U Varaždinu traje zanimljiva izložba o šošteraju ili povijesti obućarstva i cipela, a izložene su i najstarije hrvatske pancerice iz 1930-ih...
Šoštar je postolar, obućar… Negdje su ih nazivali i šusterima.
Germanizmi su to poput malera (ličioca) ili šnajdera (krojača).
Sad kad smo to razjasnili, možemo na priču o zanimljivoj izložbi
u Gradskom muzeju Varaždin, nazvanoj “Šošteraj/Priče o cipelama
iz GMV-a”, otvorenoj u Starom gradu u sklopu ciklusa “Nešto
staro, nešto novo”.
Nastala je zahvaljujući suradnji muzejske kustosice Jelene Rančić
i dr. sc. Suzane Kutnjak-Mravlinčić, više predavačice na
Tekstilno-tehnološkom fakultetu (TTF) u Zagrebu.
Šoštari su razvojem industrije otjerani na popise starih zanata,
no proces oblikovanja i konstrukcije obuće u osnovi je ostao
sličan.
Iz muzejskog fundusa izdvojili su predmete koji govore o
cehovskoj i obrtničkoj proizvodnji cipela, postolarskom alatu i
priručnicima. Naravno, izložili su i probrane primjerke cipela.
– Kada smo osmišljavali izložbe za podrumski prostor Staroga
grada, zamislili smo niz izložbi pod nazivom “Nešto staro, nešto
novo”, kojim bismo prikazali promjene, ali i kontinuitet u
umjetničkoj i obrtnoj proizvodnji uporabnih predmeta u Varaždinu
i okolici. Cipele su se gotovo same nametnule kao logičan izbor
za izložbu jer u Varaždinu postoji duga tradicija obućarstva, a i
danas su sjeverna Hrvatska i Varaždin kraj u kojem je 80 posto
obućarske i kožarsko-prerađivačke industrije. Osim toga u sklopu
TTF-a u Varaždinu postoji i stručni preddiplomski studij Odjevne,
tekstilne i obućarske tehnologije te Dizajn obuće. Na izložbi su
predstavljeni predmeti iz cehovske baštine, umjetnička djela s
prikazima obućarstva, cilinderica ili postolarski šivaći stroj,
stari postolarski tronožac i alat te cipele iz fundusa, kroz čije
priče saznajemo nešto o ulogama cipela, njihovoj simbolici,
povijesti sporta i rekreacije, modi – kaže kustosica Rančić.
Izložene su tako i cipele pronađene između greda u podu tavana
pri rekonstrukciji barokne kuće u Varaždinu nastale sredinom 19.
st.
Primjer su učestale prakse uzidavanja cipela, osobito dječjih
zbog velike smrtnosti, u dimnjake ili potkrovlja za zaštitu kuće
od zlih sila. Izdvojila je i metaliziranu cipelicu kao primjer
prakse čuvanja uspomene na prve dječje korake s kraja 19. i
početka 20. st.
– Prva cipelica bi se galvanizacijom prevukla bakrom i čuvala uz
fotografije djeteta u vitrini – pojašnjava.
Tu su i prve pancerice iz 1930-ih godina. Može se razgledati i
ilustracija Pepeka Trpića, tamošnjeg “šegrta Hlapića”, koji se sa
zebnjom priprema za tzv. frajšprehung, odnosno ispit za djetića
koji se polagao pred majstorom.
Djetići su bili pomoćnici obrtnika, kalfe ili šegrti. Izložene su
i galoše koje su gospođe za blatnog vremena navlačile na fine
cipele, a izuvale ih pred kavanama.