U dvorcu je lift. Vozi u podzemni grad. Iz grada u grad, iz Ludbrega u prizemlju kat niže u – rimsku Ioviju. Samo pritisneš gumb ‘–1’. Kao u nekom SF-filmu. Pa idemo dolje… Lift u baroknom dvorcu je moderan, svijetao, kao u kakvoj novoj poslovnoj zgradi. Brzo se otvaraju vrata. Rijetki su šetali ispod dvorca. Nažalost, tu dolje je i kraj. Zid. Ulaz u grad je zazidan.
– Tu je negdje jedan ulaz, a ovdje na drugom zidu drugi – govori domar dvorca Batthyány.
Pronađeni puška i novac
S nama je u istrazi ludbreškog misterija glavni čovjek – profesor povijesti i geografije Milivoj Dretar (38), koji nam potpiruje istraživački duh i dodaje:
– Navodno postoji blago, sanduci puni blaga, čak i zlatna kola! – govori kroz smijeh, golica maštu.
– Da odem po lopatu za snijeg u auto, pa da se igramo kopača zlata? – pitam u šali.
– To je legenda, ljudi se uvijek raspričaju, ali što je tamo u tunelima ispred nas, zaista se ne zna. Puške i neki nepoznat novac pronađeni su 1945. godine u tunelu, prije negoli su ga 1946. godine zazidali. Drugi ulaz bio je pod cinkturom crkve Sv. Trojstva, dok su u dvorištu tadašnjeg milicijskog pritvora otkriveni prvi ostaci rimskih termi. Stojimo pred zidom u podrumu, dalje nema koraka, treba stati, ali priča počinje…
Prije 20 stoljeća tu je živjelo 5000 ljudi
– Rimljani su ovdje imali poštu u 1. stoljeću, a zatim se oko nje razvio grad Iovia. Imao je više stanovnika nego što ih Ludbreg ima danas! Prije 20 stoljeća tu je živjelo pet tisuća ljudi, a danas ih ima oko tri i pol tisuće. Grad je u to doba bio opasan bedemima, a par stoljeća kasnije, pri seobi naroda, oni koji su ovdje došli uzimali su cigle od rimskih zidova i njima gradili nove kuće. Zbog toga se ne zna kako je grad izgledao, ali znamo da je tu! – govori Dretar.
Povjesničar je, zanima ga tema. A i njegov je kraj, na domaćem je terenu. Tu gdje se spušta Kalnik, blizu je Drava, odrastao je uz rijeku Bednju. Na papiru crtamo kartu, pokazuje ulaze u tunele za koje se zna.
Pas koji se nikad nije vratio
– Postoji i treći ulaz, a kroz vrata na brežuljku Katalena ubačen je, namjerno, jedan pas, no nikad se nije vratio. Ondje je navodno pronađen i ćup s Oktavijanovim zlatnicima. Joža Zadravec je i sam prošetao hodnikom prije nego što je zazidan, hodnik je navodno širok četiri metra, visok 2,8 metara, dok mu dužina nije utvrđena, ali se proteže sigurno na nekoliko stotina metara. Navodno se čuje i rijeka Bednja koja je iznad tunela. Podzemni hodnici su neistraženi, u njih nitko nije ušao, barem ne u novije, naše doba. Uostalom, cardo i decumanus, glavna i okomita ulica, danas su iznad onih iz rimskoga doba.
– Radila su se sondiranja, pronašle stvari iz rimskog doba, ali tko će sad bušiti glavni gradski trg zbog tunela?
Pazi što pričaš na trgu, čuje se!
Na glavnom trgu, baš zbog grada ispod nas, treba paziti što se priča.
– Sve se čuje! Kad pljesneš rukama, tu na mjestu centra svijeta, zvuk se širi ispod jer je ondje šupljina. Tunel. A okolni stanari, ako se koncentriraju, jasno mogu čuti što govoriš. Pa nema tračanja, nema ružnih riječi, jer sve se čuje, odzvanja – dodaju domaći.
– Tunel je nekad povezivao crkvu s dvorcem, jer ako bi napali Turci, Mongoli ili neki drugi napasnici, svećenik bi mogao brzo pobjeći na sigurno. A dvorac, on ima prozora koliko je dana u godini. Navodno, jer nitko nije imao vremena prebrojiti ih. Radimo na tome.
Na prvome katu anđeli
Vraćamo se u lift i, umjeto u prizemlje, dižemo se na prvi kat. Tu su, simbolično – anđeli. Dečki rođeni oko 1700. godine. Na restauraciji.
– Ovaj anđeo je s oltara crkve sv. Ivana Krstitelja iz Varaždina. Sad je na dočišćavanju, dotjerujem ga, ići će na njega i pravi zlatni listići – govori Dunja Rapaić (27) koja radi u dvorcu gdje je smješten Restauratorski centar Ludbreg, a njezin kolega Tomislav Sikinger dodaje:
– Restauriramo kao nekad, s istim materijalima, nema tu plastike… Sad će opet nekoliko stotina godina biti u odličnom stanju, a onda će, za par stoljeća, neki novi konzervatori opet uzeti ovog anđela u ruke. Pa sve ponovo, ha-ha.
Gledao ‘Titanic’ 120 puta
Na odlasku iz Ludbrega, sjedam na piće s profesorom Milivojem, u restoranu ‘Črn-bel’ priča mi o strasti…
– Titanik! Eh… Samo sam film ‘Titanic’ gledao više od 120 puta. Možda 126, možda 128, tko će ga znati. Nedavno je bilo 20 godina od snimanja, znači da sam ga gledao barem šest puta godišnje. Ali ne zbog glumice Kate Winslet, već kako bih otkrio sve detalje koje nisam mogao otkriti iz knjiga – kaže pa me pita:
– Jesi li znao da kruži priča kako Titanik nije potonuo zbog sudara s ledenim brijegom, nego da je u skladištu izbio požar, i to još tijekom isplovljavanja u Southamptonu? Kako, eto, nisu uspjeli ugasiti požar, čelična je konstrukcija omekšala. I usto, da je pogodio ledeni brijeg pramcem, ne bi potonuo. A pogodio ga je rubom. Tajna leži na dnu Atlantika, na gotovo 3700 metara… – kaže.
I ovdje, ispod nas u Ludbregu, grad je na metar-dva, a opet malo o njemu znamo. Misterij. Zazidani ulazi kopkaju maštu što se iza skriva. Ako su zlatna kola, pa napravili bismo rado krug gradom. Na zlatnim kotačima…
