Teško je za povjerovati da je itko mislio, a najmanje moj voljeni, najbolji urednik na svijetu, da će kolumna SVE PET! dogurati do svojeg stotog izdanja kad sam na samim početcima portala varazdinski.hr, početkom svibnja 2015. predložila da pišem kolumnu o školstvu i događanjima oko njega. Pa hajde da napravimo malu retrospekciju dosadašnjih 99 kolumni i toga o čemu sam sve lamentirala u njima.
Kako je sve počelo
Uz sumnjičavo kimanje glavom mojeg voljenog, najboljeg urednika na svijetu i ‘pa hajde, vidjet ćemo’ (priznao je kasnije da mu baš i nije bilo jasno što se ima pisati toliko o školi, sumnjičavo to za ne vjerovati), prva kolumna ugledala je svjetlo dana 11. svibnja 2015. Imala je naslov: Počinje dio školske godine koji se zove – panika i u njoj sam pisala o svakogodišnjoj pandemiji panike koja se javlja među učenicima i roditeljima kad shvate da je kraj nastavne godine blizu, a s ocjenama u imeniku mogu opskrbiti oveći vinograd kolcima.
U sljedeće dvije kolumne secirala sam i objašnjavala tu svibanjsku paniku, mislim da su ti tekstovi aktualni i dan danas, zato što se ništa ne mijenja, procedura je svake godine ista. Nakon višemjesečnog nerada, u svibnju se kreće u lov na ocjene.
Slijedile su dalje priče o tome kako se na izletima ‘provode’ učitelji, a kako učenici. Ako netko osjeti nostalgiju za tim tekstovima, može ih naći u tražilici na portalu pod naslovima: Izlet, kako to zabavno zvuči! (1. i 2. dio). Obrađena je i priča o tome kako je kome na maturalcu. Radi se, naravno o tome kako maturalac doživljavaju učitelji, a kako učenici.
5,5 K
Kolumna Tri mjeseca ferja natukla je 5,5K, odnosno preko 5500 lajkova (eh, da mi je euro po lajku gdje bi mi bio kraj). Objavljena je 29. lipnja 2015. i točno se sjećam kad sam, ko svaka normalna plavuša, pitala urednika, nakon što sam vidjela da piše 1K kod ikonice LIKE, što mu ga dođe taj K, a on me u nevjerici pitao gdje sam to vidjela. I tako su se te K skupljale, tekst je doživio i prijevode na jezike u okruženju, prenijela ga je hrpa portala, pisan je i na ćirilici, pljuvali su me, ali i dizali u nebesa, bila sam zbog tog teksta i prosvjetarski heroj i zlo nezahvalno.
Nisu ni neke druge kolumne prošle nezapaženo
Teško ću ponoviti toliku popularnost nekog teksta, ali kasnije su dvije kolumne još bile na putu da dosegnu 5,5K – jedna o tome jesu li odgajateljice i učitelji neprijatelji roditeljima (ta je objavljena 9. svibnja 2016. i također je bila hit – objavljena je na kutaknet.com, banjalucanke.com, akos.ba, zelenaucionica.com, itd, pod naslovom: Да ли су васпитачице и учитељице заиста непријатељи родитељима?)
Druga kolumna koja je također bila hit je izašla 28. rujna 2015. pod naslovom Prosvjetari: Neradnici, bejbisiteri i krivci za apsolutno sve što ne valja. I ona je doživjela masovno dijeljenje, lajkanje, hejtanje, a ja i napade i kritike i pohvale. Uvijek je tako, ne možeš udovoljiti svima. Reče mi moj dragi prijatelj, inače i sam čitan vrhunski kolumnista ovako: ‘ovak’ ću ti reći, ako se baviš pisanjem za novine, a ljudi ne pljuju po tebi, ne vrijeđaju te, ne prijete ti i ne pokazuju zavist i bijes, onda nekaj krivo radiš…’. Nakon početne nelagode kad bi me šire narodne mase popljuvale nakon nekog teksta, poslije ove poruke postala sam ponosna na svako hejtanje ili kritiziranje – čim su me više blatili, znala sam da sam pogodila ‘u sridu’.
O učenicima
U svojim kolumnama nisam se bavila samo zaštitom i dignitetom moje profesije, branila sam ja i učenike koji su ni krivi ni dužni u žrvnju nebuloza hrvatskog školstva. Pisala sam tako o mukama petog razreda (Čudnovate zgode i česte nezgode mračnog petog razreda 18. i 25. siječnja 2016.), o lektiri (kolumna Lektira za prvašiće: Kako su ježa deložirali iz njegove kućice, 1. veljače 2016.), o uniformama (Uniforme, kute ili markirana odjeća iz Caritasa? 29. veljače 2016.), čitanju i koječemu drugom.
Pisala sam i o učeničkim biserima, mojim doživljenim, ali i prepričanih od strane kolega.
O roditeljima, učiteljima, ravnateljima
Nisam zaboravila u svojim kolumnama ni opisati vrste ravnatelja (Vrste osnovnoškolskih ravnatelja, 27. srpnja 2015.) ni učitelje (Ah, te /m/učiteljice, 24. kolovoza 2015.). Secirala sam i roditelje (eh, zbog takvih tekstova samo što nisam batine pobrala od onih koji su se u njima prepoznali) – Bliski susreti s roditeljima (21. rujna 2015.), ‘Nismo svi liječnici, nismo svi mehaničari, ali smo zato svi učitelji’ (4. siječnja 2016.), Tipovi roditelja koji zadaju više glavobolje no njihova djeca (20. lipnja 2016.) i još mnogi drugi tekstovi, a zbog autobiografskog teksta koji je nastao mojim izležavanjem na plaži i proučavanjem ljudi oko sebe pod naslovom Zapisi s ljetovanja: Roditelji sve više od djece rade nesposobnjakoviće! (1. kolovoza 2016.) sam čak i dobila zabranu objavljivanja kolumni u jednoj FB grupi. Ne vole me ni u nekim drugim roditeljskim grupama.
Gdje izvire inspiracija?
Teme i ideje za svoje kolumne crpim isključivo u školi, u svojem prirodnom staništu, na poslu koji obožavam. Slušam što pričaju kolege, čitam iskustva kolega širom Hrvatske koja iznose po našim raznim učiteljskim grupama.
Školstvo je neiscrpno vrelo ideja, uvijek se nešto događa u i oko škole, ako kao inspiracija zakažu učenici, njihovi roditelji ili kolege, odmah uskoče s idejama vlast, javnost ili naši dragi razjedinjeni sindikati (npr. tekst Kako je i zašto nekoliko desetaka tisuća ljudi čekalo tramvaj na fešti, 6. lipnja 2016.)
Idemo dalje
Hvala svima koji me čitate, volite, mrzite, hvalite, kudite, psujete, pljujete, lajkate (za one koji misle suprotno: nisam plaćena po lajku, tako da lajkali ili ne – ja materijalnu korist nemam – halo direktore, čitaš li ti ovo?). Prvih 100 kolumni je iza mene. Dok je škole, bit će i tema. Idemo dalje. Pusa.
