Na natječaj su ove godine pristigle 33 knjige.
Emilija Kovač iz Čakovca dobitnica je ovogodišnje nacionalne pjesničke nagrade „Zvonko Milković“, koja se već sedmu godinu dodjeljuje za najbolju knjigu pjesama s intimističkom ili zavičajnom tematikom. Njoj je u četvrtak, 23. listopada, za zbirku kao huia kao voda kao stablo nagrada dodijeljena u prostorima Gradske knjižnice i čitaonice „Metel Ožegović“, koja je, uz Ogranak Matice hrvatske u Varaždinu, suorganizator natječaja.
Ove godine na natječaj su pristigle 33 knjige, koje je ocijenilo prosudbeno povjerenstvo u sastavu dr. sc. Zvonko Kovač, Tomislav Ribić i Mladen Kopjar. U prvome krugu odabrano je pet finalistica: Lana Derkač (Azil za nebeska tijela), Emilija Kovač (kao huia kao voda kao stablo), Marija Lamot (Vrata koja ne znam otvoriti), Evelina Rudan (Polje, slama, žudnja) i Snježana Tramburovski (Tajne uklesanih imena).
Pet knjiga, pet svjetova
– U svih pet knjiga prisutne su intimističke tematike – pet knjiga, pet različitih svjetova. Pet velikih, već nagrađivanih književnica koje uzgajaju svoj vrt riječi. Riječ je teško uzgojiti. Rečenicu je teško prekopati. A sve su one vrsne vrtlarice riječi. U svim zbirkama – od lirskih pjesama Marije Lamot, intimističke lirike Lane Derkač, modernizma i ludizma Eveline Rudan, besmrtnih poema izvan prostora i vremena izvađenih iz vremenske kapsule Snježane Tramburovski, do istraživanja vremena i prostora u pjesmama postojanosti života i opstanka Emilije Kovač – pronalazimo ono bitno: svoje smo, različite od drugih, istražujemo, idemo dalje, same smo na tom putu, tinjamo. Da, tinjamo, jer smo samozatajne, jer otvaramo nove svjetove koje neki možda ne razumiju – stoji u obrazloženju izbora pet zbirki koje su se našle u finalu natječaja.
Po jednu pjesmu iz svake od zbirki koje su se našle u finalu natječaja pročitala je Densi Radovan, članica Hrvatskog društva pripovjedača i nositeljica titule majstorice pripovjedačice.
Nježna i refleksivna poezija
Povjerenstvo je između pet zbirki kao najbolju odabralo onu Emilije Kovač. U svojoj zbirci, navodi povjerenstvo, ona se konceptualno odriče lirskog meandriranja, odnosno uspjelog baratanja slobodnim stihom, određenim ritmom i jezicima, u korist narativne rečenice i bogatstva smisla, koji se, vrlo osmišljenim poglavljima i kompozicijom knjige, međusobno nadopunjuju.
– Autorica se u svojim pjesmama u prozi oslanja na život sam, na sve što raste i buja. Ona kao da postaje dio svoga okoliša, nerazdvojni sastav tog čudesnog bića koje može biti stvoreno samo kao veliko Jedno, a kad i pronalazi svoje opreke, i njima se dopušta da kroče svojim putovima. (…) Nježna je to i refleksivna poezija koja prirodu, sve u njoj i oko nje poistovjećuje s religijom, jer ona je ljudsko djelo, dio okoliša i našeg okruženja, pa se i Bog uzgaja – on bubri, lista i nećka se… (…) Poezija je to o prošlosti, tragedijama i nepravdama, o djevojčicama i dječacima koji nisu oteti vremenu prije nego se razvilo u igle i noževe, ako je takvog vremena uopće bilo… – navodi se u tumačenju povjerenstva.
Zaključno, istaknuto je kako lirski zapisi Emilije Kovač stvaraju jedinstvenu, bogatu koherenciju smisla, njegovanu malim nadopunama, kao i svojom cjelovitošću na razini cijele knjige.
“Često se pitamo hoće li nas razumjeti”
– Poezija je veliko poniranje u svijet, u ono još neotkriveno. U tome smo, kako je rečeno, zaista same, toliko nevjerojatno same da nas je ponekad strah prostora u koji ulazimo, ali moramo – kad smo otvorile vrata. Svih nas pet i dalje ćemo tinjati, otvarati ta vrata i biti hrabre. Zahvaljujem povjerenstvu što nas je razumjelo. Jer često se pitamo hoće li nas razumjeti. A ima li smisla govoriti ako me ne razumiju? – rekla je Emilija Kovač nakon uručenja nagrade.
Ime Emilije Kovač tako je dodano popisu dosadašnjih laureata pjesničke nagrade „Zvonko Milković“, koji čine: Davor Šalat (Zvijezde, davna lica spašenih), Monika Herceg (Vrijeme prije jezika), Krešimir Bagić (Ponornice), Tomislav Ribić (Dve rali zmeržnjenega jognja), Josip Čekolj (Dječak pred žetvu) i Stijepo Mijović Kočan (101 zvonin).
Pet zbirki pjesama
Emilija Kovač rođena je 1957. u Donjem Mihaljevcu. Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1976. do 1981.), gdje je magistrirala 2002. godine, a 2010. doktorirala.
Piše poeziju i prozu (pripovjednu i esejističku). Njeguje standardni i dijalektalni kajkavski izričaj.
Objavila je pet zbirki pjesama (Šutnji usprkos, 1986., Sakefelejočke iliti pjesni razlike, 1990, Poliptisi, 1999.; Čudovita, 2007.; Razmatranja, 2022.), jednu „grupnu“, s Goranom Gatalicom i Nenadom Piskačem (kajkavska, Trofelno skupzvučje, 2022.) te četiri zbirke proze (Kubiranje tišine, roman, 1996., ITD, zbirka pripovjedaka, 2004., poetički roman Slike na dah, 2017., koji je, potporom Fonda DHK, preveden na engleski jezik u suradnji s Almom Keser Brozović, te zbirku pripovjedaka Paralelizmi: One i Oni, 2020.).
Zbirka Razmatranja ušla je 2022. u uži izbor za nagradu Zvonko Milković te Tin Ujević. Suradnica je časopisa Kolo, Republika, Vijenac te Kaj, u kojem djeluje i kao urednica. Članica je Društva hrvatskih književnika.
