Tugomir Bakšaj oholi je intelektualac koji se pomirio sa zlosretnom sudbinom…
Novi roman varaždinskog književnika Željka Funde, naslovljen Ispunjavanje, predstavljen je proteklog četvrtka, 9. listopada, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović. Riječ je o djelu koje se, kako je rečeno, bavi temom ostvarenja smislenog života, a narativno prati preobraćenje glavnoga lika.
Kao i u slučaju prethodnog Fundina romana Dobro, i ovoga je puta na promociji govorio velečasni Ivica Cujzek. On i istaknuti haiku pjesnik Tomislav Maretić osvrnuli su se, svaki na svoj način, na novo Fundino djelo.
Psihološki haiku-roman
Maretić je tako uvodno napomenuo da je Ispunjavanje svojevrsni haiku-roman.
– Takav pojam ne postoji, no postoji prozimetrum; Pavao Ritter Vitezović i drugi autori miješali su u svojim djelima poeziju i prozu, dakle to nije ništa čudno. Ali ovo je prvi put da je jedan roman povezan s haiku poezijom – rekao je Maretić.
On Ispunjavanje opisuje kao psihološki roman s elementima bildungsromana.
– U svakom slučaju, riječ je o jednoj vrsti obraćenja. Dolazi do tragične situacije u životu glavnog lika, no kroz susrete s raznim ljudima u njemu polako sazrijeva pozitivitet. Tako od mrzovoljnog mrguda i mizantropa postaje altruist, odnosno pozitivno raspoložen čovjek – ukratko se na roman osvrnuo Maretić.
“Haiku ga na početku odvaja od ljudi…”
Za samog autora tema kojom se bavi u ovom romanu istovremeno je, kaže, i jednostavna i složena.
– Roman govori o tome kako ostvariti smislen, ispunjen život. U mom slučaju glavni lik to pokušava pisanjem haikua, koji ga na početku odvaja od ljudi, jer nisu svi pjesnici i nemaju smisla za tako nešto. No pomalo, on upravo preko haikua upoznaje neke ljude i počinje se ostvarivati kao čovjek, da bi mu se na kraju dogodio satori, zenovski rečeno, ili – kako bi velečasni Ivica rekao – preobraćenje. Shvatio je neke stvari glede Boga, svega što postoji, glede ljubavi. Na kraju se njemu, starom dečku, događa ljubav – rekao je Funda o Ispunjavanju.
“Tko nema iskustva, nema pravo soliti pamet”
Kako je autor i sam renomirani haiku pjesnik, to mu je iskustvo, smatra, znatno pomoglo pri pisanju romana.
– Da nisam istovremeno haiku pjesnik, ne bih ovo mogao napisati – kaže, ali i dodaje: – Mislim ipak da mi je najviše pomoglo životno iskustvo. Jer pisac, po mojem mišljenju, ako nema životno iskustvo, nema pravo soliti pamet. A ja imam 75 godina.
“Tugo je portret mnogih koji tragaju za smislom”
Velečasni Ivica Cujzek, župnik župe svetog Fabijana i Sebastijana, na knjigu se osvrnuo iz perspektive svojeg pastoralnog djelovanja. Kaže da je riječ o vrlo izazovnom djelu jer govori o čovjekovu traženju, te vjeruje da će mnogima biti na korist.
– Glavni lik svojevrsni je portret mnogih ljudi koji tragaju za istinom, za radošću, za smislom. Oni traže nešto, a istovremeno bježe od cilja svojih traganja jer nemaju hrabrosti iskoračiti iz vlastite udobnosti, koja je za njih pogubna – uvodno je istaknuo Cujzek.
“Ne vjeruje da postoji lijek za isprazno životarenje”
Glavni lik romana zove se Tugomir Bakšaj. Već samim izborom imena lika, smatra Cujzek, autor ukazuje na opće raspoloženje u društvu – naizgled bezizlazno, suhoparno i sjetno, ako ne i jadno.
– Tugomir je dobrodušan čovjek, neporočan, ljubazan intelektualac, načitan, kulturan i susretljiv umjetnik. Ali zatvoren, pomalo ohol, samodestruktivan, predodređen za otužan život ispunjen negativnim emocijama, pesimizmom i usamljenošću. Njegovo prezime Bakšaj refleksija je pojma baksuz, s čime se on pomirio, uvjeren da mu je suđeno biti zlosretnik koji ne vjeruje da postoji lijek za njegovo besmisleno i isprazno životarenje – rekao je velečasni.
“Put upoznavanja još nije završen…”
A taj lijek, napomenuo je, jest milost Božja. Na nju Tugomir Bakšaj ne računa. Međutim, dodaje Cujzek, Bog uvijek prvi traži čovjeka:
– On ga prvi ljubi i nikada od njega ne odustaje. Njegov proces povezivanja s Kristom približio ga je ljudima – i obrnuto. Proces povezivanja sa zajednicom približava ga Kristu. No taj put upoznavanja još nije završen, jer je čitav ljudski život traganje i rast.
Roman, napominje Cujzek, tako ima i otvoren završetak, koji čitatelja poziva da sam nadograđuje proces obraćenja glavnog lika – u vlastitom životu.
