HGK analizu temelji na podacima o prosječnim plaćama po županijama za 2017. godinu što su posljednji dostupni relevantni podaci o prosječnim primanjima zaposlenih po regijama.
Najnovija analiza Hrvatske gospodarske komore (HGK) o plaćama po
županijama donosi par dobrih vijesti, ali i opet pokazuje da
nije došlo do smanjenja jaza u visini prosječnih plaća u
Hrvatskoj po županijama tijekom godina.
Razlike u razini plaća među regionalnim jedinicama su izrazite i
vrlo je skroman broj onih koje ostvaruju višu plaću od prosječne
plaće u Hrvatskoj, pokazuje analiza HGK. Prosječna neto plaća u
Zagrebu veća je gotovo 42 posto od prosječne plaće u Varaždinskoj
županiji. Ipak, plaće u Hrvatskoj posljednjih godina rastu u svim
županijama, a iako dinamika rasta varira ipak se
razlike u visini prosječnih plaća među županijama posljednjih
godina polako smanjuju.
HGK analizu temelji na podacima o prosječnim plaćama po
županijama za 2017. godinu što su posljednji dostupni relevantni
podaci o prosječnim primanjima zaposlenih po regijama. Također, u
obzir uzima i analizu Fine o prosječnim plaćama kod poduzetnika
po županijama u prošloj godini. No, valja imati na umu da Fina ne
uzima u obzir, primjerice, plaće financijskog sektora, a
rezultati su izvedeni prema sjedištima tvrtki, a ne prema mjestu
rada zaposlenika što uvelike iskrivljuje sliku, napominju u HGK.
S obzirom na to da Zagreb zbog svoje gospodarske snage i udjela u
BDP-u, zaposlenosti i stanovništvu snažno utječe na ukupnu
aktivnost u Hrvatskoj, a time i na visinu prosječne mjesečne
plaće, županije teško dosežu razinu prosječne plaće u Hrvatskoj i
znatno zaostaju u odnosu na prosječnu plaću u Zagrebu, upozorava
HGK.
Neto plaća u Zagrebu je bila u 2017. godini 17,1 posto viša od
prosječne u Hrvatskoj, a u posljednjih 14 godina uvijek je bila
barem 15 posto viša od prosječne. Slična je situacija i s bruto
plaćom koja je u Zagrebu 2017. bila 21 posto viša od hrvatskog
prosjeka dok je u prethodnih 14 godina uvijek bila barem 20 posto
viša.
Prosječnu neto plaću veću od nacionalnog prosjeka, osim Zagreba,
imaju još jedino Primorsko-goranska i Dubrovačko-neretvanska
županija, dok je Istarska županija bila vrlo blizu prosjeka.
Od 2001. godine Grad Zagreb u svim godinama ima barem 40 posto
višu neto plaću od županije s najnižom plaćom, pri čemu se tek
mijenjala županija koja je u pojedinoj godini bilježila najnižu
plaću. Primjerice, u 2017. godini neto plaća u Zagrebu bila je
41,8 posto viša nego u Varaždinskoj županiji koja je te godine
imala najnižu plaću.
Dok je prosječna plaća u Zagrebu 2017. iznosila 6.990 kuna,
prosječna plaća na razini zemlje bila je 5.971 kunu.
Istovremeno, u Međimurskoj, Bjelovarsko-bilogorskoj,
Virovitičko-podravskoj i Varaždinskoj županiji prosječna neto
plaća iznosila je tek 4.929 kuna.
No, plaće u Hrvatskoj posljednjih godina ipak rastu u svim
županijama, a iako dinamika rasta varira razlike se
posljednjih godina polako smanjuju. U 2017. godini u odnosu na
godinu ranije najveći rast plaća, koji je iznosio 7,9 posto,
zabilježen je u Zagrebačkoj županiji, dok su neto primanja
zaposlenih najmanje, samo 1,4 posto, porasla u Brodsko-posavskoj
županiji. Rast plaća je posebno izražen u jadranskim županijama
što je rezultat jakog turizma na obali.
Također, valja reći i da u posljednje tri godine postupno dolazi
do smanjenja raspona između najviše i najniže neto plaće u
regijama, i to s 1:1,46 u 2015. na 1:1,42 u 2017. godini,
pokazuju podaci iz analize HGK.
Razina
plaća je važna za životni standard stanovništva i kreiranje
potrošnje kućanstava kao dominantne odrednice formiranja BDP-a, a
time i dinamike gospodarskog rasta, a u HGK smatraju da
je rast plaća poželjan do granice u kojoj ne narušava
konkurentnost, odnosno dok je usklađen s rastom produktivnosti.
Zbog nepovoljnih demografskih trendova koji rezultiraju
nedostatkom radnika u određenim djelatnostima pritisak na rast
plaća je sve izrazitiji, a visina i dinamika plaća po regijama,
objašnjavaju, dijelom je ovisna o demografskim kretanjima i
gospodarskoj strukturi regija, odnosno o snazi pritiska
nedostatka radnika u pojedinim djelatnostima te o potrebi
zaustavljanja emigracijskih tokova.
U Komori očekuju da će pri stabiliziranju gospodarskog rasta
plaće nastaviti rasti uz smanjivanje regionalnih razlika u
njihovoj razini, što će poboljšati standard i životne uvjete
stanovništva pri ravnomjernijem
regionalnom razvoju poduprtom učinkovitijim korištenjem
sredstava iz fondova EU.
No ističu da je preduvjet osiguranja više razine plaća u
hrvatskim regijama snažnija investicijska aktivnost usmjerena u
djelatnosti veće dodane vrijednosti temeljene na inovativnijoj i
tehnološki naprednijoj proizvodnji.
Na tom tragu jasno je i zašto najrazvijenija regija ima najniže
plaće, naime, kako smo već pisali, ”Međimurska županija je imala
puno radno intenzivnih firmi u prerađivačkoj industriji, s
razvijenim djelatnostima poljoprivrede, trgovine i graditeljstva,
gdje su plaće tradicionalno male. Ono je izvozno orijentiranog
karaktera, sa znatnim udjelom radnointenzivnih,
niskoakumulativnih i tradicionalnih gospodarskih
grana”, objasnio je za Vijesti.hr
istraživač Predrag Bejaković s Instituta za javne
financije.
Ekonomski analitičar Ljubo Jurčić također je za
Vijesti.hr bio upozorio da ”iz veće dodane vrijednosti
dolaze veći profiti, veći prihodi država i veće plaće”, te je
kao ključni problem plaća u cijeloj Hrvatskoj istaknuo
”nedostatak kvalitetne industrijske (strukturne) politike čiji
je cilj povećanje dodane vrijednosti u postojećim industrijama i
razvijanje proizvoda i industrija s većom dodanom
vrijednošću”.
Da male plaće u Hrvatskoj govore i o sistemskom karakteru naše
ekonomije, već je u za Vijesti.hr u više navrata
upozoravao i ekonomski analitičar Domagoj Mihaljević:
”Hrvatska ekonomija se godinama i desetljećima zasniva primarno
na jeftinoj radnoj snazi. To je bila i do danas je ostala njezina
konkurentska prednost, iako to uopće nije prednost. Političke
opcije nikada nisu imale niti imaju razvojnu i industrijsku
strategiju već su najvažnija strateška poduzeća poput Telekoma,
INE, Plive ili brodogradilišta bila privatizirana ili uništavana,
a ona su trebala biti lokomotiva industrijskog razvoja”.
“Promjene traže sistemske zahvate i razvojne strategije”,
istaknuo je objasnivši: ”Da bi plaće bile veće, mora se
mijenjati struktura i mora se poticati tehnološki napredna
poduzeća čiji proizvodi imaju visoku dodanu vrijednost. To znači
izgrađivati veze između poduzeća, tržišta i kupaca. A što kad nas
imamo? Kamione koji voze lokalnim prigradskim cestama na kojima
stradavaju djeca jer su autoceste postale preskupe. Čitav naš
sklop je krivo postavljen”.