HNK U VARAŽDINU

‘Kisela krv’ poetska je drama o transgeneracijskom nasilju na koje se šutke pristaje

HNK u Varaždinu za 11. veljače najavljuje novu praizvedbu; 'Kiselu krv' mlade dramatičarke Ivone Marciuš režira Marina Pejnović.

Drugi dio kazališne sezone u Varaždinu počinje novom premijerom,
praizvedbom predstave ‘Kisela krv’ u režiji
Marine Pejnović prema tekstu mlade međimurske
dramatičarke Ivone Marciuš. Praizvedba će biti u
nedjelju, 11. veljače, na Sceni Rogoz HNK u
Varaždinu, u 20 sati. Ulaznice u slobodnoj prodaji mogu se kupiti
za reprize predstave 13. i 14. veljače.  

Ljiljana Bogojević, Barbara Rocco i Dea
Presečki
igraju Baku, Mamu i Unuku, tri žene koje
se obračunavaju s traumama iz obiteljske prošlosti. Drama počinje
u trenutku kad se Unuka nakon mnogo godina vraća u svoju rodnu
kuću, u međimurski kraj, te se tamo suočava s nasiljem koje
se događalo u obitelji.

Zavjet šutnje

– Predstava je to o transgeneracijskom nasilju na koje se šutke
pristaje. Postoji svojevrsni zavjet šutnje o tome nasilju, koje
nije izgovoreno, ono se podrazumijeva ili se očekuje da se
podrazumijeva. No kroz predstavu sve tri žene s vremenom
progovore. O transgeneracijskom nasilju u suvremeno doba napokon
se javno komunicira, ali potrebna je kontinuirana borba da bi se
ono zaustavilo. Ono što je jako lijepo u ovoj predstavi je da su
Majka i Baka zapravo dva duha koja se vraćaju da bi ovu temu
iskomunicirali s Unukom – ispričala je ukratko osnovu radnje
redateljica Marina Pejnović. 

Poetska drama

Predstava strukturalno nije u formi dijaloga. Riječ je o poetskoj
drami za koju redateljica kaže da je bila vrlo zahtjevna za
postavljanje. 

– Djelo nam nudi izvedbeni jezik koji nije svakodnevan i
uobičajen. To je poetski jezik, jezik sjećanja, to su priče,
recepti, običaji, hrana, događaji, fašnik… razne jake slike,
što svakodnevnog, što posebnog života obilježenog međimurskom
kulturom – podcrtala je redateljica Marina Pejnović, koja se u
Varaždin nakratko vraća nakon niza većih projekata u Zagrebu,
primjerice lanjskih predstava ‘Velo misto’ u
Komediji te opere ‘Lennon’ u tamošnjem HNK.
Posljednji puta u Varaždinu radila je 2020. godine, kad je
režirala uspjeli mjuzikl ‘Glazba srca mog’, a
nije previše davno bila ni predstava ‘Nema života na
Marsu’,
koja je postavljena 2017. također u
Rogozu. 

Patrijarhalni obrasci

Autorica Ivona
Marciuš
 istakla je da je ovim tekstom
pokušala detektirati neuralgične točke međimurskog
mentaliteta. Riječ o temi koja joj je bliska, jer u tome
podneblju je odrasla. Rođena je u Prelogu, u Čakovcu je završila
Gimnaziju Josipa Slavenskog, nakon čega odlazi u Zagreb te tamo
završava studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti.
Ovim djelom vraća se u rodni kraj. 

– Patrijarhalni obrasci u tome kraju još uvijek su duboko
ukorijenjeni. Međimurje, naravno, nije iznimka, no to je ono što
poznajem. Transgeneracijski sukob o kojem je riječ pokušala sam
promotriti kroz jezik, tako da postoji sukob između standardnog
jezika i međimurskog dijalekta. Dijalekt je prostor tradicije,
koji dijele sve tri generacije, no važan je trenutak u kojem
Unuka ne pristaje na progovaranje dijalektom, jer bi to
simboliziralo njezino pristajanje na cijeli taj ciklus traumi
koje bi se mogle ponoviti – kaže Ivona Marciuš o osnovnoj ideji
teksta. 

Ritual svinjokolje

S obzirom na to da je riječ o poetskoj drami, u njezinom
postavljanju valjalo je poraditi na izvedbenom okviru, naglasila
je Marciuš. 

– Sve je to upakirano u razne rituale; ritual fašnika, ritual
svinjokolje, koja je u svakoj međimurskoj obitelji predstavljala
bitan događaj, obiteljsku čast, a ovim tekstom pokušavamo to
razbiti te otkriti slojeve koji se kriju iza krvi i krvavica i
svega što se smatra bitnim obiteljskim događajem, a ispod toga je
nešto što možda nije toliko lijepo – pojasnila je autorica.

Naličje folklora

Ljiljana Bogojević, koja igra lik Bake, kaže da
je tijekom pripreme predstave valjalo aktualizirati arhetipove
koje je autorica ponudila u tekstu. 

– Isto tako, folklorni simboli koji se nalaze na sceni žele
pokazati koliko je nasilje u obitelji, u ovome konkretnom slučaju
zlostavljanje žena, duboko dijelom folklora jednog naroda. Htjele
smo rasvijetliti da je folklor divan, imamo mnogo sentimenata
prema njemu, ali dio folklora su i neke jako ružne stvari –
kazala je Bogojević. 

Folklorni elementi 

Na to se nadovezala Zdravka Ivandija Kirigin,
scenografkinja i kostimografkinja. 

– Budući da je ovaj komad postavljen u Rogozu, prostorno
ulazimo jako intimno, jako blizu gledamo što se događa. U
pristupu kostimografiji odabrali smo repetitivnost određenih
folklornih elementa. Tako je Baka zasićena maramama, hrpu marama
ima na sebi, što simbolizira najstariju generaciju žena. Majka
ima silnu želju za haljinama, tako da smo njezin kostim doveli do
zasićenja haljinama. Unuka je pak suvremeni aspekt u priči, ona
je minimalistički odjevena, u kostimu koji reprezentira prostor
iz kojeg se može skliznuti u tradicionalno ili ostati tu gdje je
– rekla je Zdravka Ivandija Kirigin.

Mala, ali velika predstava

Dea Presečki, koja glumi Unuku, rekla je da joj
je, budući da je riječ o poetskoj drami, bilo vrlo zahtjevno
raditi. 

– Prvi puta sam se susrela s uprizorenjem takve vrste teksta. No
mislim da je tekst dosta bitan. Bilo je jako dobro raditi, to što
nam je tekst blizak po mjestu događanja dovodi do toga da nekako
više prisebiš tu dramu. Svi smo morali uključiti i kreativnost i
maštu da bi nastala mala, kvalitetna, ali zapravo velika
predstava – ocijenila je rad na ‘Kiseloj krvi’ Dea Presečki. Ona
je u ovoj predstavi također suradnica za scenski pokret. 

Kazališni babinjak

Barbara Rocco je Mama. Ona je naglasila važnost
povezanosti ženskog autorskog tima. 

– Jako volim babinjake. Drago mi je kad se skupe žene, pogotovo
ovako kad se poznajemo. Baš smo tri babe koje mogu skupa raditi.
To je jako bitno, pogotovo u ovakvoj predstavi, gdje smo sve tri
u jednakoj katastrofi, da tako kažem. Jako smo ovisne jedna o
drugoj. Nema dijaloga, svaka je u svome svijetu, ali cijela
predstava je rađena tako da jedna bez druge ne mogu mrdnuti.
To sve od ekipe iziskuje veliku predanost, poštovanje i podršku.
Jer, ako toga nema, takvu predstavu je zapravo gotovo nemoguće
napraviti – rekla je Barbara Rocco i zahvalila glumicama
partnericama u ovome komadu. 

Međimurski, a univerzalno

Vesna Đikanović, umjetnička ravnateljica HNK u
Varaždinu, naglasila je univerzalnost ove predstave. 

– Iako se tekst odnosi na mikroprostor kao što je Međimurje,
zapravo je univerzalan. Uvjerena sam, da se ovaj tekst postavio
recimo u Južnoj Americi, da bi vrlo brzo došao do publike i da bi
se prepoznala univerzalnost problema. I kroz element ritualnosti,
i kroz te jako dobro pogođene situacije šutnje… Danas postoje
brojni javni iskazi o nasilju, ali žensko iskustvo i dalje se
širi ponajprije usmenom predajom – ukazala je na taj detalj Vesna
Đikanović. 

Rogoz kao laboratorij

Intendantica HNK u Varaždinu Senka Bulić rekla
je da Scenu Rogoz vidi kao ‘mjesto laboratorija’, mjesto gdje se
otkrivaju drugačije estetike i drugačiji kazališni jezici. 

– U tom smislu mislim da je ovaj postdramski tekst legao na
najbolji mogući način – rekla je Senka Bulić, istaknuvši kao
svoju programsku smjernicu davanje mnogo prostora mladim
umjetnicima, kao što je ovdje slučaj s Ivonom
Marciuš.  

Kisela krv

Ivona Marciuš

Redateljica: Marina Pejnović
Skladatelj: Vid Hribar
Scenografkinja i kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
Dizajner rasvjete: Tomislav Maglečić
Maske izradio: Ivan Duić
Suradnica za scenski pokret: Dea Presečki
Autorica video projekcija: Vanda Petrović

Asistentica kostimografkinje: Žarka Krpan
Inspicijent: Sanjin Rožić
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić

ULOGE:
Baka: Ljiljana Bogojević
Mama: Barbara Rocco
Unuka: Dea Presečki

Praizvedba: 11. veljače 2024., Scena Rogoz, 20 sati

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije