Na ovogodišnji natječaj za 'Gorana za mlade pjesnike' pristiglo je 69 rukopisa.
Dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike je 20-godišnja
Vida Sever iz Varaždina.
Nagradu je osvojila za rukopis ‘Suho mjesto’, a osvojila je
većinu glasova žirija u kojem su bili Ivana
Bodrožić, Miroslav Kirin i
Ivica Prtenjača.
Goran za mlade pjesnike, nagrada utemeljena 1977. godine,
dodjeljuje se za najbolji rukopis autora/ice do tridesete godine
života, koji/a prethodno nije objavio/la pjesničku knjigu.
O autorici
Vida Sever rođena je u Varaždinu 2001. godine, gdje završava Prvu
gimnaziju Varaždin.
Sudjeluje u srednjoškolskim književnim natječajima kao što su
LiDraNo, Poezitiva i Goranovo proljeće za srednje škole, u
školskim književnim večerima te u književnoj tribini Učitavanje u
Booksi. Pjesme su joj 2017. objavljene u časopisu ‘Tema’. Na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira kroatistiku i
komparativnu književnost.
Na ovogodišnji natječaj za ‘Gorana za mlade pjesnike’ pristiglo
je 69 rukopisa.
Obrazloženje Ivice Prtenjače za nagrađeni tekst pročitajte u
nastavku.
– Već sam početak rukopisa ove godine ovjenčanog
nagradom Goran za mlade pjesnike otkriva zanimljivu neravnotežu
između naslova i jednog od važnijih tematskih, metaforičkih i
strukturnih rješenja koje autorica vješto koristi i kojima vrlo
uspješno gradi svoju poetičku cjelinu kao i fragment.
Riječ je o knjizi pjesama radnog naslova Suho mjesto u kojoj
se na podosta mjesta pjesnikinja bavi upravo suprotnošću – vodom,
rijekom, lokvom, morem, kišom. Nije naravno, riječ o slučajnosti,
prije o svjesnoj igri za koju mogu povjerovati da je svojevrsni
autorski znak ove knjige. Ta je strategija motivske
raspolućenosti osobito očita baš u naslovnoj pjesmi ove knjige. U
njoj pjesnikinja demonstrira svoje poetičke uporišne oslonce i
vrlo snažno podastire i mogućnost da se iz kretanja, s ceste, iz
nesigurne vožnje automobilom, u majčinom društvu, izradi cijela
maketa privatnog pjesničkog svijeta koji će na kraju, na suhome
mjestu otpiti gutljaj. Upravo su ti zapeti metaforički konopci
ono što poeziju Vide Sever čini najzanimljivijim pjesničkim
rukopisom koji je ove godine, među desecima drugih, stigao na
natječaj Goranova proljeća.
Riječ je o urednom i promišljenom rukopisu, podijeljenom u
cikluse, vidno konceptualiziranom i jezički destiliranom na tragu
ponajboljih suvremenih uzora. Suho mjesto ističe se i svojom
načitanošću, ali opet na tragu pjesnikinjine želje za prividnom
neravnotežom, ne upliće svoja značenja prema unutarnjim kovrčama
i čvorovima, jednostavno, ne komplicira s jezikom i njegovim
mogućnostima, ne zatvara se, nego se gotovo dijaloški otvara
spram svijeta u kojem pluta (na suhom mjestu) ili spram suputnika
u tom plutanju. Upravo naslovna pjesma sjajan je primjer i
solidna pozicija za motrenje ove mlade poezije. Osim
višenamjenskih kontrapunkta, izmjene mjesta i glasova, u kretanju
ustvari zaziva samo jasnu, čistu rečenicu koja će izliječiti
nelagodu tog putovanja. To se, naravno, ne može dogoditi. I zato
ostajemo u fragmentu, uz more, uz cestu, čekajući ma kakav spas.
Ovdje se on vrlo nježno na trenutke skicira i u sljepilu,
duhanskom dimu i mirisu mente.
Suho mjesto Vide Sever knjiga je obraćanja i pokušaja susreta
sa smislom, jasnoćom i novim, promijenjenim poretkom. Ove su
pjesme i skice i psalmi tog pokušaja, na trenutke vrlo snažni, a
povremeno i djetinje krhki, poput ranice na kažiprstu koju, uz
pokoju suzu, pokazujemo mami. I ta je mama u ovome rukopisu tek
fragment, ali i golema, rotirajuća os od koje se treba maknuti,
pred kojom treba napokon uzmaknuti. Ali naravno, niti to nije
moguće u potpunosti. Srećom, taj je odnos vrlo intenzivno zadan i
iz njega autorica crpi možda i najdojmljivije pjesničke slike i
metafore. Izravno obraćanje mami u ovim decentnim i odmjerenim
stihovima ima oblike i odlike malene eksplozije, trenutka u kojem
se svijet raspada i nanovo stvara. Ta je emocionalnost odjevena u
fini autorski jezik Vide Sever, uz onu spomenutu opreku na
početku ovog teksta, najvažniji i najočitiji znak pjesničkog
talenta i svijesti o gradnji pjesme, boravku u njoj i na kraju
spasonosnom bijegu iz njezina ranjivog, suhog i mokrog
tkiva.
Suho mjesto pridružuje se snažnim prvim knjigama Goranovki,
zbirkama koje su od svog objavljivanja zadobile primjeren status
u suvremenoj pjesničkoj produkciji. Spomenut ću samo knjige Ivane
Bodrožić, Antonije Novaković ili Marije Andrijašević, sve redom
promišljene i snažne pjesničke cjeline bez kojih bi posljednja
dekada i pol hrvatske poezije bila znatno siromašnije mjesto. U
tom je smislu knjiga pjesama Vide Sever značajan prinos na barem
dvije razine: ove pjesme u sebi ne kriju, nego pokazuju
mogućnosti pjesničkoga rasta i razvoja. Nesumnjivo je da je ovo
prva knjiga autorice čija će se proizvodnja nastaviti i neće
ostati samo na ovome zapisu. S druge strane natječaj Goranova
proljeća za mlade pjesnike pokazuje svoju referentnu snagu,
svježinu i mladost usprkos već zreloj, višedesetljetnoj
dobi.