Nakon duge hladne zime svi se raduju proljeću, suncu, toplim danima i svemu što to godišnje doba sa sobom donosi. A donosi nam svašta.
Kućni ljubimci
Cvate proljetno cvijeće, travica se zeleni, pupoljci bujaju, ptičice pjevaju i pčelice zuje. Ovom lirskom opisivanju nedostaje samo još jedna vrlo važna komponenta, ona iz naših škola. Naime, s proljetnim buđenjem, u sveopće veselje uključuju se i redovni kućni ljubimci po školama, a to su uši. Iako su veće epidemije uši vezane uz početak školske godine ili povratak sa zimskih praznika, nije ni proljeće pošteđeno tih slatkih malih nametnika.
Pod stare predrasude spada da uši dobivaju prljava i siromašna djeca i da su uši sramota. Uši u kosi zapravo i nemaju puno veze s higijenom. Možete se prati i tri puta dnevno, ali ako ste u kontaktu s nekim tko ima uši, pokupit ćete ih bez obzira koliko vi bili čisti i miriše li vam Domestos u kosi. Uši nemaju sklonost diskriminaciji. Njima je dobro na svačijoj glavi. I na onoj čistoj i na onoj prljavoj i na obojanoj i bogatoj i siromašnoj. Ne biraju.
E sad! Otkriju li se uši u nekom razredu, odnosno, otkrije li neki roditelj da mu je dijete nabavilo nove kućne ljubimce pa to javi učitelju i ovaj poduzme korake za suzbijanje epidemije, može naići na svakakve reakcije. Primjerice, učitelj pošalje poruku roditeljima da je u razredu epidemija uši. Savjesni roditelji odmah će pregledati glavice svojih mališana i poduzeti deušizaciju. Neki roditelji će hladno prijeći preko informacije odmahnuvši rukom da se to njihovom djetetu ne može dogoditi jer je ono čisto. To su oni koji robuju predrasudama i najpametniji su na svijetu. Ne jednom se dogodilo da je učitelj poslao poruku roditelju da mu dijete ima vlasišne kućne ljubimce, a roditelj bi bijesan dojurio u školu da kako se učitelj usuđuje reći da je njegovo dijete prljavo. Živjelo neznanje.
Izlasci iz učionice
Rekosmo da su dani topliji pa samim tim i učitelji izmile iz učionica sa svojim učenicima na sunce i na zrak. Ali! Krene tako učiteljica sa svojim mališanima van na igralište, igra visi u zraku, svi se veselo obuvaju, a mali Štefek stoji zbunjen u kutu i ne trza. Na učiteljičino pitanje zašto se ne obuva i odijeva, Štefek pokunjeno spusti glavicu. Učiteljica zbunjena, malac očajan. Napokon, nakon cici – mici i mile – lale oko klinca, učiteljica doznaje zašto se Štefek ne obuva.
Naime, mama mu je naredila da se ne smije zaprljati, Štefek ne smije u blato jer mu je kupila nove patike. Razumljivo je da kad nešto novo kupimo pa želimo da to ostane novo duže vrijeme, ali nisu li patike baš i namijenjene nošenju i igri? Ako trebaju što dulje ostati čiste, neka ih mama objesi na luster i gleda kako se sjaje. Štefek je obuo patike, ali je stajao na čistom asfaltu dok su njegovi suučenici lovili loptu po travi. Mora slušati mamu. I on i učiteljica.
Osim problema s novim patikama, uz izlaske iz učionice vežu se i kojekakve roditeljske zabrane: moje dijete ne smije van jer šmrca, moje dijete ne smije van jer nije dovoljno toplo vani, moje dijete ne smije van jer bi se moglo prehladiti, i tako dalje i tako dalje.
‘Sam – svoj – doktor’ je kategorija koja ispliva u situacijama kad učiteljica želi izvesti djecu na zrak, ali i kod isprika da dijete ne radi na satovima tjelesne i zdravstvene kulture, kao da se radi o vojnom kampu, a ne 45 minuta laganih vježbičica (koje, uzgred budi rečeno, dijete dvostruko odskače pod odmorima u prašnjavoj učionici).
Bogaćenje rječnika
Kažu da žene teško razlikuju lijevo i desno, dijele smjer kretanja na ‘sim i tam’ ili ‘ovamo – onamo’. To vjerojatno vuče korijen iz djetinjstva kad su s roditeljima razgovarale u stilu: ‘Uzmi TO i stavi TAMO. I obuci si OVO, a ne ONO. I daj prestani TO raditi. Dođi OVAMO i NJIH ostavi na miru. Kad dođemo ONAMO gdje smo već bili vidjet ćeš ti ONO što te ide.’ (autor R. B. – hvala)
Djeca imaju jako siromašne rječnike. Uzroci tome su razni. Em razgovaraju s roditeljima rječnikom ‘ovo, ono, to, tu, tamo…’ (umjesto korištenja imenica i priloga), em čitaju premalo. Knjigu su zamijenili tableti, pametni telefoni, računala. Dok su se nekad djeca zabavljala čitajući (knjige, stripove, bilo što), danas se zabavljaju hrpama igrica na kojekakvim spravama i aparatima, a knjiga im izgleda kao strašna zvijer koja grize.
Zato su djeci osnovni pridjevi koje koriste: lijepo, dobro i super. Pročitamo pjesmicu, pitaš djecu što misle o njoj, a oni jednoglasno: ‘Suuuupeeerrr’. Pitaš ih kako im je bilo na praznicima? ‘Lijepo’. Kako se osjećaš? ‘Dobro’. I tako to. Lakše iskopaš bunar u pustinji nego iz djece izvučeš iole suvisli opis s više od te tri riječi.
Žiletizacija
U prilog bogaćenju i razvijanju rječnika i govornih vještina definitivno ne idu ni tekstovi popularnih pjesama koje danas djeca slušaju na televiziji i radiju.
Neki dan pod odmorom, pjeva skupina djevojčica jednu pjesmu. Nije to bila neka dječja pjesmica koju su učile iz glazbenog. Tekst je glasio: ‘Kako da se radujem / Sama novim ljetima / Lete suze kao da / Gađam se žiletima’. Pa dalje: ‘Sama, sama skoro podne / Tebe nema preko puta / Kava ti se već ohladila 10 puta.’
Molim? Gađaju se žiletima? Što je sljedeće? Bodljikava žica? Noževi? I čovječe, kava se ohladila. I to već deset puta! Mislim stvarno, žena podgrijava kavu, žiletira se, a njega nema.
Djevojčice to pjevaju, znaju tekst bolje nego gradivo iz Prirode i društva, želiš li da nauče napamet neku pjesmicu iz čitanke moraš prijetiti i moljakati, a ovu katastrofu znaju bez prisile.
Ne budi lijena, otišla sam na youtube (koji uz google zna sve) i pokušala poslušati TO (nema suvisle riječi za TO, nema). Uspjelo mi je slušati meketanje nekoliko sekundi. i usput ostah zaprepaštena. TO ima 413.142 pregleda! Majčice mila. Onda sam potražila kompletni tekst TOGA (stvarno, ljudi, TO se ne može nazvati pjesmom). U tekstu lete žileti svako malo, oni su lajtmotiv pjesme, refren.
Sad čekam pod kojim će mi odmorom u učionici krenuti gađanje žiletima. Onim pravima. I pada mi na pamet pokretanje revolucije: ‘Spasimo djecu od šunda!’
