Varaždinska književnica Snježana Tramburovski ima novu zbirku pjesama. Popričali smo s njom uoči predstavljanja zbirke 26. siječnja u Gradskoj knjižnici.
‘Smrznute kupine’ naziv je nove zbirke pjesama
Snježane Tramburovski, u izdanju nakladničke
kuće Jesenski i Turk, koja će varaždinskoj javnosti biti
predstavljena 26. siječnja u Gradskoj knjižnici i čitaonici
‘Metel Ožegović’.
Knjigu su uredili Barbara Baždarić i glavni
urednik Mišo Nejašmić, naslovnica je djelo
Hrvoja Marka Peruzovića, a dizajn naslovnice
radila je Duška Bukvić. Druga je to zbirka
pjesama Snježane Tramburovski, nakon ‘Berbe
šafrana’, za koju je 2020. godine dobila nagradu ‘Tea
Benčić Rimay’.
Autorica je završila studij kroatistike i komparativne
književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a danas radi kao
profesorica hrvatskog jezika na osnovnoj školi. Ljubav prema
poeziji prati je gotovo cijeloga života, no tek u nekoliko
proteklih godina svojim se stihovima obraća javnosti. Uoči
promocije ‘Smrznutih kupina’ popričali smo s autoricom o njezinu
pjesničku putu.
‘Svi mi svoje odnose gradimo na pripovijedanju’
S obzirom na to da ste profesorica hrvatskog jezika, na
prvu se čini razumljivim da pišete – bilo poeziju bilo prozu. Je
li takvo razmišljanje na mjestu odnosno – u kojoj mjeri
stručnjaci jezičnog profila pišu i, obrnuto, u kojoj mjeri su
među književnicima prisutni oni s takvom vrstom
naobrazbe?
Kad malo pogledamo biografije naših pisaca, većina njih studirala
je na Filozofskom fakultetu neku humanističku ili
jezično-književnu kombinaciju. Naprosto znatiželja i intuicija
tih ljudi usmjerila je njihove profesionalne interese u studijske
grupe koje su velikim dijelom zastupljene u sustavu obrazovanja.
Pisci, za koje se sada mogu sjetiti da su radili ili rade u
obrazovanju, od osnovnih škola do fakulteta, su: Tanja
Mravak, Zoran Ferić, Kristian Novak, Nebojša Lujanović, Branko
Čegec, Andrijana Kos-Lajtman, Vanda Petanjek, Marija
Lamot…
S druge strane, dosta se mojih studentskih prijatelja teško vidi
u sustavu obrazovanja, iz ovog ili onog razloga, a bave se nekim
vidom pisanja. Moj motiv za studiranje komparativne književnosti
i hrvatskog jezika i književnosti bio je pravi spisateljski. Ne
mogu reći da sam bila svjesna kamo će me to dovesti ili kuda me
još vodi. To je proces koji je davno počeo i nadam se da neće
prestati.
Književnost je vrlo vitalna umjetnost, ona iznova pronalazi nove
oblike kako bi izgovorila vrijeme i čovjeka u vremenu u kojem
jesmo ili ćemo biti. Iz nje je lakše crpsti ideje o vlastitom
životu pa je vrlo usko povezana s obrazovanjem i to na svim
razinama. Ona može ispričati sjajne matematičke priče, kao i
botaničke i kemijske. Predvidjela je davno velike tehničke izume,
kao što je to primjerice slučaj s knjigom ’20 000 milja pod
morem’ Julesa Vernea, a roman Victora
Hugoa ‘Zvonar crkve Notre-Dame’ doslovno je spasio
najpoznatiju francusku građevinu od potpunog poništavanja nakon
Revolucije. Naime, zbog knjige skupljene su donacije potakle
njezinu ponovnu izgradnju.
Nekako mi je bliska ta ideja o književnom tekstu kao
motivacijskoj poluzi unutar nastave jer je u srži čovjeka priča.
Pričom prenosimo iskustva, učimo od roditelja, djedova i baka i
svi mi dnevno svoje odnose gradimo na pripovijedanjima, ali nismo
toga svjesni. Postoje ljudi koji to u Hrvatskoj fenomenalno rade.
Jedan od njih je Stribor Marković, koji pričom
prenosi svoje golemo znanje o kemiji, botanici, farmaciji,
medicini kroz gotovo lirski tekst u kojem može biti, uz navedene
prirodne znanosti, i glazbeni segment i povijesni i još k tome
segment vezan uz aktualni problem društva. Njegove tekstove
ponekad koristim i sama u nastavi.
Negdje sam naišao na podatak da pjesme pišete još od
srednjoškolskih dana. Kako se taj proces razvijao?
Pisala sam poeziju i ranije. Moja ondašnja učiteljica u osnovnoj
školi, prof. Mira Smerke, poticala je u meni taj
‘nerv’ za pisanjem i ja sam stvarno vrlo rano znala, na
intuitivnoj bazi, da mi je to važno i da ću nešto s tim učiniti,
jednom. U gimnazijskim, tada ratnim danima, u drugom razredu
dobila sam prof. Mucko iz Hrvatskog jezika, koju
sam prepoznala kao osobu kojoj bih mogla pokazati svoje tekstove.
Sa mnom je u razredu bila i varaždinska radijska novinarka
Dunja Benković, koja je također pisala poeziju.
Obje smo bile pune energije kreativnosti i želje za nekakvim
događanjima na školi, koja je bila sasvim pasivna u to vrijeme, i
tako je došlo do naše zajedničke večeri poezije koja je
napravljena u suradnji s našim prijateljima iz škole i nakratko
pretvorila podrum sadašnje Prve gimnazije u nešto više od
skloništa.
‘Dok sam puno radila, pisanje je ostajalo uz mene’
U kojem trenutku dolazi do potrebe, ali i mogućnosti, za
javnom objavom svoje poezije?
Teško mi je na to odgovoriti jer odgovora nemam. Možda je odgovor
to što svoje pisanje nisam doživljavala kao nešto što ću
objaviti. Život je činio svoje, puno sam radila od svog studija
do danas, ponekad i po četiri različita posla: vođenje
turističkih grupa, rad na raznim školama, imala sam katkad
programe za Hrvatski jezik od petog razreda osnovne škole do
četvrtog razreda gimnazije, uz program Filmske umjetnosti. Ako
ste posvećeni svom poslu u školi, to vas traži cijelog. I pisanje
je negdje ostajalo uz mene, ali ne i za druge jer pisanje traži
ozbiljnu posvećenost. Tek unatrag zadnjih pet godina objavljujem
na književnim portalima (astronaut.ba, strane.ba i drugdje), u
časopisima Tema, Vijenac, Mogućnosti, Riječi i
Republika. Ta motivacija ima i svoju podršku u
ljudima kojima sam dala tekstove na čitanje te su oni svojim
komentarima u meni ponukali daljnji razvoj pisanja. I onda sam
2019. odlučila napraviti ozbiljan iskorak i prijaviti se na
Književni natječaj ‘Tea Benčić Rimay’, koji
objavljuje Narodna knjižnica ‘Vlado Gotovac’ u
Sisku. Osvojila sam tu nagradu, što me je iznimno
razveselilo jer ju nisam očekivala. Posebnost te nagrade je što
Povjerenstvo, koje čine Božica Vuić, Branko
Maleš i Dražen Katunarić, uopće ne zna
tko je autor poslanog rukopisa i što ta nagrada nema dobnu
granicu za autore pa je to uistinu bila prilika za izdavanje prve
knjige.
‘Moja poezija sasvim je proživljena i takva je izašla na papir’
Tada ste tiskali svoju prvu zbirku, ‘Berbu šafrana’, bilo
su to pjesme u prozi. Jesu li ‘Smrznute kupine’ drukčije? Recite
nam više o tome kako pristupate pisanju. Koliko Vam je važan
narativni dio Vaše poezije, a koliko igre riječima, slikovitost
ili nešto treće?
‘Berba šafrana’ je jedina zbirka pjesama u prozi koju sam
napisala. Stih je dominantna forma većine mojih pjesničkih
tekstova. ‘Smrznute kupine’ čini sedamdesetak pjesama isključivo
u stihu, ali mogu razumjeti da ih slušatelj ili čitatelj
doživljava kao narativni segment, posebice rukopisne poeme. S
druge strane, vrijeme u kojem živimo za mene je u mnogo čemu
amorfno ili polimorfno i teško mi je pisati poeziju koja ukazuje
na neku jasnoću u samom obliku, u zvučnosti, u odabiru ritma, jer
mi to zvuči neuvjerljivo. Možda je slikovitost ono što bi
okarakteriziralo tu poeziju. Ljudi koji su o njoj govorili
isticali su te segmente. Ja bih rekla da moja poezija govori o
ljudima i o našim životima i sasvim je proživljena u meni i takva
je izašla na papir.
Kad pišete, imate li pred sobom lik nekog budućeg
čitatelja s kojim komunicirate?
Voljela bih kada bih ljudima govorila univerzalno. Nema ovdje
‘priručnika’ za čitanje. Poezija se pomalo mistificira pa se tako
stavlja u prostor nečega što je naizgled teško razumljivo.
Poezija je prostor slobode i prostor prepoznavanja i učitavanja
samog sebe u tekst, kao kad pokušavate gaziti stopama koje je
netko ostavio u snijegu i pritom ostavljate svoje tragove. To je
nekako lijepo, svi utiskujemo značenja i pjesma živi stotine
života.
‘Naša nespremnost na zagriz u novi segment života’
Nakon šafrana – kupine. Je li ta sklonost bilju
slučajnost ili postoji neka priča iza toga?
Sklonost biljkama se izgleda sama nametnula jer u svim idejama za
naslove biljke su se spontano pojavile. One funkcioniraju na
metaforičkoj razini, dakako. U svakoj zbirci motivi tih biljaka
su prisutni u tekstovima, ali su i mnogo više. ‘Berba šafrana’ je
naslov koji mi se nametnuo promatrajući fotografije različitih
ljudi na poljima Irana dok se saginju i beru male prelijepe
cvjetove šafrana, ne bi li sakupili dovoljno za odvajanje
prašnika koji se koristi kao skupocjeni začin. Pritom njihove
ruke poprimaju plavu boju tinte, kao da su držali pero i njime
pisali. Zapravo i jesu, ispisivali su svoj život, i grubost i
nježnost istovremeno.
‘Smrznute kupine’ su druga zbirka i do njihovog naslova je došlo
u samom procesu uređivanja, kada su se stvari neobično poklopile.
Naime, sliku za naslovnicu knjige dao mi je slikar, čiji rad
iznimno cijenim i volim, Hrvoje Marko Peruzović.
On ima taj neobičan motiv, reklo bi se krošnje ili ploda, koji je
meni izgledao kao kupina. Budući da postoji unutar zbirke
istoimena pjesma ‘Smrznute kupine’ i kako se zbirka sve više
otvarala iz početne ideje, odlučila sam odustati od radnog
naslova i ‘Smrznute kupine’ su odjednom dobile svoju konačnu
vizualnu formu i razvile ideju zbirke o našoj nespremnosti na
zagriz u bilo koji novi segment života jer nam je on nepoznanica,
odnosno njegova dramaturgija se igra jednom i nije bilo nikakve
probe za nju. Smrznute su kupine, navodim to i u prologu knjizi,
reska metafora za život. Ukusne su i lijepe boje i oblika, ali
smrznute nas mogu iznenaditi svojom trpkošću i hladnoćom.
‘Neke pjesme teško čitam javno’
Koliko je lako ili teško čitati vlastite stihove, kako se
pjesnici općenito snalaze u tome?
Nekoliko sam puta do sada bila u prilici javno čitati svoju
poeziju; u Poeziji u dvorištu sa Sanjom Baković
i Miroslavom Kirinom, na Pjesničkom
recitalu u Knjižnici Dugave te u Impuls poeziji
u kafiću. To su bile vrlo različite situacije, neke su
od njih bile kao umjetnički performans, a neke razgovori s
povodom. Lako ili teško čitanje poezije ovisi o tome koliko je u
vašem tekstu mjesta koja su dio osobnog emotivnog ‘poskliznuća’.
Neke pjesme teško čitam javno jer je za mene čitanje poezije
prijenos senzacije koju tekst u meni stvara, a ona mora biti
poniranje u sebe, stvaranje slike, zvuka, mirisa pa čak i okusa
pa onda iznošenje na površinu, zato nije lako čitati stihove u
prostoru gdje se stvara određena zvučna distrakcija, buka ili
nešto što narušava koncentraciju onoga koji govori i onoga koji
sluša. Slušanje je zahtjevna vještina, jednako kao i čitanje,
pisanje i govorenje.
Pred nama je predstavljanje nove zbirke ‘Smrznute kupine’
i u Varaždinu, 26. siječnja, ovoga puta u Gradskoj knjižnici.
Početak je u 19 sati. Tko sve gostuje i kako je zamišljen
program, što publika može očekivati?
Knjigu će uz mene predstaviti dr.sc. Andrijana
Kos-Lajtman, a događaj će moderirati književnica i
novinarka Andrea Žigić Dolenec. Bit će tu i
gosti iznenađenja. Razgovarat ćemo o knjizi, čitati poeziju i
slušati, između ostalog, Gimnatore, profesore
varaždinske Prve gimnazije, kao glazbenu pratnju.