– Uređaj ExOzone proizvodi ozon na principu koronarnog izbijanja, jednog od dva poznata načina nastajanja ozona u prirodi.
Drugo je nastajanje UV zračenjem sunca. U oba se slučaja kisik cijepa u molekule ozona. Ovaj uređaj opremljen je trenutačno najučinkovitijim generatorom ozona na svijetu – tumači Varaždinac Zlatko Mehun (58), bivši glasnogovornik Vlade i Ministarstva unutarnjih poslova koji je zbog problema sa srcem napustio politiku i posvetio se privatnom biznisu. I ne ide mu loše.
Zna s riječima, ipak je godinama bio i novinar, pa mu nije nikakav problem predstaviti ono što prodaje. Lakše mu je danas govoriti o ozonu nego 2009. o razlozima iznenadne ostavke Ive Sanadera.
– Bila su mi to tri najgora tjedna u glasnogovorničkoj karijeri. Za tu njegovu odluku doznao sam tek kad sam to jutro 1. srpnja došao na posao. Nazvali su me iz njegova ureda i rekli da hitno organiziram izvanrednu konferenciju za novinare.
A koja je tema, pitao sam. Nisam dobio odgovor. Kad sam se prije presice vidio s premijerom, rekao je: ‘Meho, ja sam svoju dionicu istrčao’. I dan-danas je misterij zašto je podnio ostavku. Iako, u New Yorku je nešto prije toga spominjao spor sa Slovenijom.
– Uglavnom, šokiralo me sve to i bilo je užasno idućih tjedana živjeti kao glasnogovornik Vlade – kaže Mehun, koji je nakon Sanaderova odlaska još desetak mjeseci surađivao s premijerkom Jadrankom Kosor.
– Jednu sam Jadranku imao na poslu, a jednu doma. I supruga mi se, naime, tako zove – smije se.
Voli humor, što potvrđuje i zanimljiv projekt iz vremena kad je radio u policiji. MUP je 2008., kad je on bio glasnogovornik, izdao knjižicu s vicevima o policajcima.
Neki su mu kolege, priznaje, to zamjerili govoreći da ‘sami od sebe bedake delamo’, no Mehun ih je uvjeravao da je veličina čovjeka u tome da zna primiti šalu na svoj račun.
Tu je zbirku viceva pokazao i ekipi slovenske televizije POP TV za vrijeme incidenta na granici u Međimurju 2006., kad su se slovenski specijalci razmjestili uz granični prijelaz Sveti Martin na Muri – Hotiza. Slovenskoj je novinarki rekao da hrvatska policija ima važnijeg posla.
– A kakvog to? – začudila se.
Mehun je iz džepa izvadio knjižicu s vicevima rekao:
– Pa, evo, predstavljamo ovu knjigu.
U vrijeme kad je radio u MUP-u uvedeni su i glasnogovornici po policijskim upravama. Ima, ističe, puno ‘štikleca’ iz vremena kad je radio u odnosima s javnošću. Sjeća se kad je za hrvatske novinare u New Yorku dogovorio izjavu glavnog tajnika Ban Ki-moona, no u dogovoreno vrijeme nitko se nije pojavio jer su svi ganjali rokove i slali priloge redakcijama.
Susretljivi Ban Ki-moon čak se s Mehunom spustio iz ureda dolje u novinarsku sobu, no ni tamo nije bilo nikoga iz Hrvatske. Ostali su u čudu gledali što glavni tajnik radi u press corneru. Mehun im se ispričao i našalio da bi očito trebao doći u Hrvatsku za izjavu hrvatskim novinarima.
Povukao se iz zdravstvenih razloga
Stresni događaji oko Sanaderova odlaska, za koji, ponavlja, ni danas ne zna pravi razlog, uzeli su danak. Pojavili su se prvi simptomi problema sa srcem i Mehun se iz zdravstvenih razloga odlučio povući. I onima koji ga poznaju bilo je neobično to što je iz odnosa s javnošću prešao u biznis sa sredstvima za dezinfekciju.
No, i to je na neki način povezano. Više od 30 godina bavio se novinarstvom. Još kao srednjoškolac surađivao je s lokalnim varaždinskim medijima, Radio Varaždinom i Varaždinskim vijestima, a za vrijeme studija u Rijeci bio je honorarni suradnik riječkog studija tadašnje Televizije Zagreb.
Od 1982. godine kao profesionalni novinar radi u Radio Varaždinu, Večernjem listu i Hrvatskoj televiziji, gdje je do 2004. godine bio i urednik regionalnog studija HTV-a u Varaždinu. Od 2004. do 2008. glasnogovornik je MUP-a, a od 2008. do 2010. i Vlade.
Posljednjih godina napisao je, uredio i izdao više monografija, snimao je i dokumentarne filmove. Zahvaljujući brojnim kontaktima razvila se i ideja o uključenju u novi posao s ozonskim generatorima.
– Moj dragi prijatelj Miklos Kohuth, gradišćanski Hrvat iz Mađarske, upitao me bismo li u Hrvatskoj mogli naći partnera za njegova klijenta koji je počeo s proizvodnjom tih uređaja. Sjetio sam se da se moj drugi prijatelj Vlado Kovačić u Varaždinu već tridesetak godina, onako za svoju dušu, bavi proučavanjem djelovanja ozona, i tako je počelo – objašnjava Mehun.
Na posljednjem Gospodarskom sajmu u Varaždinu njegova je tvrtka Mediem osvojila nagradu za najboljeg izlagača. Uređaj je razvila i patentirala mađarska tvrtka Ozonextrade Technologies iz Budimpešte. Zasad su razvijena četiri tipa prijenosnih uređaja koji mogu učinkovito dezinficirati prostore od 200 do 8000 prostornih metara.
Mehunova tvrtka s Mađarima je otpisala ugovor o generalnom zastupanju na tržištima Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Zanimljivo je da je prvi generator ozona patentirao Nikola Tesla 1896. godine. Jedna prosječna munja proizvede i do 150 kilograma ozona.
– Prednosti dezinfekcije ozonom višestruke su. On nije biocidno sredstvo pa je ekološki vrlo prihvatljiva metoda dezinfekcije. Kao dezinficijensu dostupna su mu sva mjesta u prostoru do kojih inače može doprijeti zrak.
Područja primjene dezinfekcije i dezodoriranja, dakle uništavanje mirisa, vrlo su široka, od zdravstvenog sustava i hotelijerstva do proizvodnje hrane za ljude i životinje, proizvodnih i skladišnih prostora, a osobito silosa za žito. Ne postoji dosad otkriveni mikroorganizam otporan na oksidativnu snagu ozona – ističe Mehun.
Nije mu se bilo lako snaći u poduzetničkim vodama. Za mali rezultat potrebno je puno truda, a odrađeni poslovi teško se naplate.
– No, u posljednje vrijeme osjeća se pozitivnija poslovna klima i zato vjerujem da će nakon sedam loših, napokon doći barem sedam dobrih godina.
U tome Vlada i cijeli državni aparat trebaju pomoći stvaranjem pozitivnog i gotovo prijateljskog radnog i životnog okružja, jednostavnijim administrativnim procedurama i učinkovitim rješavanjem dokumentacije za realizaciju investicija.
Posebna priča su banke koje svoj kreditni potencijal još uvijek poduzetnicima nude pod visokim kamatama, skupim i zamršenim administrativnim procedurama i uz relativno mnogo dokumentacije – napominje.
‘Ne mogu se zamisliti u uredu’
Nedostaje li mu, pitamo, novinarstvo?
– Često sam znao reći da novinarstvo nije posao koji se radi od do. To je način života. I doista, nisam radio kao novinar, već sam živio novinarstvo, 24 sata dnevno. Ali, tako je ako volite ono što radite i nastojite dati sve od sebe u poslu koji volite.
Tako sam nastavio i u odnosima s javnošću, uvijek sam nastojao biti dostupan kolegama iz medija. Slično je i u privatnom poslu. Ne mogu se zamisliti u uredu od 8 do 16 sati i zatim sve pospremiti u neku ladicu pa sutra opet.
Često radim noću, osobito kad pišem neke zahtjevne materijale. U tom smislu mi novinarstvo ne nedostaje jer sam opet dijelom vezan na medije. Među ostalim, predavač sam na Odjelu za odnose s javnošću Sveučilišta Sjever pa stalno pratim i analiziram medijske sadržaje.
S priličnom dozom kritičnosti mogu reći kako stanje u medijima nije dobro. Naravno, izuzetaka ima i ne treba generalizirati, ali ipak je još snažan dojam da su dva temeljna postulata svake profesije – etika i profesionalizam, u medijima još uvijek duboko u sjeni druga dva pojma koja vladaju medijskim prostorom, a to su novac i senzacionalizam!
Mislim da je u tom smislu nedovoljna aktivnost HND-a kao strukovne novinarske organizacije koja bi trebala štititi i promicati baš etiku i profesionalizam – ističe.
Piše i dalje, ali knjige. Još u vrijeme oporavka nakon ranjavanja na posavskom bojištu 1992. godine, kad je ozlijeđen na zadatku s kolegom snimateljem Teodorom Goričancem, pripremio je i izdao svoju prvu knjigu, zbirku dokumentarnih zapisa i reportaža ‘Svjedok rata’, u ‘rinfuzi’, dodaje, ima i materijal za novu, sličnu knjigu koji bi nazvao ‘Svjedok mira’, no smatra da još nije vrijeme za njezinu objavu.
– Imam i dosta materijala o nekim drugim povijesnim, ali nedovoljno poznatim događajima, poput groznog zločina i ubojstva pet promatrača Europske zajednice na nebu iznad sela Podrute u siječnju 1992. godine.
Sve su to teme koje su još negdje u meni i za koje osjećam da ću ih morati izbaciti iz sebe, pa ću i u daljnjem radu dio svog vremena posvetiti publicističkom i istraživačkom radu – kaže Mehun koji živi u Varaždinu, gradu uz koji je jako vezan.
Ništa ne bi mijenjao
Kad se osvrne unatrag, ne bi, kaže, ništa mijenjao.
– Hrvatska danas izgleda dobro, ali ne onako kako su sanjali oni koji su svoje živote ugradili u njezine temelje. Ne mislim da se stalno trebamo vraćati prošlosti, ali u javnosti moramo promicati i štititi vrijednosti na kojima je nastala hrvatska država.
Previše je negativnog naboja u društvu, a oko nas se događa i puno dobrih, lijepih i vrijednih stvari. Osim toga, svatko tko ima vjeru u sebe i svoje znanje može uspjeti i u hrvatskom društvu. Ne treba zato odlaziti po svijetu.
No, imam dojam da smo u ovih četvrt stoljeća prihvatili kapitalistički sustav društvenog uređenja, ali bi mnogi i dalje htjeli zadržati privilegije i nerealna naslijeđa iz socijalizma – razmišlja.
Rado govori o svom Varaždinu, gradu koji su, smatra, neki događaji i još više nesposobne politike razvoja i vizije u posljednjih sedam, osam godina pretvorile u grad koji mnogi zaobilaze, posebno investitori.
Za hobije mu ostaje malo vremena za hobije, pa i za odmor u vikendici na Dugom Vrhu, u društvu s prijateljima. Prati sport i pliva.
U tvrtki mu pomaže kći Tajana, koja je krajem prošle godine preuzela formalno upravljanje. Završila je ekonomsku školu i najesen planira upisati studij, pa onda spajati teoriju i praksu.