U VARAŽDINSKOM HNK

‘FILOKTET’ Tragedija između pragmatizma i idealizma

Premijera 'Filokteta', tragedije starogrčkog dramatičara Sofokla u režiji Ozrena Prohića, izvedena je 10. studenog 2018. na Velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.

Zbor je na sceni i preko ‘sklopa događaja’ koji radnju stavljaju
u desetu godinu trojanskog rata govore nam o proteklim
dešavanjima. Zborovođa i šest članova pokretom i jednoličnim
glasom pričaju o Filoktetu, vojniku koji je
prošao pakao trojanskog rata, a na povratku kući, zbog smrada iz
rane koju je zadobio od ugriza zmije, ostavljen je od strane
Odiseja i suboraca na otoku
Limnosu.

Filoktet na otoku provodi godine bez dodira s vanjskim svijetom,
s ponekim slučajnim susretom prolaznika koji ga nisu željeli
uzeti na svoj brod i povesti kući, baš zbog smrada koji se širio
iz rane. Ranjenik je preživio i živio u samoći, na pustom otoku,
zajedno s lukom kojeg je vješto koristio u borbi.

Odisej, još jedan junak Trojanskog rata, poznat
po svojoj lukavosti znao je kako se rat, koji u tom trenutku
bijesni, može dobiti. Prema proročanstvu, potreban mu je baš taj
luk koji je prvotno pripadao Heraklu, a sada se nalazi kod
čovjeka kojeg su odavno napustili i prepustili ga sudbini. Odisej
se s Neoptolemom, mladim ratnikom i Ahilejevim sinom, vraća na
Limnos po luk, ali i Filokteta koji gori od želje za osvetom.

Redatelj
Ozren Prohić, zajedno sa scenografom
Žoržom Draušnikom postavio je jednostavnu scenu
u kojoj prevladava Filoktetova nastamba/spilja, smjestivši je
isprva u pozadinu, da bi se s upoznavanjem Filokteta i njegovih
motiva našla na prosceniju, došavši sasvim u oči gledatelja.

Radnja Sofoklove tragedije izvedena je iz bazičnih izvorišta
mitologije, kreće se odnosima troje glavnih likova u kojima se
naziru dva pola – onaj pragmatičan Odisejev i idealistički
Filoktetov. Između njih nalazi se Neoptolem koji služi kao
Odisejev alat pomoću kojeg će doći do luka i strijela koje će
razriješiti ratno stanje te konačno osvojiti Troju. Odisej je u
tijelu Ljubomira Kerekeša nešto drugačiji nego
što ga možda na prvu i zamišljamo.

Prepreden,
s izraženim gestama i naglim promjenama tonaliteta u glasu,
dozvoljava nam da se povremeno osmjehnemo na dosjetku i uputstvo
mladom Neoptolemu, a u drugom trenutku, dok bez riječi ljutito,
sumnjičavo i oštro s mezanina gleda dijalog aktera na pozornici,
shvaćamo da ne može dopustiti gubljenje igre za koju on uvijek
zna povući potez unaprijed.

Neoptolem u interpretaciji Karla Mrkše izgleda
podijeljeno, početnog čvrstog stava i uvjerenja, hraneći se
svojim podrijetlom s kojim se ne želi upuštati u
spletke. Ipak, pada pod Odisejevim autoritetom, da bi kasnije
krenulo javljanje samilosti prema ranjenom Filoktetu
(Stojan Matavulj).

Jedinstvo mjesta prokazano je kroz pećinu s dva izlaza, točnije
instalaciju u obliku nastambe s više manjih otvora u kojoj je kor
odigrao zanimljivu usporenu igru pokreta i pretpostavio nam
unutarnje stanje mladog Neoptolema, našavši ga u sukobu između
onoga što želi i onoga što mora.

Društvo
je, konačno, u Sofoklovom ‘Filoktetu’ donijelo procese koji vode
preko raznih moralnih dvojbi i traženja izlaza preko nekolicine
‘zlodjela’ koje se moraju učiniti. Najbitniji je konačni ishod, a
hijerarhija, kao svojevrsni lanac dužnosti, predstavlja nezadrživ
kamen koji pada niz liticu.

Kao što je već spomenuto, važan vizualan i auditivni faktor u
predstavi predstavlja kor za čije je scenske pokrete zaslužna
Zrinka Lukčec Kiko, a veliki se naglasak stavlja
i na dojmljivu glazbu Davora Bobića koja
povremeno zna nadglasati likove te k tome može predstavljati glas
odozgo, šapat sudbine i prekrajanje riječi.

Manjkavosti se očituju u samoj radnji koja posljednjih pola sata
posve staje, što uostalom predstavlja teški korak prema razvoju
događaja i podilazi se ispraznom popunjavanju praznina.

Sofoklov tekst može biti govor o aktualnoj situaciji, što je sam
Prohić potvrdio na predstavljaju sezone, ali posljednji dio
predstave pomalo nespretno i nejasno sačinjava zbirku izrečenih
korskih misli koje se vežu s historiografskim izvorima.

Premijera
‘Filokteta’, tragedije starogrčkog dramatičara Sofokla u
režiji Ozrena Prohića, izvedena je 10. studenog na Velikoj
sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.

Ansambl predstave čine – Filoktet: Stojan Matavulj, Odisej:
Ljubomir Kerekeš, Neoptolem: Karlo Mrkša

Zborovođa/Trgovac/Heraklo: Sunčana Zelenika
Konjević

Zbor/kor: Filip Eldan, Nikša
Eldan
, Hana Kunić, Tena
Antonija
Torjanac, Jakov
Jozić
, Ognjen Milovanović

Za prijevod je zaslužan Dinko Štambak,
adaptaciju, uz Prohića, potpisuje Ivan Penović,
koji je i dramaturg predstave. Kostimografkinja je
Mirjana Zagorec, video projekcije radi
Ivan Faktor, a oblikovanje rasvjete
Vesna Kolarec.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije