Počinje! S paljenjem prve Adventske svijeće počinje masovna šoping groznica. Kupovanje svega i svačega, poklona, pametnih i manje pametnih stvari, korisnih i totalno beskorisnih predmeta.
Šareni štandovi po gradovima mame svojim svjetlucavim kičerajom odrasle, a pogotovo djecu. ‘Đinglbelanje’ ori sa svih strana. I zove: ‘kupi… kupi… kupi…’. Nije ni čudo da svi jauču zbog besparice u siječnju i do kraja tog mjeseca jedu ostatke božićnih i novogodišnjih prehrambenih ludovanja. Niko ne mari za salmonelu i malo plijesni, jer, novac se bjesomučno trošio u prosincu pa zato siječanj pati.
Kakve veze ima potrošačko ludovanje s kolumnom o školi i djeci?
Opće je poznato da su djeca najlakša meta trgovcima. Oni bi, da mogu, kupili sve što im trgovci ponude, jer im to ‘baš treba’. Što je više kiča, svjetlucavih kristalića, plastike i šljokica – prije će se naći na dječjem popisu želja. Dečki se ‘pale’ na predmete s likovima iz njima omiljelih crtića i junaka.
Primjer: dođu kontinentalci na izlet u primorje, ko zna kad će opet ići, i klinac svom silom kao’ suvenir’ želi kupiti šalicu na kojoj je Pikachu. A jakog li suvenira. Za 30 kuna. Što dijete zna što je 30 kuna i ‘hrvatski suvenir kineske proizvodnje’. Još se i naljuti kad mu učiteljica to ne dozvoli kupiti.
Na Adventskim će se štandovima opet naći gomile kiča, koje i inače prate ovo vrijeme. Odavno su vjerski praznici komercijalizirani do bola i pretvoreni u šopingmaniju. Utješno je možda samo da će škole većinom biti ukrašene nakitom kojeg će izraditi djeca, ali i to je ponegdje upitne estetske kvalitete, jer se pribjegava izradi ukrasa od hrane (tjestenina), vate, šljokica i slično.
O izradi nakita i ukrasa prema šablonama ni nećemo. Osvanuli su tako, jednog Adventa, u jednoj školi, po svim zidovima, vratima i prozorima, iz šablone izrezani crveni anđelčići, s lijepo zaokruženom stražnjicom, laganim pivskim trbuščićem i, naravno, krilima.
Učiteljica likovne kulture križala se sa sve četiri, jer to nije bilo njezinih ruku /zlo/djelo, ali uzalud.
Osvanut će i ovog Adventa mnogo sličnih šabloniziranih Djedova Božićnjaka (ili Mrazova, nek’ se oko naziva svađa tko hoće), jelkica, snjegovića, Rudolfa i drugih ‘prigodnih’ ukrasa diljem hrvatskih škola. Kitit će se ‘borovi’ i njihove dugačke iglice, a trgovci će uporno prodavati smreke i jele.
Pokloni djeci
Pokloni odraslima nas ovdje ne zanimaju, ionako se kupuju pokloni uglavnom djeci. Prvo za Svetog Nikolu, a zatim za Božić. Sveti Nikola je davno izgubio svoj pravi smisao. Noć uoči 6. prosinca, dana Svetog Nikole, djeca u prozore stavljaju čizmice (u nekim krajevima čarapice) i iščekuju poklon.
Nekad su djeca u svojim čizmicama (čarapicama) nalazila naranče, jabuke, suhe smokve, suhe šljive, orahe i bademe, a danas bi umjesto čizmica trebali u prozore stavljati traktorsku prikolicu jer im se nakupuje hrpa beskorisnih stvari. Skromnost blagdana uništena je šopingmanijom. Dobije li dijete neki tradicijski poklon u čizmicu, bit će duboko razočarano i ojađeno, pogotovo kad dođe u školu i počne slušati što je drugima ‘Sveti Nikola’ donio. Obzirom na to da su djeca danas jako dobro upoznata sa svojim pravima, za očekivati je i pokoja prijava Krampusa za zlostavljanje zbog dodijeljene šibe. Pa bila ona i pozlaćena. Šiba je šiba.
U redu, ne možemo današnjim generacijama djece u čizmicu stavljati jabuku ili suhu smokvu, ali zar ne bi bila dovoljna i čokolada i vrećica bombona, a ne vrećetine poklona?
Ponuda trgovaca
Taman kad završi Nikolinjsko darivanje, eto ga na, Božić. Jelkica. Pardon, ‘bor’. Opet pokloni. U prosincu roditelji trebaju a) biti maštoviti i b) imati dovoljno novaca za kupovanje poklona koje njihovoj djeci nose Sveti Nikola i Djed Božićnjak (ili Mraz, nek’ se oko naziva svađa tko hoće).
Prospekti trgovina vrište ponudama igračaka. U jednom takvom prospektu našla se i ponuda: ‘Pas koji hoda, pjesma Jelena Rozga, 59,97 kuna’ i ‘Veseli jelen, pjesma Halid Bešlić, 59,97 kuna’. Časna riječ.
Postavlja se pitanje na koju to Bešlićevu pjesmu reva Veseli plišani jelen? Ja bez tebe ne mogu da živim? Ili Jel’ ti žao što se rastajemo? Možda Vraćam se majci u Bosnu? Kako god, teško je povezati Rudolfa i pjesme Halida Bešlića. Zdrav razum ne dozvoljava. Nikako. A možda postoji i neki Veseli plišani jelen koji njače Matu Mišu Kovača i njegovo Svi pjevaju, ja ne čujem, pa digne prednje papke i onda pjevaju djeca. Stvarno? Netko će dati 60 kuna da bi kupio takvu glupost? Zašto Rudolf ne reva neku dječju pjesmicu? Ako već mora biti veseo i njakati okolo.
Pas koji hoda uz pjesmu Jelene Rozge. To je vjerojatno ženka, kuja. Jer teško da bi neki pas koji drži do sebe šetao uz stihove ‘ja sam ti bila privjesak… žena, majka, kraljica… tralala’. Ili je pjesma uz koju skakuće Otrov (…prvo složi, zavedi pa baci, ne znam valjda, takvi su muškarci), Tsunami (… a ona pijana do pola ti pleše oko stola…)?
Duboko se nadam da je samo narodnjačka glazba u pitanju, bez teksta. Makar je i ta ‘glazba’ za postaviti nekoliko velikih, debelih upitnika. No, de gustibus non est disputandum pa nek svatko sluša ono što mu je uhu drago.
Zamislimo situaciju. Nađe dijete pod ‘borom’ poklon Psa koji hoda uz pjesmu Jelene Rozge. I udri u plač. Jer ne voli Rozgu, voli Severinu. Pa zašto pas ne šeta uz pjesmu Severine? Cupka sobom uz ‘gas, gas’. Ili uz Nives Celzijus i njezine Karanfile? Veselo paso skakuće uz metalni zvuk: ‘… kita kita kita cvijeća, to je bolje što je većaaaaaa’. Nije horor. Samo ponuda igračaka za djecu. Dakle stvarno, kamo ide ovaj svijet?!
Dragi Sveti Nikola i djede kako-god-da-se-zoveš
Molim vas, dečki, dajte djeci nosite uljuđene poklone. Donesite im neku knjigu, didaktičku igračku, slagalicu, puzzle, društvenu igru, instrument. Nemojte od naše djece raditi muško – ženske podjele s kineskim lutkicama koje plaču, piške i kake i autima koje samo ‘pravi muškarci’ voze. Nemojte im gurati plišane životinje sumnjivog glazbenog ukusa. Razvijajte dječju maštu, a ne šablonizam i kičeraj. Hvala vam dečki, a meni je dovoljna i čokolada.
