Kako se Božić nekad slavio, današnjem modernom čovjeku teško je i zamisliti. No nije to krivica modernog čovjeka, promjenio se i svijet, pa ako Božić i jest postao komercijalniji, nije to zbog toga što se stare vrijednosti ne cijene, već zbog toga što je čitavo društvo postalo – komercijalnije.
No uvijek se lijepo prisjtetiti kako se nekad slavio Božić, jer, možda su neke stvari drugačije, no bit Božića ostala je ista.
Etnolog Tibor Martan ispričao nam je priču o tome kako se nekad provodilo vrijeme oko Božića.
‘Badnjak je bio dan strogog posta. Domaćice su klale perad, pekle gibanicu, kolač od dizanog tijesta, kuhale mrzletinu, mjesile rezance, mlince i štrukle. Također je svaka domaćica ispekla i po jedan manji, okrugli kruh koji će stajati kroz božićne dane na stolu. Muškarci su priređivali drva za ogrjev i cmrok koji će ukućani ukrasiti tijekom večeri. Po svršetku svih poslova ukućani bi se okupili i ne paleći svijetlo u kući čekali da najstariji muški član obitelji, domaćin, unese u kuću svežanj slame uz riječi: ‘Hvaljen Isus i Marija!’
Okupljeni ukućani uzvratili bi na njegov pozdrav ovim riječima: ‘Navijeke, hvale Isus vrijeden!’ Domaćin bi potom nastavio dalje: ‘Na tom mladom ljetu, si zdravi, veseli, tusti, debeli, kak v šume jeleni. Dej nam Bog: čučekov, racekov, purekov, gusekov, telekov, ždrebekov… Pune lagve vina, pune škrinje žitka, dušnoga uzveličenja i grijehov oproščenja!’ Po svršetku ukućani odgovaraju na domaćinovu želju sljedećim riječima: ‘Dej nam Bog!’
Štruklji za čučeke
Domaćin je mogao ukućanima izreći božićnu želju i na sljedeći način: ‘Na tom mladom ljetu, si zdravi,veseli, tusti, debeli, kak v šume jeleni. Dej nam Bog: kruha i vina i Božega mira, dušnoga uzveličenja i grijehov oproščenja!’
Nakon toga domaćin bi razbacao slamu po podu dozivajući čučeke: ‘Ču-ču-ču-ču!’ Ovim pozivom domaćin je pozivao sve prisutne ukućane da posjedaju na slamu. Svi oni trebaju mirno sjediti na slami kako bi i kvočke u proljeće mirno sjedile na jajima. Dužnost je domaćice bila čučekima ponuditi hranu i piće. Čučeke se dvorilo štrukljima, gibanicom i vinom.
Nakon što bi svi čučeki dobili malo hrane i vina domaćica bi uzela korpicu ili struganjku napunjenu orasima, lukom, mrkvom, repom i sjemenom pšenice, raži, ječma, kukuruza, konoplje, lana, koštica od bundeve i graha te time posipala čučeke govoreći: ‘Ču-ču-ču-ču!’ Čučeki nakon toga trebaju što brže ustati. Onog koji zadnji ustane sa slame ostali čučeki nazivaju kila i kobila. Slamu se zatim pribrala i stavila ispod stola, a domaćin i domaćica bi započeli s popravljanjem stola.
Kruh i vino
Najprije bi se na drvenu ploču stola u križ posipalo raznovrsno sjemenje i nekoliko kovanica dok se u sredinu stola stavilo vijenac ispleten od pšeničnih vlati još u vrijeme žetve. Na svaki ugao stola mogla se staviti po jedna repa pa kosni brus, ključ od kleti te dva manja pramena ritka od raži. Tako uređen stol prekrio se domaćim stolnjakom na koji se u sredini stol iznad žitnog vijenca stavilo kruh.
Uz kruh se stavila flaša s vinom, sva ostala pripremljena hrana za Božić te posudica sa zelenom pšenicom u koju se zataknula svijeća koja će gorjeti za vrijeme blagdanskog ručka i večere.
Djecu su večer provela igrajući se na slami ispod stola, a stariji ukućani bi iz znali varati da će ujutro u slami pronaći kosturu ili mali nožić. Odrasli ukućani odlazili su na misu polnoćku noseći sa sobom upaljene luči i lampaše.
Darivanje zdenca
Za vrijeme mise polnoćke nije se smjelo sjediti već se čitavu misu moralo prostajati na nogama. Po povratku s polnoćke blagovalo se mesnu hranu. Tijekom čitave noći u kući je moralo gorjeti svjetlo, a i oganj u peći se nije smio ugasiti.
Na Božić se nije smjelo ništa drugo raditi osim hraniti stoku koja se toga dana obilnije hranila. Za božićni doručak, ruček, jela se mrzletina i devenice. Osoba koja je na božićno jutro prva išla na zdenac po vodu morala je darivati vodu tako da je u zdenac ubacila jabuku ili pozlaćeni orah. Za božićni ručak, obed, pripremala se reska jušica od rezanca, kuhana kokoš, hren, guska ili purica s mlincima i salata od zelja.
Siromašnija domaćinstva priređivala su svinjsku pečenjku s ciklom. U ranim poslijepodnevnim satima odlazilo se na misu večernjicu. Iza večernjice ispred crkve i na pijacu susjedi, rodbina i prijatelji međusobno bi si čestitali Božić, a krsni kumovi i mladići bi darivali svoje zetiće i djevojke crvenim jabukama božićnicama ili pisanikama.
Položaj
Prvog dana po Božiću na Štefanje išlo se u susjedstvo za položaja. Položaj je morao biti muška osoba jer se vjerovalo da će kuću zadesiti nesreća ako na Štefanje u kuću prvo uđe ženska osoba. Položaj je najprije morao izreći čestitku koju je na Badnjak izgovorio domaćin kod unošenje slame, a zatim bi ga domaćini posjeli na stolicu na kojoj je bilo slame te ga zatim pogostili hranom i pićem. Položaj je morao mirno sjediti na stolici kako bi i kvočke u proljeće mirno sjedile na jajima.
Na Štefanje se odlazilo k Štefekima i Šteficama čestitati imendan uz pratnju seoske glazbe. Obilazilo se kuće gdje su se nalazili godovnjaki.
Božićna čestitka izrečena na Badnjak izricala se kod svakog prvog dolaska u kuću kroz čitavo božićno vrijeme, od Štefanja pa do Sveta tri kralja.
Ivanuševo
Drugog dana po Božiću na Ivanuševo iznosilo se slamu iz kuće i njome su najviše djeca darivala voćke. U voćnjaku se kod svake voćke od slame savio tanak pojas koji se zatim vezivao oko stabla ili na niže grane voćke uz riječi: ‘ Ja darujem tebe, a ti daruj mene!’. Po svršetku darivanja trebalo se zajuškati. Dio slame se spremao i za pravljenje gnijezda kvočkama u proljeće.
Trećeg dana po Božiću na Heroduševo ili šibarjevo znalo se djecu malo potući šibom u spomen na pokolj Nevine dječice u Betlehemu.
Mladež je Novu godinu dočekivala uz pjesmu i ples u prostranijim seoskim kućama. Točno u pola noći svirači bi zasvirali božićnu pjesmu ‘Narodi nam se kralj nebeski…’
Čestitari
U razdoblju od Štefanja do Sveta tri kralja župnik je išel s križecom u blagoslov kuća. U pratnji župnika bio je zvonar, šikuter, i orguljaš. Kod blagoslova župnika se darivalo jednom rukoveti povesma, kruhom, jednom svinjskom nogom ili grošem. Imućnije obitelji su za župnika i njegovu pratnju priređivale križični obed, ručak.
Uoči blagdana Sveta tri kralja bio je trekaljski post. U večernjim satima odlazilo se u crkvu po svetu vodu, a u kući se ponovno popravljal stol kao na Badnjak. Na sam blagdan Sveta tri kralja odlazilo se u crkvu blagosloviti tamjan, a domaćin bi svetom vodom blagoslovio kuću, ukućane, gospodarske zgrade, kljet, voćnjak, vinograd i njive.
Selom su znali obilaziti čestitari, zvezdari, obučeni kao Sveta tri kralja. Oni su nosili betlehem, rešeto u čijoj su unutrašnjosti bila učvršćeni papirnati likovi Josipa, Marije i Isusa te svijeća. Jedan je čestitar nosio betlehem, drugi je vužigal svijeću dok je treći nosio košaru za prikupljanje darova. Čestitari su pjevali trekraljske pjesme i bili darivani od domaćina jajima, slaninom, gibanicom ili novcem. Prikupljene darove zvezdari su međusobno razdijelili.
Svečari
Božićno drvce, cmrok, znalo držalo se u kući do blagdana Svijećnice, a zatim iznijeti van i postaviti u dvorištu na neku rašljastu voćku. Na njemu se moralo ostaviti neki djelić ukrasa kako bi se znalo da je to božićno drvce. Na Svijećnicu se u crkvi blagoslovila svijeća koja se kod kuće čuvala te palila u posebnim prigodama kao što je blagoslov kuće ili ispovijed bolesnika te u slučaju smrti.
Čestitari, dvojica muškaraca, koji su obilazili selom pjevajući Mariju Svjećnicu nazivali su se svečari. Sa sobom su nosili sliku Svete obitelji te košaru ili logožar za skupljanje jaja, masti i novaca. Visočki kraj u vrijeme Svijećnice obilazili su i svečari iz okolice Novog Marofa’.
Nadamo se da ste uživali u ovom pogledu u prošlost, na Božić kakav je nekad bio.
Tko zna, možda će za nekih pedeset godina sadašnje običaje gledati kao što mi sad gledamo te stare narodne običaje.