Putujući tada kad se putovati moglo više i lakše, Srećko je u Varaždinu, Zagrebu, Splitu i Dubrovniku bilježio prizore s margine urbaniteta...
Nakon izlaganja u Galeriji Vladimira Horvata na Trgu žrtava
fašizma u Zagrebu koju su proteklog tjedna organizirali
Zagrebački foto kino savez i Autorski studio FFV, varaždinski
novinar, umjetnički fotograf i filmski djelatnik Srećko
Lebinec otvorio je izložbu i u
Varaždinu.
Naime, u ponedjeljak, 26. listopada, udruga Filmsko-kreativni
studio VANIMA čiji je Lebinec bio osnivač i voditelj priredila je
izložbu ‘Štrikomanija’ u P4.
Srećko Lebinec je diplomirao na Učiteljskom
fakultetu u Čakovcu. Nakon kraćeg rada u prosvjeti
profesionalno djeluje kao novinar i urednik, te stručni suradnik
u Agenciji za elektroničke medije. Njegov glas je prisutan u
eteru već više od 35 godina. Član je Filmsko-kreativnog studija
VANIMA i Autorskog studija FFV Zagreb. Fotografije su mu
objavljivane u domaćim i stranim novinama i knjigama, a dosad se
predstavio na pet samostalnih izložbi te na nekoliko
skupnih.
O izložbi ‘Štrikomanija’
Još je Preradović rekao ‘Stalna na tom svijetu samo mijena jest’,
no izgleda da se jedna stvar ipak ne mijenja, a to je – rublje
koje se suši na konopcu. Ili, kako mi kajkavci volimo reći: veš
na štriku!
Od osvita civilizacije, otkad je čovjek iole počeo voditi brigu o
higijeni, pa sve do danas, kad rublje samo što se ne suši online
(jer valjda će i to uskoro postati moguće), veš na štriku
nepogrešiv je dokaz ljudske nazočnosti u prostoru.
I dok Šime Strikoman, s čijim imenom naziv ove
izložbe ima samo daleke aluzivne veze, na svojim ‘milenijskim
fotografijama’ snima stotine ljudi u režiranim pozama, na
Lebinčevim fotografijama ljudi se uopće ne pojavljuju, već samo
tragovi njihova postojanja u urbanim sredinama.
Pristup je to poznat već iz Lebinčeva udjela u nagrađenome
multimedijskom projektu ‘Fantastični prostori’, koji je ljetos
izlagan u Puli, Labinu i Rovinju. No dok je na tim fotografijama
sklon igrama svjetla i sjene, čak i svojevrsnom sfumatu, u
‘Štrikomaniji’ teži jasnim plohama, izrazitom kolorizmu i
grafičkoj čistoći: rezultat toga su dojmljive fotografije na
kojima čak i rublje uzburkano vjetrom djeluje kao ekspresivan
trenutak zamrznut u vremenu.
Putujući tada kad se putovati moglo više i lakše, Srećko je u
Varaždinu, Zagrebu, Splitu i Dubrovniku bilježio prizore s
margine urbaniteta: bilo da je riječ o rublju iz kakva starog
dvorišta, ili pak onome gotovo demonstrativno izvješenom na
povijesnim spomenicima nulte kategorije, odjeća na konopcima
katkad nalikuje praznim ljušturama onoga što čovjek uistinu jest,
ili bi barem trebao biti.