Vladimir živi u svakome od nas i naša je odgovornost biti oprezan i držati ga pod kontrolom prije nego što izvuče pendrek.
‘Svi smo mi Vladimir!’ – zagrmio je jedan od posjetitelja
predstave ‘Vladimir‘ u izvedbi Gllugl
teatra po njezinu završetku.
Još uvijek pod nesređenim dojmovima koje je izvedba ostavila na
auditorij, u raspravi uz cigarete i smotke duhana, taj je uzvik
ušutkao posjetitelje koji su se mahom identificirali s akterima
koje je spomenuti Vladimir najprije volio, a zatim ih
zlostavljao.
U tišini koja je nakon toga nastupila kao da se duh predstave
koji su glumci Zvonko Zečević, Katarina Arbanas, Filip
Eldan i Nikša Eldan utjelovili, iz
Kulturnog centra preselio u ljude koji su nazočili predstavi i
posjetitelji prijemčivi za dojmove kao da su u neobaveznoj
raspravi poslije izvedbe nastavili igrati obiteljsko-društvenu
igru ljubavi, ljubomore, prijateljstva, sreće, tuge i nasilja.
Coming-of-age manira
Zaplet je jednostavan. U stan troje mladih u studentskoj dobi,
Maše (Katarina Arbanas), Aleša
(Filip Eldan) i Mikija (Nikša Eldan), u njihov
ranjivi, neodgovorni, zaigrani svijet nesputane seksualnosti u
kojem oni više nisu djeca, ali ni odrasli – u pomalo filmskoj
coming-of-age maniri – ulazi lik šutljivog, strogog,
strpljivog, empatičnog i na prvi pogled simpatičnog zaštitara
Vladimira (Zvonko Zečević), koji kod njih
unajmljuje sobu i uskoro ranjivim adolescentima postaje
nadomjestak za očinsku figuru, naročito Alešu, čiji je otac umro.
Aleš je ujedno najzreliji od troje mladih, on jedini nije
student, nego neprestano mora mijenjati poslove kako bi si
osigurao egzistenciju, ali kad zatreba i
pomogne prijateljima s kojima dijeli stan služeći im kao
uporište. Neodgovorno ponašanje mladih i naivan pogled na svijet
uskoro ih dovodi u probleme i gledatelju bude drago kad im
Vladimir poput dobrog samaritanca pomogne da se izvuku iz njih.
Iako je struktura jednostavna, a možda baš i zbog toga, snažna
simbolika i aluzivnost izbijaju iz gotovo svakog dijaloga,
replike, geste ili upotrijebljenog rekvizita. U svakom dijelu
radnje naizgled banalne svakodnevne priče kao da između redova
leluja slutnja nečeg zlokobnog, neodređena univerzalna istina
koju gledatelj može osjetiti u svojem biću, ali će se možda
bojati prihvatiti je i u tome je sadržana potresna estetika ovoga
komada.
Najzorniji primjer takve estetike je prizor Vladimira dok rezbari
i polira svoje drvene kipiće ljudi nalik na one koji se
dodjeljuju na Oscarima. Posvećeno glancanje kipova uskoro u
gledatelju razotkriva simboliku tog čina – da Vladimir na mladež
s kojom živi gleda kao da su i oni sami naprosto ništa drugo nego
sirova masa gline, drveta ili željeza koju treba oblikovati da bi
nalikovali na ljude odnosno gleda ih kao da su estetski objekti
odnosno subjekti. Misao je to koja pobuđuje jezu. Naime, estetski
subjekt je izraz kojim metodičari u umjetničkim područjima (na
primjer, književnosti) u teoretskim djelima nazivaju svoje
učenike i studente. Po čemu se onda ljudi koje smo u društvu
podignuli na pijedestal odnosno na katedru razlikuju od
Vladimira?
Bezbroj društvenih pitanja
Odgovor nije jednostavan. Predstava otvara bezbroj sličnih
pitanja od kojih može zaboljeti glava i zato je možda najlakše
reći: Maša, Miki i Aleš su dobri, a Vladimir je zao i mi smo na
strani bezbrižne mladeži.
Atmosfera je komorna. U svijet predstave gledatelj ulazi kao u
svoju kuću, u vlastitu intimu. Svaki mladi par će u strasti ili
razmiricama između Maše i Aleša pronaći svoju strast, a svaki
njihov prijatelj u svojem će osjećaju pomirljivog prijateljstva i
lucidnih zajedljivih komentara prepoznati sebe u liku Mikija koji
će buntovnički pokazivati Fuck you dok im govori da ih
voli.
Kad mladalački, kreativni zanos i kaos Vladimir počne uređivati
najprije sitnim gestama poput popravljanja WC-školjke i
disciplinirati ih strpljivom odgajateljskom didaktikom koja se
manifestira prodikama o doličnom i nedoličnom ponašanju, odnosi
među mladim akterima počinju se stubokom mijenjati. Miki se
užasnut nametnutom stegom iseljava, a Aleš prihvaća Vladimira kao
da mu je otac i poprima njegovo autoritativno ponašanje.
Uzvik ‘Svi smo mi Vladimir!’ potresan je gotovo koliko i
sama predstava. Ako malo pozornije gledamo, u svakom od tih
mladih aktera već od početka možemo nazrijeti zametke Vladimira –
u Mašinoj potrebi da seksualnošću manipulira svojim dečkom i
prijateljem, u Mikijevoj želji da se svojim
intelektualno-umjetničkim diskurzom i skriptama
‘totalitaristički’ raširi po cijelom stanu, a da nitko u
njegovu slobodu ne smije dirnuti i u Alešovoj maskulinoj
agresivnosti kojom pokušava kompenzirati vlastiti nered u glavi i
činjenicu da ništa ne drži pod kontrolom.
Vladimir se pojavljuje kao nadomjestak za njihove slabosti, no
uskoro svojom dominantnom pojavom u mladima budi otpor za tolikom
kontrolom, jer se čini kao da ga se sad nakon početnih
dobročinstava nemoguće riješiti. Uskoro se saznaje da je Vladimir
bio primoran nedužan provesti neko vrijeme u zatvoru jer ga je
skupina mladih lažno optužila za zločin koji nije počinio, zbog
čega je ostao i bez vlastite obitelji.
Maša i Aleš postaju mu nadomjestak za obitelj koju je izgubio, a
kad shvati da će ponovo biti odbačen, počne im se tiho i perfidno
osvećivati spletkarenjem, što kulminira u sceni kad odijeva
zaštitarsku uniformu nalik na policijsku i pendrekom krene na
Aleša, zaveže ga lisicama za radijator, a pijanu i jezičavu Mašu
istuče kožnim remenom.
Pendrek i lisice
Autor je teksta predstave, koji je nastao prije dvadesetak
godina, Matjaž Župančić, a za varaždinsku
izvedbu prilagodio ga je Petar Eldan. Riječ je o
tekstu koji se redovito uprizoruje u kazalištima diljem Europe –
u četvrtak 25. listopada u Varaždinu je izvedena hrvatska
praizvedba – a taj fenomen sam autor, kako je navedeno u brošuri,
ne zna objasniti – neki su u komadu vidjeli kritiku staljinizma,
a neki portret nasilnog oca obitelji desničarske
provenijencije…
Međutim, istina je vjerojatno puno dublja i – uzgred zahvaljujući
maestralnoj glumi Glluglove postave – neprestano izmiče i u tome
je vjerojatno najveća umjetnička vrijednost predstave. Zvonko
Zečević doista je zastrašujuć u ulozi Vladimira. U jednom
trenutku, dok su mu za pojasom zveckale lisice i kloparao
pendrek, približavao se Katarini Arbanas i zastao pred njom
neposredno ispod lustera nalik na Tiffany lampu, koji mu je
obasjavao profil tako da se mogla vidjeti svaka pojedinost lica.
U polusklopljenim očima nazirala se tuga, bol i žaljenje kao u
čovjeka koji mora zatući voljenog psa jer ga je ugrizao, usne su
mu bile odlučno stisnute poput lisica oko ruku Filipa Eldana, a
obrazi se zgužvali kao koža kaiša. Neposredno prije nego što će
udariti, s vrha nosa mu je skliznula kaplja znoja. Da je kakav
fotograf uspio uhvatiti taj tren nepatvorene, spontane glumačke
genijalnosti, u kojem više gledatelju nije jasno je li to što
gleda gluma ili stvarnost, lako bi to mogla postati kazališna
fotografija godine.
Tekst djeluje na nesvjesnu razinu čovjekove egzistencije i otvara
prostor različitim interpretacijama. Vratimo se na kraju ponovo
na uzvik ‘Svi smo mi Vladimir!’ kao ključu za nastanak ove
interpretacije. Posjetitelji koji su paleći cigarete odbili
ikakvu identifikaciju sa strogim, autoritarnim likom Vladimira,
nisu se usudili pogledati u najdublje zakutke vlastitog bića i
osvijestiti ono što je, vjerujem, spomenuti posjetitelj pokušao
sugerirati – da Vladimir živi u svakome od nas i da je naša
odgovornost da budemo oprezni i da ga držimo pod kontrolom prije
nego što izvuče pendrek.
Autor teksta: Matjaž Zupančič
Prevoditelj: Petar Eldan
Redatelj: Boris Kobal
Skladatelj: Petar Eldan
Scenografija: Nikša Eldan, Filip Eldan
Oblikovanje svjetla: Boris Kobal
Kostimograf: Mladen Grof Jerneić Erdody
Glas s radija (spikerica): Dubravka Novak
Pjevač s radija: Stjepan Levanić
Izrada scenografije: Srečko Meić
Majstor tona: Petar Eldan
Dizajnerica plakata i programske knjižice: Matilda Lepoglavec
Fotograf: Damir Chytil