IVAN MESEK Umjetnost je moj životni poziv, ne kosi se s dužnostima koje obnašam

Varaždinski umjetnik Ivan Mesek bez ikakve sumnje Varaždin je postavio na kartu umjetnosti performansa u Hrvatskoj, ali i šire. Iza njega je 25 godina umjetničkog djelovanja kroz formu performansa, a to je, po naravi te umjentičke forme, 25 godina propitivanja svijeta u svim njegovim nijansama.

Nedavno objavljena monografija ‘Ivan Mesek’ rekapitulacija je Mesekovih performerskih transformacija, puta koji je započeo u Salzburgu 1993. godine, a zadnji, no ne i posljednji, performerski korak učinio je Mesek prije mjesec dana u Zagrebu, tik pred predstavljanje monografije, performansom ‘Posvećenje proljeća’.

> FOTO Performansom ‘Posvećenje proljeća’ Ivan Mesek otjerao zimu iz Zagreba!

Prošlo je 25 godina od Vašeg prvog performansa, po čemu se performer Ivan Mesek danas razlikuje od performera Ivana Meseka tad?

Prije 25 godina dogodio se prvi susret sa fluxus praksom, formama koje je taj umjetnički pokret njegovao, razvio, kao što su umjetnički eventi, performansi, akcije… Kuhalo je to onda u meni neko vrijeme te se ‘razbuktalo’ početkom 2000-tih. Iako je tematika performansa kroz cijeli taj period često slična, isprobavao sam širi dijapazon izvedbenih mogućnosti i tehničkih pomagala, dok je većina performansa u zadnje vrijeme bila ‘ogoljena’ do suštine.

Kako ste, kao mladi umjetnik i diplomirani slikar, odlučili baš za formu performansa, koja je bliža kazalištu nego slikarstvu?

Ključni je bio već spomenuti boravak na fluxus klasi Dick Higginsa u Salzburgu i spoznaja da su zakonitosti umjetnosti identične, a njihovo izražavanje različito po mediju koji ih definira (glazba, kazalište, likovna umjetnost…). Isto tako, nisam nikada bio opterećen definiranjem sebe kao umjetnika-slikara ili umjetnika-performera… Danas su te odrednice malo labavije upravo zbog multimedijalnosti i intermedijalnosti umjetnosti, a ja sam medij izražavanja prilagođavao konkretnoj ideji: Nekad je adekvatnija bila slika, nekad performans, nekada instalacija.

A sklonost ‘sceni’ i nastupu je valjda i urođen: Moja učiteljica iz nižih razreda škole je uvijek mislila da budem glumac, jer sam uvijek nešto ‘izvodio’.

Jeste li Vi u biti prvi i jedini varaždinski performer ili je bilo prethodnika s varaždinskog područja?

Ne, nipošto. Darwin Butković, iako nije porijeklom i odrastanjem Varaždinac, još je krajem 80-tih u Zagrebu izvodio akcije i performanse pa je mojim povratkom s poslijediplomskog studija u Varaždin i nastala sinergija par nas (tu je još bio i Alen Novoselec) što je rezultiralo i pokretanjem festivala performansa.

Po pričanju nešto starijih kolega bilo je i prije toga u Varaždinu nekih umjetničkih akcija koje bi sada post-festum mogli (možda nategnuto i rubno, ali ipak) okarakterizirati performansom.

Tko je Vaš uzor/učitelj u umjetnosti performansa?

Ne bi mogao reći da imam uzore u performansu. Ima umjetnika, performera čiji rad volim i cijenim, a ima i onih koje volim jer nam se poetika i način izražavanja podudara. Tko zna, možda je i bolje da nisam imao nekog profesora-performera na akademiji, budući da u tim osjetljivim godinama umjetničkog razvoja takvi često znaju odigrati dominantan utjecaj i ugušiti individualnost u studentu. Spomenuti Dick Higgins je u tom kratkom razdoblju od 2 mjeseca suradnje bio onaj koji je tek odškrinuo vrata u jedno divno područje.

Kroz performans ste govorili o mnogim temema, od konkretno-historijskog do apstraktno ahistorijskog. Što je važnije za performans?

Nema važnijeg. Važno je da umjetnik ima jasnu misao i da je adekvatno prenese i izrazi. Nema bitnih i nebitnih, dobrih i loših tema u umjetnosti, ima tek dobrih i manje dobrih načina na koji su izražene.

Performans kao medij je u svojoj izravnosti često dobar način reagiranja na konkretnu i aktualnu problematiku koja nas okružuje.

Publika vidi samo krajnji proizvod, koliko vi vremena utrošite na stvaranje performansa prije same izvedbe?

Isto tako nema pravila. Nekad se radi o jednostavnom projektu koji ‘klikne’ u glavi u sekundi i izraziš ga jednostavnom radnjom za koju ne treba velikih priprema, a nekad se radi o kompliciranijim projektima koji uključuju i tehniku, i više sudionika, i rekvizite, pa je onda i razrada, organizacija i koordinacija složenija.

Koliku ulogu u stvaranju i izvedbi samog performansa imaju humor i element osobnog osjećaja zabavnosti?

Meni osobno je humor izuzetno bitan i mislim da ga u umjetnosti ima premalo. Bilo je projekata sa snažnim naglaskom na parodiranje, ironiziranje, što onda oboji projekt humorom, ali kod humora treba biti oprezan, da projekt ne sklizne u jeftini geg i dosjetku.

A i kada je projekt obojan humorom, on ne ide sa idejom da nekoga zabavi, već da i kroz formu humora prenese ideju. Umjetnici-performeri nisu klaunovi i žongleri da bi im svrha bila zabavljanje gledatelja, iako ih se često na žalost tako zna percipirati.

Je li danas bolje vrijeme za biti performer ili je nekad bila bolja situacija?

Danas je performans priznata umjetnička forma, koja je ušla i u tzv. ‘mainstream’ pa je možda tako gledano danas jednostavnije, ali isto tako je na taj način možda i izgubio nešto na svojoj radikalnosti kojom su se nekad probijale društvene i kulturološke barijere i problematizirale određene teme.

Osim performansa, Vaš rad uključuje i brojne instalacije i intervencije u prostor. To su forme mnogo kruće od performansa, kad birate njih, a kad birate performans?

Ovisno o ideji. Performans se izvede u određenom prostoru i vremenu i tu je njegova dragocjenost u neponovljivosti. Onaj koji je namjerno ili slučajno bio publika izvedbi (ukoliko se radi o izvedbi na javnom mjestu) svjedočio je nečem jedinstvenom, iako se u zadnje vrijeme prakticira i ‘re-actment’ kada umjetnici ponovo izvode svoj (nekad i tuđi) performans, no i u tom slučaju se radi uvijek o novom iskustvu. Urbane intervencije i instalacije su trajnijeg oblika te prolaznici, slučajna publika, može opetovano biti suočen sa djelom i uvijek iznova ga iščitavati.

Nedavno je varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok, osvrćući se na komentar Marinka Prge vezan za Čehokovu retoriku, rekao da je ‘glumcima mjesto u kazališu’. Kako bi komentirate taj stav varaždinskog gradonačelnika? Je li umjetniku mjesto samo u umjetničkoj niši kojom se bavi?

Ne bih interpretirao interpretirane stavove. Svakom čovjeku, pa i umjetniku je mjesto tamo gdje on misli i osjeća da mu treba biti, i to je postulat liberalnog društva. Naravno da se osoba najbolje i najjače ostvaruje i djeluje na području koje je izabrao za svoj životni poziv, što nipošto ne znači da mu je jedino tamo mjesto i da nema pravo djelovati i izražavati se na bilo kojem drugom području za koje osjeti želju i potrebu.

Vi ste u isto vrijeme bili i politička figura i umjetnik, kako je to vrijeme utjecalo na Vaš rad kao umjetnika?

Još po Aristotelu smo svi mi zoon politikon, bića zajednice i u tom smislu smo svi i ‘političari’, ukoliko nam je stalo do života u zajednici. Na taj način sam i doživljavao svoj nešto aktivniji angažman u ‘politici’, s tom razlikom da sam tada imao manje vremena se baviti ‘politikom’ kroz umjetnost. Nekad je potreban konkretni politički angažman, a nekad konkretno umjetničko djelo ima jači utjecaj i efekt od 30 godina sjedenja u uredu i ‘bavljenja kulturom’. Teško možemo, a i nepotrebno je vagati da li je za Češku Havel (ili kod nas Vlado Gotovac) bio značajniji i više napravio kao pisac ili kao političar, a još je gluplje smatrati da su te dvije stvari nespojive i međusobno isključive.

U nekoliko ste se performansa osvrnuli na Varaždin kao ‘barokni grad’. U tim performansima kritično ste se osvrnuli na takav redukcionistički pristup gradu Varaždinu, mislite li da je danas Varaždin još uvijek opterećen kompleksom ‘grada baroka’?

Ne mislim da je tradicija i ‘grad baroka’ nešto loše. Mislim samo da je to resurs koji treba njegovati, ali isto tako ne može biti faktor sužavanja mogućnosti novih identiteta. Povijesno vrijedno nam ostaje ono što je u tom konkretnom razdoblju bilo progresivno i kvalitetno. Stoga nam ‘barokni grad’ može biti misao vodilja za naglasak na suvremenim progresivnim i kvalitetnim strujanjima koja će ostati u tkivu i svijesti grada kao neke nove tradicije i identiteti.

Nije Vam strana ni filmska umjetnost. Nedavno ste objavili kratki video ‘Whispering walls’, sniman u varaždinskoj sinagogi, i dodali kako je riječ o najavi većeg projekta. O čemu je tu riječ?

Riječ je o eksperimentalnom, art filmu koji se bavi sa prostorom bivše sinagoge, ali i svim onim zbog čega je ona sada ‘bivša’ sinagoga. Mučan je i tužan taj talog i ne mogu razumijeti niti jedan ‘argument’ ili išta što bi se pozitivno moglo vezati uz kontekst zločinačkog ustaškog režima. Razumijevanje vremena i konteksta da, opravdanje nikako i nikada.

Na žalost je ispalo da je kratki najavni film zadnje pojavljivanje na ekranu neki dan preminulog glumačkog velikana Božidara Smiljanića te je posljednji stih: ‘Remember me!’ iz filma postao i svojevrsni simbolički glumčev oproštaj.

Kakav je danas status umjetnosti u Hrvatskoj? Sve je više onih koji kritiziraju umjetnička djela zbog kritičkog govora o određenim aspektima društvene zbilje. Mislite li Vi da postoji neka granica koju umjetnost ne smije prijeći?

Užasno je vidjeti da nekome danas pada na pamet da bi zabranjivao predstave, cenzurirao plakate, skidao slike sa izložbe ili micao datume održavanja kulturnih priredbi ‘zbog digniteta’ nekoga ili nečega. Umjetnost diše slobodu, bez nje ona se guši i umire. Jedan moj mentor je jednom lijepo rekao da ‘ako se baviš umjetnošću, ti si automatski na sunčanoj strani ulice’. I kada radikalno progovara, i kada je najkritičkija, kada njeguje i ‘ljepotu ružnoga’, iza nje uvijek postoji pozitivna aspiracija. Umjetnost nikada ne poziva na ubijanje ako govori o ubijanju jer se u suprotnom ne bi moglo govoriti o umjetnosti.

Znači, umjetnosti je dopušteno baš sve?

Ne podržavam jedino kršenje nekih etičkih principa u umjetnosti, kao što je mučenje životinja, korištenje djece ili slično, a u svrhu umjetnosti, iako je i tu granica jako skliska. Vlasta Delimar je izazvala prije par godina kontroverze jer je u sklopu performansa zaklala pijetla. Ovako izdvojeno, bez konteksta, to izgleda kao umjetnički egzibicionizam, a kada se vidi da je u radu umjetnica spremala ručak kao reminiscenciju na djetinjstvo i kako je to njena teta Marička na selu radila onda to baca novu perspektivu na čitanje djela. Iako, ja to ne bi na taj način nikada izražavao. Naslućivanje i simbol je često mnogo jači u izrazu i poetici od doslovnosti, a uz to prisutan je i problem (zlo)uporabe nemoćnih u svrhu izražavanja ideje. Opet, pitanje je da li bi završne scene u ‘Apokalipsi danas’ bile toliko dojmljive bez onog brutalnog ritualnog ubojstva bika.

Kad se snimao film ‘Maratonac’ mladi Dustin Hoffman je u svrhu uvjerljivosti inzistirao da mu Laurence Olivier stvarno zubarskom brusilicom kopa po zubima. Stari šekspirijanac mu je tada rekao .’Ali kolega, zato smo mi glumci, da smo u stanju to odglumiti’

Kakav je status umjetnosti u Varaždinu?

Status umjetnosti? Široko pitanje koje u sebi sadrži potpitanja o statusu umjetnika, njihovoj egzistenciji, mogućnosti za umjetničko izražavanje, razumijevanje toga što rade.

Ima još puno posla kako bi struka i kvaliteta postali osnovni kriteriji u vrednovanju, podržavanju, afirmiranju.

Pred Vama je novi karijerni izazov, prijavili ste se za mjesto ravnatelja Gradskog muzeja u Varaždinu i uspješno svladali prvu stepenicu prema imenovanju. Kako će ta nova pozicija utjecati na Vašu performersku djelatnost?

Nadam se da neće. Umjetnost je moj životni poziv koji se ne kosi sa poslovima koje radim, obavljam ili dužnostima obnašam. Čak dapače. Iako, u nekim razdobljima malo se prioriteti preraspodjele.

Koja je sudbina Galerijskog centra, čiji ste trenutno ravnatelj?

Vrlo vjerojatno će se dogoditi fuzija, sa izazivanjem sinergijskog efekta takvim zahvatom.

Uskoro će i novi Dani performansa, prošle ste godine fokus stavili na neiskorištene i zapuštene javne prostore u Varaždinu, što planirate ove godine?

Kroz svih dosadašnjih 16 izdanja festivala koristili smo sve moguće prostorne potencijale: od javnih prostora, institucionalnih, pa do napuštenih. Ove godine tema festivala je ‘Liječenje’ te problematizira vječitu težnju umjetnosti i umjetnika da poboljša svijet u kojem živimo i da pozitivno, ljekovito utječe na neuralgične točke u društvu.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije