Zbirku pjesama 'Abeceda pepela' predstavili su javnosti profesori Tatjana Ruža i Ivan Pranjić te glumac Marinko Prga.
Zbirka pjesama Abeceda pepela autora Siniše Kolarića predstavljena je sinoć u Gradskoj knjižnici i čitaonici “Metel Ožegović” u Varaždinu. O drugoj Kolarićevoj knjizi poezije, izašloj oko dvije godine nakon njegova poetskog prvijenca naslovljenog Neura, govorili su profesori Tatjana Ruža i Ivan Pranjić, dok je urednik izdanja, profesor Branko Detelj, najavljen u pozivu na promociju, bio spriječen prisustvovati događaju. Razgovor o Kolarićevoj poeziji upotpunjen je izborom pjesama koje je interpretirao glumac Marinko Prga.
Abeceda pepela sadrži 60 pjesama nastalih u vremenu nakon izdavanja Neure i predstavljena je kao njezina poetska sestra. Nova zbirka stilski se naslanja na prethodnu, uz neke prisutne razlike, poput korištenja ideograma, odnosno vizualnog oblika pjesničkog izraza.
“Razlog za to je isključivo estetski”, objasnio je Kolarić i dodao: “Meni je vizualni estetski doživljaj pjesme jednako važan kao što je važno pjesmu čuti.”
Poezija i glazba
Siniša Kolarić varaždinski je odvjetnik, ali i glazbenik. Upravo njegova sklonost glazbi više je puta naglašavana tijekom promocije, budući da je Kolarićeva poezija izrazito ritmična.
“Pjesme posebnima čini naglašen ritam, specifična zaigranost riječima, prisutnost kalambura te nevjerojatna upotreba aliteracije i asonance”, iznijela je Ruža glavne odlike autorove poezije.
Slično je pjesme doživio i profesor Pranjić. Rekao je da ga je već poezija iz prve Kolarićeve zbirke, Neure, očarala svojom ekonomičnošću i jezgrovitošću.
“Osvojila me je i glazbenost te poezije, što se vidi po finoj unutarnjoj metrici sa sinkopama. Svaka njegova pjesma nosi glazbu u sebi”, kaže Pranjić.
Lirske minijature
Kolarić je, objašnjavajući svoj pristup poeziji, upotrijebio jednu sintagmu iz dnevno-političkog života, a ona glasi – “reduciran u izričaju”.
“Ja bih volio prisvojiti taj izraz, budući da je moja poezija prilično reducirana u izričaju. Što ne znači da je reducirana i u sadržaju”, kaže autor.
I Ruža i Pranjić, jednako kao i Detelj u predgovoru, to vide na sličan način. “To su lirske minijature, sažeta, reducirana izraza. Najčešće nema rime, nema interpunkcije, ne robuju pravopisnim pravilima”, iznijela je Tatjana Ruža. Pranjić pak kaže da Kolarić “malim uspijeva reći veliko”.
Od fizike do metafizike
Pjesme su tematski širokog spektra, rečeno je. Njihov karakter proteže se od intimnog i ljubavnog, preko socijalnog do univerzalnog, a ima i egzistencijalističkih tema, smatra Ruža: “Premda u sažetom formatu, u pjesmama se kriju vrlo ozbiljne i duboke teme.”
Kolarić će reći da njegova poezija, polazeći od ritmičnosti, formom dolazi do sadržaja koji seže negdje dalje: “Pjesma ima ritam, taj ritam daje životnost, to je fizika. Ali važno je da ona dođe do mjesta gdje se ipak radi o metafizici”.
Hermetičke ili ne?
Jesu li pjesme hermetičke ili nisu, ostalo je otvoreno pitanje. Dok urednik Branko Detelj smatra da nisu, Tatjana Ruža i Marinko Prga nisu sigurni u kojoj mjeri to vide na isti način.
“Ništa tu nije suvišno, poezija je perolaka, očišćena od nasilnih kombinacija, hermetičnosti i šokantnih metafora,” piše Detelj u predgovoru, no Ruža kaže drugačije: “Nisu to nehermetičke pjesme. One mame na čitanje, ali to je jedna intelektualna igra.” Prga je pak njihovu hermetičnost iskoristio kao kriterij pri odabiru pjesama koje je pročitao. Vrlo jednostavno je to formulirao: “Ja sam napravio izbor prema onome što sam razumio.”
‘Tipična kokijevština’
Tijekom promocije pročitane su pjesme Abeceda pepela, Otok golih, Brodolom u pristaništu, Do maločas, Razlog, Došljaci na nogostupu, Nakon kanonade i Tamni drug. U zbirci je 60 pjesama podijeljenih u pet ciklusa. Dva ciklusa bave se ljubavnim pjesmama, a ostale su – “tipična kokijevština”, kako je nečije viđenje prenio autor. (Koki je nadimak Siniše Kolarića.)
Pranjić je istaknuo i autorovu hrabrost u otkrivanju svoje intime. “On to radi bez zazora, hrabro se suočava s onim što je najprivatnije. Tko se to ne usudi činiti, bolje mu je da ostavi olovku i papir, da se ne bavi književnošću”, smatra profesor Pranjić.
Od vandalizma do knjige poezije
Pjesnički put Siniše Kolarića formalni oblik, u obliku knjige, dobiva u autorovoj zreloj životnoj fazi. No njegova sklonost pisanoj riječi, naravno, nije od jučer. Pjesme objedinjene u prvoj zbirci Neura čine izbor onoga što je Kolarić stvarao tijekom razdoblja od trideset godina. Nakon te inventure, sasvim novi radovi sada su ukoričeni u zbirku Abeceda pepela. A sve je krenulo, kako je to duhovito rečeno na promociji – od vandalizma.
“Moja prva pjesma zapisana je na fasadi jedne varaždinske zgrade kad sam imao 15 ili 16 godina. Moje društvo okupljalo se ispred ulaza u Varteksov dućan. Ja sam tada bio u nekom bendu i pisao sam neke pjesme, međutim, prvu pjesmu za koju mi se činilo da izgleda kao pjesma, da nije samo za potrebe benda, odlučio sam zidarskom olovkom zapisati na zid. Bilo je to upravo na ovoj zgradi, na rubu fasade između tadašnjeg Trga Božidara Adžije i Ulice Silvija Strahimira Kranjčevića koja je bila odlomljena. Zidarska olovka izdržava sve vremenske uvjete pa je tako pjesma ostala godinama zapisana na tom zidu. To je taj moj put od vandalizma do predstavljanja knjige poezije na ovome mjestu. Na neki način sam anticipirao da će ta zgrada, koja je bila Varteksov dućan, jednog dana biti kuća koja čuva riječi. A moje riječi su sačuvane i ispod ove fasade, i tako dugo dok postoji zid, postojat će i ta pjesma,” ispričao je Siniša Kolarić.
