedan od začetnika prvog natječajnog
recitala “Srebrna cesta 1976”. Jedan je od pokretača časopisa
“Kaj”. Začetnik je pjesničko-ekološkog recitala “Ivanščica diše
za cieli sviet” 1995. godine i književne tribine “Tragovima A. G.
Matoša 2005.” u Zlataru i Zagrebu. Laureat je “Srebrne ceste” u
Varaždinu za rukopisne zbirke (Oči psajene vu zutra, I.
nagrada 1977.; Žerafke i vihri, 1979.) i natječaja RSIZ-a za
kulturu u Zagrebu za kajkavske zbirke (Lamentacije svetiešnoga
moždana; Koreni nosećega zernja), te raznih pjesničkih smotri
(npr. za najbolji kajkavski opus na recitalu “Dragutin Domjanić”
u Zelini 1973.).
Dobitnik je književne nagradeDHK-a “Fran Galović” 2003. te
“Pasionska baština” 2004. Doitnik je književne nagrade “Katarina
Patačić” 2004. za knjigukajkavske pjesničke proze Pot vu narkozu.
Uvršten je u antologijske izbore (haiku stihova, kajkavske
poezije, pjesništva za djecu), školske udžbenike te preveden na
makedonski (Dobro uturo Zagorje, pjesme za djecu, 1991.; preveo
Petko Domazetovski) i slovenski (Zemlja smeiZemlja smo, poezija,
1994.; prevela Antonija Baksa Srnel).
Prevođen je na njemački, engleski, francuski, slovenski i
makedonski jezik. Knjiga putopisno-dnevničke i novelističke proze
Izlet u zavičaj izišla mu je 1999., a zbirke lirskeproze Mehenjna
kamenu 1996. i Napotu vu narkozu 2003. Zbir¬ku kratkih
priča Put koji nije otputovao otisnuo je 2003. godine. Autor je
deset pjesničkih knjiga za djecu i mladež: Mujceki se hinčeju
(1972.), Popievke tiče kajkavčice (1978.), Strahi i volitva
(19S5.), Zeleni krič(1987.), Ljubav iz početka (1989.), Vu
perivoju Zrinskih (1996.), Potok (2000.), Gdje spavaju… (2003.)
i Šume se vraćaju u me (2004.). Osim spomenutih objavio je zbirke
stihova za odrasle: Vse i dihanje (1971.), Spoved zemlje (1973.),
U Majčino djevojačko prezime Ivice Jcmbriha je Cobović (p.
1905.). Ovdje se po prvi puta potpisuje Cobovički u povodu 100-te
obljetnice majčinog rođenja.
dosluhu s košutama (1975.), Žerafke i vihri (1980.), Oči posajene
vu zutra (1981.), Lamentacije svetiešnoga moždana (1983.), Koreni
nosecega zernja (1986.), Stonogi strahovi (1992.), Življenje
rieči i zemlje (1993.), Kries rieči z Ivanščice (1995.), Moje
popi-evke Zlatar (1995.), Na ramenu križa (1997.), Zlato u
pijesku na¬de (1997.), Zagovor rieči (1998.), Hodočašće rieči
(1998.), Zem¬lja – dvorišće neba (2001.), Garestin-Feniks varoš –
Varaždin (2001.), Svetkujem rieč (2002.), Daljina na prozoru
(2005.) i Dječakovi psalmi (2006.), Gospodin Aleksis (2006.),
Molitva za prvu rieč /2006. / Niz pjesama mu je uglazbljeno za
zborsko i koncertno izvođenje.
Stihovi pjesama “Bele majice breze” i “Tam” nagrađeni su na
Kajkavskom festivalu u Krapini. Dobitnik je proznanja “Zvonimir
Golob” 2005.u Zagrebu.
Izvor: Društvo hrvatskih književnika