Sigurno ste ih susreli na Špancirfestu. Upoznajte Karolinu Jaccomini, Sidoniju Jagić, Rozaliju Petrović i još trinaest dama iz varaždinske povijesti...
Dame u povijesnim haljinama tijekom
proteklog Špancirfesta ponovno su plijenile
pažnju brojnih šetača. Dašak prošlih vremena koje su donijele na
varaždinske ulice i trgove skladno se uklopio u koncepciju
varaždinskog festivala, koji iz godine u godinu uspješno spaja
tradiciju i suvremenost.
Žene obučene u različite oprave iz prošlih vremena nisu, naravno,
novost na varaždinskim događanjima raznih vrsta, no ova
posljednja inicijativa unijela je i neke nove dimenzije u priču.
Naime, svaka od dama koje smo ovih dana mogli susresti na
gradskim ulicama predstavlja neku od stvarnih žena iz varaždinske
povijesti. Također, odjeća koju pritom nose potpuno je
autentična, kreirana je prema starim fotografijama ili portretima
varaždinskih dama.
Projekt pod nazivom Dame u povijesnim haljinama nastao je unutar
Varaždinske građanske garde, u suradnji s
Gradskim muzejem Varaždin. Popularni Varaždinski
purgari već niz godina u svojim redovima imaju i članice, no one
su sve donedavno bile u njihovoj sjeni.
– S vremenom smo počele razmišljati na koji način bi se članice
udruge mogle aktivnije uključiti u rad te smo u suradnji s
Gradskim muzejem Varaždin osmislile ovaj projekt – ispričala
nam je o počecima ovoga projekta Mirjana
Soldatek. Ona u ovoj priči, kako nam otkriva, igra ulogu
Karoline Jaccomini. Karolina (1837.- 1927.) bila
je supruga Srećka odnosno Feliksa Jaccominija, arhitekta na
Državnom građevnom ravnateljstvu u Zagrebu. Za Karolinu su stari
Varaždinci pričali da je bila lijepa i otmjena žena. Nadimak joj
je bio ‘die schöne Lini’. Ne samo da je bila jedna od
najšarmantnijih dama u starom Varaždinu, već je bila i vesele
ćudi, a u svom je salonu, kao i u vinogradu, okupljala kremu
građanskog društva.
Bavile su se humanitarnim radom
Osnovna ideja projekta bila je odabrati žene iz gradske
povijesti koje su na neki način povezane s Varaždinskom
građanskom gardom, primjerice tako što su im muževi ili očevi
bili članovi Garde.
– Bilo je to vrijeme kada žene nisu imale mogućnosti za javno
djelovanje u jednakoj mjeri kao danas. No one su se, u tišini
kraj svojih purgara, bavile humanitarnim radom, organizirale
pučke kuhinje, osnivale knjižnice… Bavile su se društveno
važnim aktivnostima za koje muškarci nisu imali volje –
objašnjava Mirjana Soldatek.
Život u Varaždinu u 19. stoljeću
Kao referentno razdoblje odabrano je ono od 1830. do 1930.
godine, iz toga doba izdvojene su žene koje su svojim radom i
angažmanom zadužile grad. Velik dio posla u rekonstruiranju
povijesti odradile su Spomenka Težak, kustosica
u Gradskom muzeju Varaždin, te restauratorica Melita
Krnoul.
Haljine su šivale modna dizajnerica Melita
Kukec, zatim kostimograf i krojač Mladen Grof
Jerneić Erdödy, koji je zaposlenik u Hrvatskom narodnom
kazalištu u Varaždinu, te modna dizajnerica Željka
Vidović.
Modna revija u palači Sermage
Dame u povijesnim haljinama, kao sekcija Varaždinske građanske
garde, prvi su se puta javnosti predstavile tijekom
prošlogodišnjeg Špancirfesta. Iste jeseni priređena je i
modna revija u palači Sermage te je tom prigodom učinjen novi
iskorak kako bi ova atrakcija poprimila odlike pravog brenda,
jednako kao što je to Varaždinska građanska garda, u funkciji
promocije grada Varaždina.
Jedna akcija već realizirana
Kao što su to žene iz ove priče radile tijekom povijesti, tako i
danas Dame u povijesnim haljinama u svojim aktivnostima naglasak
stavljaju na humanitarni rad. Prošle su godine odvojile dio svoga
honorara i tome pridodale prikupljene donacije kako bi se na
jedno dječje igralište u gradu postavilo igralo za djecu s
invaliditetom.
Likovna kolonija na Starom gradu
Ta inicijativa sada se nastavilo putem velike humanitarne
likovne kolonije koja je proteklog vikenda održana na Starome
gradu. Projekt je to koje su su osmislile članice Varaždinske
građanske garde Marija Vuković i Vesna
Loparić. Nakon kolonije bit ć održana izložba
radova te donatorska večer na kojoj će se radovi moći kupiti, a
sredstva prikupljena od prodaje slika te od donatora bit će
iskorištena za postavljanje dodatnih igrala za djecu s
invaliditetom.
– Cilj nam je pribaviti takvo igralo da djeca s kolicima mogu
pristupiti ljuljački, a ne da se dijete mora izvaditi iz kolica i
staviti na igralo – otkrivaju planove Dame u povijesnim
haljinama.
Tko su sve Dame u povijesnim haljinama
Marina Nagy je Kristina
Polansky (1781.- 1855.). Bila je supruga Petra
Polanskog, inicijatora osnivanja Glazbene škole u Varaždinu. Sin
joj je bio časnik u Građanskoj četi, a unuk vrstan pekar
koji je pekarski obrt izučavao u Europi. Od svih njegovih
proizvoda, najpoznatije su bile piškote koje su obožavala djeca
početkom 20. stoljeća.
Gizela Mihaljević je Julijana
Hortig (? – 1851.). Bila je supruga gradskog vijećnika,
podnačelnika, majora, zapovjednika Građanske čete i varaždinskog
pekara, Ivana Hortiga, koji je, kažu, često imao najbolji kruh i
žemljičke. Ona sama je bila poznata kao mati sirotinje zbog
svojeg dobrotvornog rada, a uz to je i pisala pjesme.
Vesna Loparić je Rozalija
Petrović (1809.-1897.). Bila je varaždinska dobrotvorka
čiji je drugi suprug bio Ivan Nepomuk Petrović, varaždinski
gradonačelnik, gradski zastupnik, i narodni zastupnik u Saboru.
Nakon njegove je smrti osnovana i Stipendijalna zaklada Ivana
Nepomuka i Rozalije Petrović koja je davala stalne stipendije i
jednogodišnje potpore za nadarenu djecu, a bila je i
najveća privatna i stipendijalna zaklada u Varaždinu. Iz
njihove su ostavštine isplaćene pomoći mnogim varaždinskim
i hrvatskim kulturnim društvima i zavodima, a iz te je zaklade
financiran i prvi avion u Hrvatskoj.
Biserka Selak je Tereza Koterba
(1817.-1884.). Bila je supruga varaždinskog trgovca, kapetana
građanske čete i članica odbora Dobrotvornog društva koje je u
Varaždinu djelovalo od 1828. do 1945.
Lovorka Gotal Dmitrović je Julija
Leitner (?-1875.). Bila je supruga Samuela Leitnera,
varaždinskog trgovca i začetnika najuglednije varaždinske
židovske obitelji. Oni su se u društvenom životu istakli
kao veliki dobrotvori. Na nekadašnjem sjevernom grabištu,
današnjem Banas placu, nalazi se njihova kuća, a u izraelitičkoj
bogoštovnoj općini najviše su se istaknuli kod gradnje nove
varaždinske sinagoge 1861. godine.
Tanja Herceg je Kornelija Kukuljević
Sakcinski (1829.- 1897.). Bila je supruga Ivana
Kukuljevića Sakcinskog. Školovala se kod varaždinskih uršulinki,
govorila je njemački i francuski, svirala je glasovir i
pjevala, a mnogi su u njenu čast spjevali pjesme, čak je
Vatroslav Lisinski jednu i uglazbio. Osim toga, bila je
poznata i po humanitarnom radu, pomoći književnicima, pjesnicima
i glazbenicima (bilo bi zaista predugo nabrajati na koje je sve
načine Kornelija pomagala svijetu oko sebe). Kažu da je
gostoljubivost i radinost hrvatska krasila Korneliju i Ivana gdje
god su boravili, a k njima su dolazili Lisinski, Fran Kurelac,
Ivan Mažuranić, Dragutin Rakovac, Petar Preradović i drugi.
Dakle, osim humanitarnog rada, Kornelija je, uz svog supruga,
bila i politički dosta aktivna. Zanimljivost je također da je
njena majka predvodila svečanu bakljadu u Zagrebu nakon što je
Jelačić imenovan banom.
Marija Vuković je Ana
Gollob (? – 1919.). Prema mišljenju suvremenika bila je
najljepša vlastelinka u Hrvatskom zagorju krajem 19.
stoljeća. Bila je vlasnica drvene kurije Šikad u Hrvatskom
Zagorju u kojoj su svi bili dobrodošli, bile su zabave, lijepo se
družilo i plesalo, a vjerojatno i pilo jer je njen muž
vodio vinogradarsku knjigu od 1868. u kojoj je na naslovnici
Akrostih Zagorje – Škad, Bog i Hrvati, završava Dobro došo! Bi li
kume?! S vremenom su ona i suprug prodali kuriju i
preselili se u Zagreb, ali su često dolazili na Varaždinbreg u
lov i na druženje, a ponekad i s Radićem, s kojim su dijelili
politička uvjerenja.
Mirjana Soldatek je Karolina
Jaccomini (1837.- 1927.). Bila je supruga Srećka,
odnosno Feliksa Jaccominija, arhitekta na Državnom građevnom
ravnateljstvu u Zagrebu. Za Karolinu su stari Varaždinci pričali
da je bila lijepa i otmjena žena. Nadimak joj je bio die schone
Lini. Ne samo da je bila jedna od najšarmantnijih dama u starom
Varaždinu, već je bila i vesele ćudi, a u svom je salonu, kao i u
vinogradu, okupljala kremu građanskog društva.
Nela Čolo je Sidonija Jagić
(1841. – 1914.). Bila je supruga Vatroslava Jagića. Kako iza
svakog uspješnog muškarca stoji žena, tako je i Sidonija živjela
u sjeni svojeg svjetski poznatog muža. Zna se da mu je rodila
troje djece i da ga je pratila u stopu na svim njegovim
putovanjima, živjeli su u raznim gradovima, od Odese, Petrograda,
Berlina do Beča. U Beču je u 74. godini Sidonija i umrla, ali,
želeći snivati vječni sanak u svome zavičaju, sahranjena je u
obiteljskoj grobnici u Varaždinu, a u listu Naše pravice stoji
kako je ožalošćen za lijesom hodao sijedi Vatroslav Jagić.
Marica Nagy je Slava Antolek
Orešek (1849. – 1922.). Poticala je domoljublje, pisala
odgojne članke, skupljala prinose za gradnju varaždinskog
kazališta, pomagala u pohrvaćivanju njemačkog pjevačkog društva u
Varaždinu, i općenito se angažirala u naprednom društvenom životu
Varaždina. Kum joj je bio Petar Preradović, a u njenu je čast
varaždinski kapelnik Dragutin Prohaska spjevao i pjesmu.
Rozita Staudinger je Vilma
Gregl (1856. – 1918.). Bila je supruga Huga
Gregla, limarskog obrtnika, kapetana Građanske čete,
aktivnog člana vatrogasnog društva, člana ravnateljstva Opće
varaždinske štedione i pristalice mađaronske stranke.
Tena Kramar je Irma Maixner
(1878.- 1958.). Supruga liječnika i ravnatelja
varaždinske bolnice, ali i liječnika Građanske čete Ivana
Maixnera. Ona je često pjevala na kućnim zabavama, ali i
rado je sudjelovala u humanitarnim akcijama, a bila je aktivna i
kod postavljanja velike Kulturno historijske izložbe grada
Varaždina.
Ena Velagić je Olga Barbot
(1891.-?). Bila je supruga Miroslava Barbota, činovnika pučke
štamparije. Zbog svojeg rada s nezbrinutom djecom dobila je i
Orden Svetog Save, V. red godine 1929.
Alenka Hegedić je Ana/Anka
Haller, rođena Kropaj ( ? – Varaždin, 1965.). Bila je
supruga slavnog Hermana Hallera, upravitelja groblja koji je bio
i član Građanske čete. Bavila se dobrotvornim radom te je radila
na obnavljanju udruge Varaždinske žene za zaštitu djece poslije
Drugog svjetskog rata. Iz te udruge proistekla je Antifašistička
fronta žena u Varaždinu.
Snježana Šmic je Gabriela
Bahovec, rođ. Sorlini (21. 3. 1880.- 24. 9. 1956.).
Radila je kao učiteljica u selima u okolici Zagreba. Nakon
vjenčanja s Markom Bahovcem dio je života provela u Varaždinu
gdje je njen suprug prvo bio financijski činovnik, pa upravitelj
i ravnatelj Prve hrvatske štedionice. U proljeće 1918. uključila
se u zbrinjavanje siromašne djece iz Istre, Dalmacije i BIH,
aktivno je djelovala u Odboru varaždinskih žena za zaštitu
siročadi iz kojeg će nastati Društvo varaždinskih žena za zaštitu
djece kojem je ona bila predsjednica od lipnja 1919. do
preseljenja u Zagreb 1920.
Lana Hegedić je Cenia Fehmann
rođ. Praschikar (Vincencija Prašnikar), (1858. – 26. 2.
1918.). Supruga Ljudevita Fehmanna, majka Eugena i Mace,
varaždinska trgovkinja. Suprug joj je bio posjednik, bivši
trgovac i zapovjednik građanske čete, umro je 1909. u 72. godini
života.
