Artur Rosner imao je četiri godine kada su njegovi roditelji odvedeni u jasenovački logor.
Današnji program ‘Srijede u Muzeju’ održava se u
prostoru Kina Gaj, gdje će biti prikazan kratak film o životu
Artura Rosnera (Mali Bukovec, 1938. – Varaždin, 2021.), koji je
najveći dio svog života proveo u Varaždinu, a djetinjstvo mu je
obilježilo stradanje njegovih roditelja Renate i Branka te
bliskih rođaka u holokaustu. Autor filma, realiziranog u
produkciji Ivan – Kreativan j.d.o.o. i koprodukciji GMV-a, je
Ivan Mesek. Razgovor s
Arturom Rosnerom vodila je muzejska savjetnica u Gradskom muzeju
Varaždin Spomenka Težak. Snimatelj i montažer je
Damir Chytill, a autor
glazbe Petar Eldan. Prije projekcije filma
u tematskom razgovoru sudjelovat će predsjednik Židovske općine
Čakovec dr. Andrej Pal, publicistkinja i
židovska aktivistica Miriam Steiner-Aviezer,
bliski Rosnerov rođak Vedran Hary i
povjesničarka Spomenka Težak. Program počinje u 19 sati, a
ulaz je besplatan. U nastavku donosimo
tekst Branka Detelja, nastalom prema
cjelovitom razgovoru Spomenke Težak s Arturom Rosnerom.
Tekst je objavljen u časopisu ‘Novi Omanut’ Židovske općine
Zagreb te ga prenosimo uz dozvolu autora.
(Privatna arhiva obitelji Rosner)
Požutjela fotografija s kraja tridesetih godina prošlog vijeka
prikazuje prostrano seosko imanje. S lijeve strane gospodarska
zgrada, u pozadini jato gusaka, pred čardacima uredno poslagane
drvene grede, a u centru pozitiva smije se mlada žena. Lijevom
rukom na prsi stišće zavežljaj u kojem blaženo, razoružan pred
strašnim svijetom i još uvijek nespreman za formiranje povezanih
dojmova, drijema možda koji tjedan star dječak. Desnom rukom drži
užetom zaularena konjića. Dječakovo je ime Artur Rosner i upravo
će taj motiv, motiv majke koja imanjem vodi konje, u iduće četiri
godine koliko će provesti zajedno – u vidu nejasnog niza
ispremiješanih fragmenata, poput friza fresaka u kakvoj memljivoj
kapeli – ostati dječakovo jedino sjećanje na majku.
Obitelj je Rosner prije rata živjela u Malom Bukovcu. Živote
njezinih članova mali će Artur rekonstruirati godinama kasnije,
kada ostane sam i kada nikoga od njegovih na ovom strašnom
svijetu više ne bude. Rekonstruirat će ih sa željom da barem
donekle sastavi mozaik vlastita identiteta, sliku po sliku,
dokument po dokument. Od kraja rata, od dječačke dobi, pa sve do
smrti, Artur Rosner slagat će kockicu po kockicu, kamenčić po
kamenčić stravične obiteljske povijesti, nemoćan pred gromkom
tišinom onih koji su nešto morali znati i pomiren sa spoznajom da
se na neka pitanja odgovori ne mogu dati. S vremenom, kako će
zidovi šutnje oko njega postajati sve viši, a odgovori na
bezbrojna pitanja sve dalji, u njemu će klijati svijest o
činjenici da se za megdan s prošlošću i sudbinom ne vrijedi
oboružati ratobornošću, već upravo suprotno – djetinjom blagošću.
***
Obiteljsko stablo Rosnerovih židovsko je od korijena do zadnjeg
listića u krošnji. Obitelj Stern, majčina strana, iz Austrije je
u razdoblju fin de sièclea doselila u Mali Bukovec. Arturova baka
Zlata udat će se za Emila Blassa koji je živio u slovenskim
Cirkulanama. Blassovi su bili imućna veleposjednička familija
koja se bavila trgovinom i vinogradarstvom. Zlata i Emil podići
će dvoje djece, sina Milana i kći Renè. Nakon završene škole u
Cirkulanama, Renè će nastaviti školovanje u Ptuju i Varaždinu,
zatim će kratko vrijeme raditi u Varteksu, a onda će se skrasiti
u Malom Bukovcu, gdje će, sva je prilika, upoznati svog budućeg
muža.
Očeva strana, familija Weiss, također je živjela u Malom Bukovcu.
Baka Regina Weiss udat će se za Maksa Rosnera. Arturov otac
Branko rođen je u Velikoj Gorici, a u Bukovec dolazi na poziv
svoga djeda Augustina Weissa, kako bi od njega preuzeo uhodani
posao oko pekare i gostionice. Kako se on, inače mehaničar po
struci, školovan za konstrukciju i popravak akumulatora i
elektromotora, prihvatio posla o kojem ništa nije znao, je li
angažirao kakvog pomagača, kako je, na koncu, sam posao
funkcionirao, to će ostati enigma čak i za samog Artura.
Života u Malom Bukovcu Artur će se sjećati površno, u magli, ali
uvijek će ga isticati po lijepome. Polja, životinje, njegov pas,
majka koja vodi konje; slike su to koje će se trajno urezati u
dječakovo pamćenje. Pitoreskno podravsko selo imalo je sve
atribute da postane vedra kulisa za Arturovo idilično
djetinjstvo. A onda se dogodio rat, dogodila se NDH, a s njome i
rasni zakoni, deportacije Židova, logori i likvidacije.
***
‘Mi smo svi bili Židovi, cela familija, i s tatine i s mamine
strane, do Mojsija, ali ja nisam vjerski orijentiran, mi ništ’
nismo bili krivi’, govorit će mnogo godina kasnije Artur Rosner,
trudeći se da samome sebi nekako objasni tragediju koja je
zadesila njegovu obitelj. Rosneri su uspjeli preživjeti prvi val
odvođenja Židova u srpnju 1941. U nadi da će im to spasiti
živote, u kolovozu ’41. cijela se uža obitelj – baka Zlata,
roditelji Branko i Renè te mali Artur – pokrstila te je po Svetom
krstu iz jevrejske vjeroispovijesti primljena u Rimokatoličku
crkvu. Ustaški režim, međutim, nije mnogo mario za to. Vjera u to
da će pokrštavanje značiti spas pokazat će se kao jedna od
najvećih životnih zabluda.
Cijeloga života Artur će pamtiti noć kada su žandari pokucali na
njihova vrata. Pamtit će strah, plač, noćni put u Ludbreg i
odvajanje od roditelja. Branko i Renè Rosner odvedeni su u
jasenovački logor polovicom listopada ’42. Ona je imala dvadeset
i četiri godine. On je bio osam godina stariji. Čekajući u
Zagrebu deportaciju u Jasenovac, Arturova majka ovako će pisati
bratu Milanu i majci Zlati: ‘Evo nas ovdje u Zagrebu. Čekamo oko
dva sata, navodno za Jasenovac, a drugi za Sloveniju. Artur je
ostal u Ludbregu(…)Teško mi je bez njega. Možda nisam dobra mama
da sam ga ostavila, ali neka uživa još malo slobode.’
(Privatna arhiva obitelji Rosner)
Renè Rosner likvidirana je, prema svemu sudeći, ubrzo po dolasku
u Jasenovac. Do Artura je godinama kasnije stigla priča iz koje
proizlazi da je iz Jasenovca odvedena u Njemačku u neki od
tamošnjih logora. Tu priču, međutim, kasnije više nije bilo
moguće potvrditi. Sudbina oca Branka također je ostala obavijena
velom tajne i nejasnoća. Njegova pisma iz Jasenovca stizala su do
polovice 1944. Primanje paketa i mogućnost slanja pisama iz
logora smatrani su nagradom za dobar rad i vladanje. U lipnju
’44. otac Branko ovako piše šogoru Milanu: ‘Dragi Milane! Tvoj
paket sa hranom sam primio u redu, mnogo hvala. Mnogo pozdrava i
pusa mojem sineku.’ Likvidiran je nedugo nakon toga iako se,
sudeći prema kartonima, u veljači ’45. još uvijek vodio kao živ.
***
Artur Rosner imao je četiri godine kada su njegovi roditelji
odvedeni u jasenovački logor. Brigu o njemu preuzet će ujak Milan
Blass koji je rat preživio kao neophodan stručnjak u tekstilnoj
industriji. Budući da je život u Varaždinu, prvom judenfrei gradu
u NDH, bio sve samo ne siguran, pogotovo kada je riječ o
židovskom djetetu, ujak Milan odlučio je malog Artura skloniti na
neko sigurnije mjesto. Ubrzo potom o njemu će brigu preuzeti
obitelj Kumrić, Tomo i Ivka, iz sela Cerje Nebojse. U Cerju će ga
dočekati i bratić Vedran, čiji su roditelji, otac Teodor i majka
Zdenka, rođena Stern, odvedeni u logor odmah u prvom valu
odvođenja, u srpnju ’41.
(Privatna arhiva obitelji Rosner)
Život u Cerju proteći će u posvemašnjem siromaštvu. Unatoč tome,
Artur će ga se sjećati s velikom radošću. ‘To su bili dobri
ljudi’, govorit će kasnije. Kumrići su bili familija s troje
djece, dvije kćeri, Pepicom i Micikom, i sinom Štefekom. Kako su
u kući bila samo dva kreveta, Artur i Štefek veći su dio godine
spavali u štali. Vojska je svako malo upadala u selo, u kraju oko
Cerja nalazila su se tada brojna ustaška uporišta, i premda su
baš svi znali da se kod njih kriju dva židovska dječaka, nitko od
suseljana nikada nije izdao Kumrićeve.
Kada mnogo godina kasnije za ženu uzme Sonju Breskvar, Arturu će
trebati neko vrijeme da joj objasni kako ga je upravo njezin otac
Ivan Breskvar, koji je s ujakom Milanom radio u svilani, pod
okriljem noći na biciklu prevezao do Kumrićevih u Cerje. Ivan
Breskvar, Ivka Kumrić i Tomo Kumrić proglašeni su Pravednicima
među narodima.
***
Po svršetku rata, ulogu izgubljene majke u Arturovim će očima
preuzeti baka Zlata. Školske raspuste kod bake u Cirkulanama
Artur će kasnije isticati kao najljepši period života. Ni ona,
međutim, baš kao ni ujak Milan, nikada nije pričala o događajima
iz rata. Nitko o tome nije pričao, a Arturu je, kako je znao
reći, bilo neugodno pitati.
Nakon završene varaždinske gimnazije, Artur Rosner diplomirao je
na Strojarskom fakultetu u Zagrebu. Zasnovao je obitelj i dočekao
unuke. Radni vijek proveo je kao diplomirani inženjer radeći na
projektima grijanja i ventilacije. Dočekao je, na koncu, i
suđenje Andriji Artukoviću – čovjeku koji je svojim djelovanjem
početkom četrdesetih godina postavio temelje organiziranom
progonu Židova – ali u tome više nije mogao prepoznati
satisfakciju.
Varaždinski umjetnik Ivan Mesek snimio je 2021. dokumentarni film
u kojem Artur Rosner govori o životu i svojim sjećanjima.
***
Crno-bijela slika na ekranu prikazuje građanski stan. Desno u
pozadini nalazi se ormar, lijevo je regal na kojem su poslagane
knjige, a u središtu kadra vidimo muškarca u penzijskom dobu,
vrlo lucidnog, koji govori o svom životu i svojim sjećanjima na
majku.
‘Mame se ne sjećam dobro, dete sam bil, sjećam se da je konje
vodila. Sanjal sam da bude mi se mama vratila. Ja sam do
gimnazije veroval, ali ma kakvi, onda sam se pomiril da je gotovo
i da je nema. I to je prošlo. Život je prošel brže nego sam si
mislil.’
Muškarčevo je ime Artur Rosner i premda će nekoliko puta
naglasiti da se jako uzruja kada razmišlja o prošlosti iz
njegovih će očiju isijavati djetinja blagost. Kao zadnja obrana
pred strašnim svijetom. Blagost koja se ruga udarcima sudbine.
(Gradski muzej Varaždin)