Književni prvijenac mladog Varaždinca ovaj tjedan ima i domaću promociju u P4.
Prije nekoliko godina na scenu je izašla grupa filmskih autora,
studenata i amatera, koja je s dva dugometražna filma – ‘Sve je u
dimu’ i ‘Povjerenje’ – razbudila taj aspekt umjetnosti u gradu.
Točnije, neki od njih još nisu ni krenuli na fakultet, a već su
iza sebe imali razrađene scenarije i vrijednosti koje pisanje tog
teksta nosi sa sobom.
Scenarist na oba spomenuta filma bio je Filip
Rutić. Danas je, još uvijek mladi autor i student
dramaturgije, objavio književni prvijenac – ‘O
neuspjehu i nebitnome‘ u ožujku je poprilično dobro
prošao u izdanju Frakture, a nakon zagrebačke, slijedi i
varaždinska promocija knjige u P4.
Predstavljanje će se održati u podrumu P4 u petak, 28. travnja, s
početkom u 18 sati. Prvi roman dobra je prilika za razgovor, a
upravo smo to i htjeli – čuti što se krije iza pisanja
25-godišnjaka, što nam njegov junak poručuje, opisuje i zašto je
ovo generacijski roman koji shvaćaju mladi, ali i oni nešto
stariji.
Ako bih s nečime trebao usporediti tvoj prvijenac ‘O
neuspjehu i nebitnome’, barem unutar filmskog žanra, to bi bio
svakako neki coming-of-age film s obzirom na uski fokus
oko glavnog lika, pripovjedača koji se nalazi u svojevrsnom
limbu, ali ipak se nazire napredak i razvoj. Možeš li se složiti
s time i, za početak, reci nam kada se rodila prvotna ideja o
pisanju romana i to odmah prvijenac na gotovo 200
stranica?
Čini mi se da se ovdje više radi o onome što se dogodi kad se taj
coming-of-age moment zapravo nikad ne ostvari u punom
smislu te riječi. Nema, za taj filmski žanr, karakterističkog
happy enda, nema neke jasne poruke ili pouke na kraju.
Tu dolazimo do tog spomenutog limba u kojem se protagonist romana
nalazi i ne servira nam se razrješenje pitanja hoće li iz tog
limba izaći.
Teško mi je sad odrediti točan moment kad se rodila prvotna ideja
o pisanju romana. Znam da sam htio sebe uvjeriti da to mogu i
htio sam to toliko da sam samo počeo. U tim najranijim fazama
nisam bio siguran hoće li ovo završiti kao neka vježba pisanja
ili, u najboljem slučaju, kao kratka priča. Nakon nekog vremena i
određen broj napisanih stranica nakon, morao sam sjesti i
napraviti okvir u kojem želim nastaviti priču. Odnosno, možda je
trebalo napraviti okvir da uopće od materijala koji sam imao i
nastane neka priča.
Da ne ulazimo previše u radnju s obzirom na to da postoje
i oni koji roman nisu još čitali, ali neka se pitanja nameću sama
po sebi. Od studentske bezizlaznosti do dosadnih poslova koji
nemaju veze sa studijem ni zanimanjem koje si glavni lik želi u
budućnosti, posjeta obitelji i neobaveznim razgovorima koji se
ponavljaju, dihotomije provincija – metropola, platonske ljubavi
i one fizičke, pravih i onih malo manje pravih (lažnih mi se čini
preteška riječ) prijateljstava… Zagrabio si dosta široki spektar,
a opet vrlo koncizno opisao stanja, događaje, razgovore. Koliko
se iz tvoje spisateljske perspektive to činilo teško (ili
jednostavno)? Koji su sve bili postupci kojima si se vodio pri
pisanju te je li bilo trenutaka u kojem si se i sam zapitao o
tome kako će roman proći nakon što sve završi?
Ja ću odmah sam sebi pucati u nogu i reći da radnje i nema
previše – ili je možda bolje reći – raštrkana po sekvencama
nečega što su sjećanja i promišljanja. Kad sam radio gore
spomenutu skicu jedna od natuknica za radnju romana bila je ovo:
Zagreb – Varaždin – Zagreb. Mislim da sve navedeno može stat’ u
ta dva grada i ono između njih. Selidba je čest motiv u
književnosti, a meni je posebno interesantna bila ova studentska
vrsta migracije – koja je nestalna, povratnička, povlači sa sobom
identitetska pitanja.
Ja ću uvijek reći da je meni pisanje kao proces užasno teško i da
još uvijek nemam neke postupke ili metode kojima si ga olakšavam.
Stvar je u tome da rijetko budem zadovoljan onime što napišem i
najgora mi je stvar vraćati se napisanim tekstovima. Nekako se
više okrećem tekstovima koje tek trebam napisati nego da brinem o
recepciji romana.
S druge strane, to je i roman s autobiografskim
elementima… Koliko si pazio na tu komponentnu osobnog života,
likova, radnji, proživljavanja događaja?
Autofikcija je dominantan pravac u suvremenoj književnosti. Imaj
na umu da sam roman krenuo pisati s dvadeset i dvije godine.
Naravno da me u tom trenu privuklo to nešto što sam tad smatrao
snažnim i sirovim i beskompromisnim načinom pričanja priče.
Jedino što mi se u tom trenu činilo točno jest izložiti se kroz
književnost. Pa onda to kao zakamuflirati kroz veo fikcije. Danas
na tu svoju tadašnju vizuru gledam s puno više cinizma, možda čak
i posprdno, ali što je tu je. Ne zamjeram si, mislim da sam ovaj
roman morao izbaciti iz sebe.
Uz to što si sad (službeno) pisac, tu je i tvoj
scenaristički rad na dva filma koji Varaždinci dobro poznaju
(jedan je napunio Kino Gaj, drugi P4). Koliko je proces pisanja
scenarija drugačiji od pisanja prozne književne vrste? Težiš li
možda sada nakon ovog pisanja ‘O neuspjehu i nebitnome’ više
prema romanima ili će scenarij uvijek biti neko polazište pa što
se već iz njega razvije?
Ja sam mislio da je službeno tek kad me prime u neko od ovih
strukovnih društava… ali da, bilo je tu i scenarija prema
kojima su nastala dva dugometražna varaždinska filma. Što se tiče
samog procesa – pisanje scenarija za mene zahtjeva više zanatski
pristup. Postoji formula koja se slijedi da nastane tekst koji
služi kao predložak za snimanje finalnog produkta koji je film, a
koji opet ovisi o cijeloj, mnogobrojnoj filmskoj ekipi. Kod
pisanja proze si sam sa sobom i kasnije, kroz svoj rad, jedan na
jedan s čitateljem. Od pisanja scenarija sam se u zadnje vrijeme
poprilično odmakao. I ne dajem primat nad scenarijem samo prozi
nego i dramskom pismu koje mi je sve zanimljivije područje
istraživanja. Trenutno je izgledno da se scenariju vratim tek kad
toliko financijski zagusti da odlučim pisati sapunice.
Književni uzori su za mene nezaobilazno pitanje, poneka
imena spominju se i u romanu. Jesi li tijekom čitanja nekih
knjiga dobio inspiraciju za određene dijelove, kako ih
oblikovati, iz koje i čije perspektive pisati…? Rađa li se iz već
pročitanih djela neko novo izvorno, originalno djelo koje zatim
poprima obličje autorovog stila, ali pomalo ostaje i ostavština
nečega što je nepobitno utjecalo na samog pisca?
Da, dosta je imena nabrojeno u romanu. Čak i u ironičnom
kontekstu koji protagonista proziva zbog ograničenosti koju
pokazuje pri izboru knjige i kojim dominira muška, američka
književnost iz čije tradicije se, po nekom stupnju utjecaja na
mene, najviše izdvajaju Fante,
Hemingway i Carver. Ipak, danas
im se rijetko vraćam. Treba čitati što više i što raznovrsnije
ako se želi ozbiljno razmišljati o vlastitom pismu. Svaka
pročitana knjiga nosi sa sobom tu spomenutu ostavštinu i do
određene mjere utječe na pisca – ili kao želja da se nečiji stil
emulira i nadograđuje ili da se tekstom bavi na dijametralno
suprotan način. Oba refleksa su podjednako vrijedna.
Koliko te je urednica Monika Herceg usmjeravala nakon
čitanja? Kako si se osjećao tijekom popunjavanja ‘rupa’,
dopisivanja, razgovora… sve ono što čini neku povratnu
informaciju od osobe koja uređuje tekst?
Monika mi je prvenstveno pomogla u čišćenju teksta i u njegovu
strukturiranju. Dogodile su se neke rošade pa su određena
poglavlja zamijenila mjesta i koja na taj način funkcioniraju
mnogo bolje nego što sam ih ja inicijalno zamislio. U svakom
slučaju, svaka povratna informacija u bilo kojem momentu procesa
pisanja i uređivanja vrlo je bitna. Bilo da se radi o nekim općim
prijedlozima koji više idu u smjeru filozofskog razmatranja ili
konkretnijih poput micanja jedne rečenice koja mijenja ritam
čitavog paragrafa.
Kako je prošla zagrebačko predstavljanje u Frakturi?
Prema fotografijama može se vidjeti popunjenost prostora, a na
društvenim mrežama vidimo da je roman i vodeći po prodaji u
ožujku…
Brojke govore za sebe!
Kakav je poticaj za daljnje pisanje? U redu, debitirao si
na književnoj sceni, po nekim parametrima vrlo uspješno, ali… taj
cijeli proces tog romana je već neko vrijeme iza tebe i sada
slijedi pričanje o njemu iako si ga moguće u mislima već
‘prebolio’. Kreću li sa zatvaranjem i pisanjem zadnje stranice
knjige već razmišljanja o novom?
Sviđa mi se ovo prebolio. Daleko više uživam u pričanju o tekstu
na kojem trenutno radim (s ljudima od povjerenja) od onog koji je
završen. Kad nešto preboliš onda ti pričanje o tome nije problem,
ali ti nije niti uzbudljivo. Otprilike smo na toj razini. A o
novom razmišljam intenzivno, ali trenutno novo za mene znači
istraživanje dramskog teksta. Što se tiče proze, za sada se
zadovoljavam skicama i idejama – to je ionako najzabavnija faza.