Vijesti / Kultura

HNK U VARAŽDINU

HNK najavljuje premijeru opere: 'Ovo je velika priča o ženskim slobodama i rušenju konvencija'

HNK najavljuje premijeru opere: 'Ovo je velika priča o ženskim slobodama i rušenju konvencija'
Marko Ercegović (HNK) / Dejan Henčić

'Pjesme iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt' priča je o buntovnici koju se ponekad naziva i 'saharskim Rimbaudom'. Premijera je 27. studenoga.

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu završava pripreme za novu premijeru, ovoga puta riječ je o operi. Djelo „Pjesma iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt” bit će izvedena 27. studenoga, s početkom u 19.30 sati, a prva iduća izvedba na rasporedu je dva dana kasnije.

Kako je rečeno na današnjem predstavljanju, riječ je o svojevrsnoj monooperi, uz pratnju zbora, za koju je glazbu skladala Missy Mazzoli, koja je, uz Roycea Vavreka, autorica i libreta. Mazzoli je, rekla je intendantica Senka Bulić, mlada njujorška skladateljica iza koje je već bogat opus. U ovom djelu donijela je priču, ispričanu putem poezije, o spisateljici, pjesnikinji, novinarki i avanturistici Isabelle Eberhardt, čiji je životni put bio inspiracija za velike teme o ženskim slobodama i slobodama pojedinca općenito.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

- Ovo je jedan teški ženski materijal. Kad kažem „ženski”, to mi se nekako ne sviđa, ali zapravo jest tako. Politički je aktualan. Ne mogu reći da je to feministička opera, no bavi se prostorom ženske slobode. Isabelle je bila buntovnica, koja je umrla mlada, sa svega 27 godina. Bila je iznimno obrazovana, govorila je više od sedam jezika... Rano je napustila obitelj i Europu, otišla u Alžir, u nepoznato, obučena u muško odijelo, ali ne zbog stava prema spolu, jer svoj spol nikada nije nijekala, već stoga što je tako mogla doživjeti veću slobodu. Dakle, to je jedna velika priča o rušenju konvencija u vremenima od prije više od stotinu godina – osvrnula se Senka Bulić na životnu priču Isabelle Eberhardt.

Autorski tim koji stoji iza opere čine redateljica Livija Pandur te dirigent Matija Fortuna, scenograf Paolo Tišljarić, kostimograf Leo Kulaš, dizajnerica svjetla Vesna Kolarec, autor videa Ivan Lušičić Liik i asistent kostimografa Mladen Grof Jerneić Erdödy. Središnja osoba na sceni, u ulozi Isabell, bit će Kora Pavelić, a pratit će je zbor (Vinka Siladi, Hana Ilčić, Dorian Stipčić, Darija Gazdek i Ivo Majer) te orkestar u sastavu: David Vuković (korepetitor i klavir), Lucija Stilinović (flauta), Hrvoje Šenjug (električna gitara), Vinko Vujec (kontrabas) i Lovre Lučić (klarinet).

Redateljica Livija Pandur istaknula je da su glazbenici napravili izniman posao.

- Glazba je fantastična. Suvremena je, pritom jako emotivna, ima široki zamah. Missy Mazzoli je Isabellinu životnu priču ispričala poezijom. Riječ je o 18 scena, 18 pjesama. Pretvorila je njezin život u jednu veliku pjesmu. Poezijom je ostvareno metafizičko putovanje u ljepotu misli te žene – iznijela je svoje viđenje redateljica, koja je, govoreći o Isabelle Eberhardt, napomenula da je se ponekad naziva i 'saharskim Rimbaudom'.

Također je imala samo riječi hvale za mezzosopranisticu Koru Pavelić.

- Kora je nevjerojatna solistica. Osim što ima fantastičan glas i fantastično pjeva, ima i nešto što je za scenu jako bitno, a to je glumački dar. U tome je jako i slobodna i velika. Mislim da također ima razumijevanje nekih sadržaja koji nisu klasični, jer ovo nije klasična opera. Stvarno osjeća lik Isabelle i na sceni je postala ona – rekla je Livija Pandur.

Kora Pavelić također je istaknula, jednako kao i ostali glazbenici, to da je riječ o zahtjevnom djelu.

- Stoga je jako stresno ovo razdoblje u kojem radimo, no istovremeno je izazovno i iznimno se veselim tome, zaista je lijepo. Gušt mi je raditi s Livijom i cijelim timom, nadam se da će varaždinska publika to što smo napravili znati prihvatiti i da će im se svidjeti – poručila je Kora Pavelić.

Ovo je prva opera koju u varaždinski HNK donosi Senka Bulić, otkako je imenovana intendanticom.

- Ovo je početak, nadam se, nekog budućeg velikog prostora za operu, pošto je Varaždin glazbeni grad – rekla je Bulić. Također je rekla da smatra da, ako će netko prihvatiti ovakvu operu, onda je to upravo Varaždin.

Evo još nekoliko informacija o životu Isabelle Eberhardt, kako stoji u najavi...

Isabelle Eberhardt umrla je 1904. u Alžiru, u dobi od 27 godina. Utopila se u ruševinama svoje kuće koju je odnijela silovita bujica nagle poplave. Prethodnih sedam godina proputovala je tu zemlju uzduž i poprijeko, napuštajući je samo radi kratkih boravaka u Tunisu, Ženevi, Parizu, Marseilleu ili na Sardiniji. Putovala je odjevena, ne prerušena, u mušku arapsku odjeću pod identitetom mladog beduina, često u teškim uvjetima, spavala na tlu i dijelila hranu s lokalnim stanovništvom. Omiljeno društvo bili su joj pastiri, nomadi, vojnici, prostitutke, legionari. Njezin romantični život inspirirao je ovu operu, dva filma, tri predstave, strip i tri romansirane biografije. Objavljene su još i četiri više faktualne biografije.

Rođena je u Ženevi 1877. kao izvanbračna kći Natalije Eberhardt, pijanistice rastavljene od ruskog aristokrata i carskog generala, koja je živjela u slobodnoj vezi s kućnim učiteljem svoje djece, bivšim armenskim raspopom izgnanim iz Rusije, preobraćenim na socijalizam pod utjecajem Tolstoja i Bakunjina, za kojeg se pretpostavlja da je prilično sigurno Isabellin otac. Uz francuski i ruski, Isabelle je kod kuće gotovo usput naučila njemački, talijanski, grčki, latinski i arapski. Još u adolescentskoj dobi počela se dopisivati s nekim starim egipatskim učenjakom, te s mladim francuskim časnikom stacioniranim u Alžiru. Dosađujući se životom u Ženevi, uznemirena odlaskom voljenog brata Augustina koji se bio unovačio u Legiju stranaca, i s kojim je kovala planove o otkrivanju sjeverne Afrike, odlučila se sama upustiti u pothvat koji je kasnije predstavila riječima: „Ja, kojoj mirna sreća u nekom europskom gradu nikada neće biti dovoljna, skovala sam smion plan koji sam mogla i ostvariti, da se naselim u pustinji i u njoj potražim ujedno mir i pustolovine, što nije nepomirljivo s mojom neobičnom prirodom.“

Tako, s devetnaest godina odlazi u Alžir, uranja u alžirski, a zatim i tuniški muslimanski svijet i preobraća se na islam, prepušta erotskim doživljajima koji nisu najmanje važan aspekt tog života u stalnim izazovima. Potpuna sloboda njezinih ljubavnih navada skandalizirala je tamošnje Europljane još više nego domaće stanovništvo. Bila je „nesposobna za umjerenost u bilo čemu“, kako to bilježi jedna njezina biografkinja. Putuje Saharom, upoznaje, voli i zatim se udaje za alžirskog konjaničkog podoficira. Dulje vremena provodi na jugu Alžira, u muškim sufističkim zajednicama među najuglednijim islamskim doktorima, pod muškim imenom Si Mahmoud. Usvajajući muški način života, a ne poričući svoju rodno određenu žensku ulogu, čineći to u drugoj kulturi, Isabelle Eberhardt odista je prekoračila društvene konvencije u kontekstu svog vremena. Za razliku od svojih europskih suvremenica koje su nosile mušku odjeću, ona je s tom odjećom odabrala drukčiji način života, drugu civilizaciju, drugu duhovnost.

K tome, iz novčane potrebe postaje novinarka i surađuje s jednim arabofilskim novinama, kao ratna izvjestiteljica o nemirima u blizini marokanske granice. O svom je pustolovnom životu vodila dnevnik, koji je objavljen mnogo poslije njezine smrti, kao što su uostalom i svi njezini tekstovi, novelistički i putopisni zapisi, ukoričeni u zbirke tek posthumno.


 

Najnovije

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.