Predstava ‘Šest likova traži autora’, nastala prema najpoznatijem djelu talijanskog književnika, nobelovca Luigija Pirandella, premijerno je izvedena 19. siječnja u Satiričkom kazalištu Kerempuh i odmah je izazvala brojne kontroverze.
Nije to toliko ni neočekivano, s obzirom na to da režiju i adaptaciju potpisuje Oliver Frljić, najpoznatiji ‘provokator’ hrvatskog kazališta, čiji rad izaziva burne reakcije ne samo u Hrvatskoj, već i u drugim europskim zemljama.
> Satiričko kazalište Kerempuh: Šest likova traži autora (o predstavi i autorski tim i ansambl)
Na popisu imena koji čine autorski tim i ansambl predstave našlo se i ono Tima Hrvaćanina, mladog Varaždinca, studenta novinarstva i glavnog urednika portala Ziher.hr, na kojem također piše osvrte na kulturna događanja pa tako i kazališne kritike.
Ovoga puta Hrvaćanin je iskoračio iz novinarskog u kazališni milje, budući da mu je u predstavi ‘Šest likova traži autora’ pripala uloga asistenta redatelja.
Kako si došao u situaciju da surađuješ na toj predstavi?
Upoznao sam Olivera Frljića prošle godine na Motovun Film Festivalu, na tribini ‘Oliver Frljić vas vrijeđa’, na kojoj je i najavio da će iduće sezone u Kerempuhu režirati ‘Šest likova traži autora’. Bila je to odlična prilika da sudjelujem u jednom stvaralačkom kazališnom procesu te da učim od jednog zaista izvrsnog redatelja. Čisto da podsjetim, nisu bez razloga njegove predstave pobjeđivale na svim relevantnim kazališnim festivalima u regiji, od Borštnikovog srečanja u Sloveniji preko Gavellinih večeri, Međunarodnog festivala malih scena i Marulićevih dana do Sterijinog pozorja i BITEF-a u Srbiji te MESS-a u Bosni i Hercegovini. Njegove predstave produciraju ugledni Wiener Festwochen i Hebbel am Ufer, a samo prošle sezone režirao je u Varšavi, Mariboru, Dresdenu, Mannheimu i Münchenu. Veliko mu hvala na prilici, ovo iskustvo bilo mi je neprocjenjivo.
Koliko je trajao rad na predstavi?
Dva mjeseca. Probe su počele 20. studenoga, a premijera je bila 19. siječnja.
Kako je to izgledalo iza pozornice i koja je bila tvoja uloga?
Prvenstveno sam pratio sve što se događa i zapisivao upute koje je Frljić davao glumcima, kao i sve ideje koje su nastajale u tom kreativnom procesu, kako bismo na sljedećoj probi od toga mogli krenuti dalje. Tu je i dramaturginja Nina Gojić, koja je s Frljićem radila na adaptaciji, veliki je posao odradila i koreografkinja Ana Kreitmeyer, pogotovo za taj najpoznatiji prizor Bujančeve svadbe, a ne smijem zaboraviti ni scenografa Igora Paušku, kostimografkinju Sandru Dekanić, oblikovateljicu svjetla Vesnu Kolarec, sound designera Alena Sinkauza, inspicijenticu Mirelu Tihavu i asistenta dramaturginje Robina Mikulića.
Kakav je Frljićev rad s glumcima?
Jako je strpljiv i veoma energičan, trudi se da na probama neprestano vlada pozitivna atmosfera. Njeguje dvosmjernu komunikaciju, omogućava glumcima da se kreativno izraze i usvaja većinu njihovih ideja. Od početka je znao u kojem smjeru želi da se predstava kreće, kakve bi bile žanrovske promjene, izbor glazbe i slično, no ne dolazi na probe s recimo unaprijed zamišljenim mizanscenom, već potiče glumce da pronađu način kako će se najbolje izraziti. Iznimno je puno radio na tome da postigne energičnost i preciznost izvedbe te mogu reći da je glumački ansambl zaista sjajan.
S obzirom na to da je Frljić u javnosti poznat po političkoj intonaciji svojih predstava, kakav je bio odnos glumaca prema tome dijelu?
Od strane glumačkog i autorskog tima nije bilo nikakvih problema s time.
Znači, oko toga nije bilo rasprave, dvosmjerna komunikacija bila je samo u dijelu kreativno-tehničke realizacije predstave?
Razgovaralo se, naravno, i oko toga, oko svega se razgovaralo, od sadržaja predstave do glumačko-scenskih rješenja. Jako puno smo razgovarali i diskutirali u procesu, od prvih čitaćih proba skroz do generalne probe. No mislim da svi stoje iza toga što je napravljeno.
Kako bi ti komentirao tu svojevrsnu etiketu koja mu se nameće da je on prvenstveno redatelj provokator, više nego vrsni kazališni redatelj?
On je i jedno i drugo, samo što riječ ‘provokator’ nema isto značenje za njega i za one koji mu to pripisuju.
Taj riječ ‘provokator’, kada mu se pripisuje, najčešće ima negativnu konotaciju…
Ne bi smjela imati. Njegov cilj je da predstavom potakne širu javnu raspravu, da predstavu makne iz prostora pozornice i gledališta, čime pokazuje da kazalište u 21. stoljeću i dalje može biti itekako relevantan medij. To mu je uspjelo recimo prošle godine na Marulićevim danima u Splitu, kada je gostovanje predstave ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ izazvalo prosvjed, ili u Poljskoj, gdje je navodno i nekoliko tisuća ljudi prosvjedovalo protiv predstave ‘Kletva’. No nije poanta samo isprovocirati nečiju reakciju i izazvati prosvjed, nego potaknuti društvenu raspravu o temama kojima se bavi u predstavi, što često jesu teme o kojima se inače ne govori ili društvene vrijednosti koje se ‘ne smije dirati’. I sam je u nedavnom intervjuu za Tportal rekao da mu je ‘puno više stalo do toga da ovo društvo postane koliko-toliko normalno’ nego ljudima koji ga najčešće prozivaju. Važno je napomenuti da on u svakoj sredini u kojoj radi propituje teme i vrijednosti tog društva. U ‘Šest likova traži autora’ bavi se hrvatskim društvom, u ‘Kletvi’ poljskim, a u ‘Balkan macht frei’ u Münchenu njemačkim, i to iz kulturne, povijesne, političke i društvene perspektive, iako naslov sugerira nešto drugo.
Često mu se zamjera i prevelika doslovnost. U toj najnovijoj predstavi ono što najviše smeta određen dio javnosti su svinjske glave na ramenima uzvanika na uprizorenoj svadbi Velimira Bujanca, odnosno konkretni identiteti, imena i prezimena osoba. Kako to komentiraš i da li misliš da se netko s pravom može naći uvrijeđenim?
Te osobe su zaista bila na toj svadbi, i to je u velikoj mjeri bilo medijski popraćeno. Medijska eksponiranost te svadbe nije bila problematična pa ne znam zašto bi bio problem to prikazati u kazalištu. No konkretni identiteti uzvanika su i jedina poveznica sa stvarnim događajem, sve ostalo u predstavi je fikcija, a ne znam zašto bi nekoga uvrijedila fikcija. Biskup Mile Bogović koji kokainom pričešćuje uzvanike, Zlatko Hasanbegović koji je vanbračni unuk Josipa Broza Tita, Thompson koji pjeva cajke – pa to je satira.
Dio javnosti kaže da se danas iza pojma satire skriva obična uvreda.
Kritičarka Nataša Govedić u osvrtu predstave vrlo precizno objašnjava kako satira uvijek napada one u poziciji moći, nikad one slabije u društvu, već one koji smatraju da su njihovi stavovi neupitni. Mislim da je to dosta jasno i u kontekstu ove predstave, kada se uzme u obzir javni diskurs tih osoba, gdje su oni ti koji bi htjeli nametati određene društvene vrijednosti. U jednom drugom komentaru autor Davor Ivanković postavlja pitanje zašto je satira kada se svinjske glave stave tim ljudima kao u predstavi, a što bi bilo ako bi svinjske glave stavili Oliveru Frljiću, Bojanu Glavaševiću, Aleksandru Stankoviću, Viliju Matuli, Sanji Sarnavki i Mladenu Badovincu iz TBF-a? On smatra da bi se u tom slučaju sigurno pobunila ‘progresivna ljevica’ i rekla da je to uvredljivo i neprikladno. Međutim, ono što taj autor očito ne zna, u tom istom kazalištu Kerempuh u studenom je premijerno zaigrala predstava ‘Audicija’ Andrasa Urbana u kojoj objese Olivera Frljića. Je li izbila pobuna progresivne ljevice? Naravno da ne. Frljić je tri dana poslije premijere te predstave počeo raditi u istom kazalištu i nitko, ni on ni bilo tko drugi, u tome nije vidio nikakav problem. U spomenutoj predstavi ‘Balkan macht frei’ lik Olivera Frljića, Bosanca koji je došao raditi u Njemačku, ubija velikane njemačke kulture – Beethovena, Goethea, Thomasa Manna, čak i intendanta tog kazališta Martina Kušeja… Je li izbio skandal u njemačkim medijima? Nije.
> Satira? O.K. A sad zamislite da je na sceni ‘upucan’ Frljić, a ne Hasanbegović
Čini se da se u javnim raspravama u našem društvu danas kao glavni ‘argument’ poteže upravo uvrijeđenost. Dovoljno je biti uvrijeđen bilo čime pa da to bude dovoljno da se drugoj strani u polemici zalijepi negativna etiketa. Postoji li granica u umjetnosti koja se ne bi trebala prijeći ili je umjetnička sloboda izražavanja neograničena? Kako, na kraju krajeva, komentiraš polemički diskurs gdje je kralježnica polemike nečije ‘pravo na ne biti uvrijeđen’?
S time se ne slažem. To je temeljni postulat političke korektnosti koja je postala glavni izvor zabrane slobode izražavanja. Miran Kurspahić je 2016. godine napravio sjajnu predstavu o tome u Teatru &TD, “Teror tolerancije”. Sloboda govora i izražavanja ograničava se zato što je netko uvrijeđen, pa to je apsurdno! Naravno da postoje neke granice, ali to su prvenstveno granice dobrog ukusa.
To je vrlo subjektivno.
Da, ali mi kao ljudska bića trebali bi posjedovati dovoljno morala da znamo procijeniti granice dobrog ukusa. Pritom ne mislim da bismo trebali glumiti moralnu vertikalu. U ovoj predstavi spominjemo određene osobe, no ni u jednom trenutku ne ulazimo u njihovu privatnost, ne napadamo njihove obitelji. Za razliku od toga, prije nekoliko godina provaljeno je u stanove Olivera Frljića i njegove partnerice Linde Begonje, što je puno ozbiljniji čin od bilo kakve predstave.
Želiš li reći da uloga konkretnih osoba u prikazu svadbe proizlazi iz onoga na koji način su se oni legitimirali u svojem javnom djelovanju?
Tako je. Ne zanima nas njihov privatni život, koristimo isključivo primjere iz njihovog javnog djelovanja.
Dobro, ali zašto Mile Bogović šmrče kokain?
Svi uzvanici na svadbi šmrču kokain, kao što i svi pjevaju cajke. Riječ je o neizravnoj kritici negativnih karakteristika hrvatskog društva, a zbog toga što su likovi te predstave u predstavi istaknute javne ličnosti, poruka je jače odjeknula. Što bi rekli da osam bezimenih lica šmrče kokain i pleše na cajke? Ništa, jer to svakog vikenda možemo pronaći u svakom drugom hrvatskom noćnom klubu. No u javnosti se nije istaknulo da već u sljedećem prizoru, u kojem se glumci bune protiv redatelja te fiktivne predstave u predstavi, kažu upravo rečenicu: ‘Zašto ti biskup šmrče kokain, ako jedino Bujanec šmrče?’. Glumci se također pitaju zašto te osobe nose svinjske glave, zašto na takav način progovaraju o braniteljima i biskupu te odbijaju raditi takvu predstavu. Dakle, predstava nije nimalo jednostrana, iako se u mainstream medijima uglavnom tako prikazuje.
Iako je primjerice Nataša Govedić ustvrdila suprotno, neke interne kritike iz kulturnog miljea govore da predstava prilično odstupa od Pirandellovog predloška, originala.
Ako su ljudi očekivali da će Pirandellov predložak biti izgovoren od početka do kraja od riječi do riječi, onda naravno da predstava odstupa od originala. Frljić se bavi postdramskim teatrom. Njega ne zanima mehanička scenska reprodukcija napisanih riječi. Pojednostavljeno, postdramski teatar dopušta određeno odstupanje i reinterpretaciju predloška, no podrazumijeva zadržavanje njegove esencijalne biti, koju naravno svaki redatelj može drugačije iščitati. Prošle godine u Rijeci je gostovala predstava ‘Kralj Ubu’ slovenskog redatelja Jerneja Lorencija, koji je od drame Alfreda Jarryja preuzeo naslovni lik kao simbol svih mogućih ljudskih mana, ali nije zadržao (gotovo) ništa od originalnog teksta. Boljeg ‘Kralja Ubuja’ mislim da nikada neću gledati, Lorenci je sjajno pogodio srž tog djela, uz briljantnu izvedbu nažalost pokojnog Jerneja Šugmana u naslovnoj ulozi. Pionir postdramskog teatra, legendarni njemački redatelj Frank Castorf, kombinira fragmente različitih tekstova u svojim predstavama pa tako u predstavi ‘Kockar’ tu pripovjetku Dostojevskog nadopunjuje s njegovom pripovjetkom ‘Korokodil’, esejima o podrijetlu Slavena i drugim materijalima. S druge strane, gledao sam predstavu “Faust I+II” njemačkog redatelja Nicolasa Stemanna, koji je Goetheovo remek-djelo uprizorio od riječi do riječi, no ukinuo je podjelu uloga, jedan glumac u podužem monologu izvode čitave činove, a predstavu je nadogradio videoprojekcijama, glazbom (od ‘Another One Bites the Dust’ Queena do uživo sviranih ambijentalnih instrumentala), slikarstvom, lutkarstvom, suvremenim plesom, čime proizvodi slojeve značenja, simbola i metafora. Predstava inače traje osam sati i dvadeset minuta, toplo preporučam svima. Frljić recimo često promjeni kraj kako bi naglasio određenu ideju. Tako u ‘Medeji’ u produkciji Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora Medeja ne ubija samo svoju djecu, već sve oko sebe, i Jazona i Egeja i Kreonta i ostale, čime njezin čin nije puka osveta, već oslobođenje od društva koje ju je ugnjetavalo. I u ‘Šest likova’ Frljić intervenira u kraj, no kod Pirandella je taj kraj ionako pomalo nedovršen i dosta otvoren za različite interpretacije. Frljić se odlučio za emancipacija lika Pastorke od ustaljenih vrijednosti njene obitelji.
Koja je to esencija djela ‘Šest likova traži autora’, a za koje navodiš da su, unatoč kritikama, zadržane?
Kada se govori o ovoj drami, najčešće je fokus na njezinoj dimenziji kazališta u kazalištu, sjetimo se lektire u srednjoj školi. Imamo glumačku družinu i redatelja kojima likovi dolaze u kazalište, traže autora i žele prikazati svoju dramu. No s razlogom je Pirandello tih šest likova postavio takvima. Moglo je to biti šest nasumičnih likova, međusobno nepovezanih pa da fokus drame bude odnos tih likova i glumačke družine. No to nisu nasumični likovi, već jedna veoma zanimljiva i neuobičajena obiteljska zajednica. Majka koja ima djecu s dvojicom muškaraca, otac koji je (skoro) spavao s kćerkom svoje žene, s pastorkom… Frljić se odlučio pozabaviti upravo tom obitelji koja unutar sebe reproducira neke nametnute, čak i fašističke društvene norme. Zanimljivo je to da oni prema likovima redatelja i glumaca nastupaju kao kolektiv, zajedno ustraju na tome da se prikaže njihova drama, no međusobno su neprestano u svađi jer bi svatko želio pokazati svoju verziju istine i oko toga se ne mogu usuglasiti. Što se Bujančeve svadbe tiče, u originalu glumci uvježbavaju jednu neuspješnu Pirandellovu dramu. Praksa je da redatelj koji postavlja tu dramu u tom prvom dijelu, toj predstavi u predstavi, radi nešto u svom karakteričnom autorskom rukopisu. Maloprije si me i sam pitao, po čemu ljudi Frljića znaju nego kao ‘jeftinog provokatora’? Od ulaska šest likova prilično se vjerno držimo Pirandella, do samoga kraja kada Pastorke ubija članove svoje obitelji, majku koja ju je podvodila, oca s kojim je (skoro) spavala, te redatelja koji ju je pokušao silovati, a s kojim pada i cijela glumačka družina koju je on na početku predstave i oživio.
