Varaždinka Lila Herceg još je u djetinjstvu imala poriv da stvara i istražuje, a taj je poriv s godinama sve više rastao.
Svoju je kreativnu energiju i istraživački duh preusmjerila na likovnu umjetnost, a sve je počelo upisom u školu Primjenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjera tekstilog dizajna gdje je, kaže, dobila dobru podlogu za upis na likovnu akademiju.
– Prve sam se godine sama pripremala za akademiju i puno se posvetila crtežu, a slikarski dio sam malo zanemarila. Budući da sam htjela uspjeti sama, nitko me nije usmjeravao. Crtački dio sam na prijemnom prošla, ali slikarski ne – opisala nam je Lila svoje iskustvo.
Sljedeće je godine odlučila upisati nastavnički odjel koji je završila u klasi prof. Ante Rašića i s tom je odlukom bila i više nego zadovoljna.
Rad s djecom i art terapija
Nakon završetka studija počela je raditi u Centru za odgoj i obrazovanje ‘Tomislav Špoljar’ gdje predaje likovnu kulturu.
Želja joj je naučiti raditi i ‘art terapiju’ (terapiju kroz umjetnost), no zasad je završila jednu edukaciju i radionicu budući da je u Hrvatskoj edukacija skupa, pa je odlučila ići malim koracima.
Kaže kako svejedno na satu likovne kulture ponekad provodi neke svoje ideje na temelju art terapije.
– Zadajući djeci zadatke nastojim ih potaknuti da se povežu sa svojim unutarnjim emocijama i mislima te da ih prenesu na papir i pritom izbace energiju, a nakon toga razgovaramo o tome što su prenijeli.
Osim što radi u školi, Lila ima svoj atelje u Centru kreativnih industrija od 2010., a dosad je imala devet samostalnih i velik broj skupnih izložbi.
Izlagala sam na skupnim izložbama u Slovačkoj, Mađarskoj, Francuskoj, Engleskoj i Turskoj, dok sam samostalne izložbe održavala u Varaždinu i Zagrebu.
Zadnju je samostalnu izložbu imala 2014. godine.
– Izlagala sam reljefe na zidu. Radim ih od stiropora, dakle to je baza koju kaširam, ‘oblačim’ u papir na kojem je print određene teksture, kapljice vode, lišće ili kamen ili ih zagletam ko pravi zidar. Najmlađi ‘zazidan’ reljef može podnijeti čak i vanjske uvjete.
Kaže kako voli eksperimentirati i istraživati. U početku se većinu vremena bavila crtežom, dok sada voli raditi akvarele prema starim fotografijama, apstraktne skulpture, a osim toga veliku strast je pronašla u radu sa staklom kojeg je iskusila na studenskoj razmjeni na akademiji u Bratislavi.
Najdraži radovi su joj, kaže, instalacije s karakterom recikliranja.
– Koristim različite plastike, figurice iz Kinder jaja, otpad iz plastičnih igračaka. To kombiniram sa svjetlom – možemo ih nazvati svjetlosnim instalacijama u prostoru.
Viseća instalacija od figuricama iz Kinder jaja u zove se ‘Teleportacija u djetinjstvo’.
– Figurice su na flaksu ili žinji, osvjetljene su i izgledaju ko da lebde u prostoru, a ispod je ogledalo tako da kad pogledaš dolje stvara se refleksija, izgleda ko da forma prodire dolje u crnu rupu. Instalacija je osvjetljena s gornje strane, a predstavlja imaginarni svijet i osobnu regresiju.
Osim te instalacije, postoji još instalacija, također homage djetinjstvu, a zovu se ‘Čajanka’, ‘Imala sam jednom jednu malu igru’ i ‘Mikado’.
Trenutno joj je u planu napraviti još instalacija s figuricama za sljedeću izložbu koja će se nastaviti na izložbu ‘Tunel djetinjstva’ održanu 2011. godine, a ova bi se izložba mogla realizirati 2018. godine.
Uskoro kaže, ima još nešto u planu.
– Ovog proljeća izdat ću svoju prvu slikovnicu o poznatim Varaždincima – od Sakcinskog, Stančića, Režeka, Koščeca a spomenut ću i Krležu, koji je ovdje imao baku te ostale slavne ličnosti koji imaju svoje ulice u gradu. U slikovnici će se naći važne ličnosti koje su doprinijele društvenom, znanstvenom i kulturnom životu grada Varaždina.
Slikovnica će biti koncipirana u obliku portreta i kratkih tekstova za edukaciju djece i mladih.
U Hrvatskoj ne postoji velika potreba za kupovinom umjetničkih djela
Osim rada u školi i umjetničkih radova za izložbe, Lila radi i po narudžbi, no kaže kako taj posao nije fiksan, već možeš zaraditi povremeno.
– U Hrvatskoj nema potražnje niti neke velike potrebe za kupovinom umjetničkih djela. Hrvatska nije otvorena zemlja za umjetnika, a pogotovo ne Varaždin. Svi pametni umjetnici odlaze van. Poticaji i mogućnosti su tamo puno veći.
Namjera joj je promovirati se u inozemstvu, na američkim i europskim web stranicama, jer se tamo umjetnost puno više cijeni i ljudi su spremni platiti iznos umjetničkog rada iza kojeg stoji trud, rad, talent i obrazovanje.
– Kod nas je ručni rad slabo plaćen i umjetnički rad se često podcjenjuje. Mogući je i stav naručioca: ‘Buš ti to meni ovak nacrtala na brzinu, tebi to dobro ide’ – govori kroz smijeh.
Smatra kako je važno ‘probiti se’.
Za sebe kaže kako voli stvarati te da stalno ima inspiracije i nove ideje, no nema uvijek dovoljno vremena i energije za realizaciju, jer trenutačno najdraže trenutke provodi sa svojom četverogodišnjom kći Vidom.
Lila je vodila i likovne radionice, s kojima je stala zbog nedostatka prostora, no sada vodi individualne satove, u svom malom ateljeu na kojima podučava djecu i odrasle crtanju figura, portreta i mrtve prirode olovkom i ugljenom, a vodi i individualne slikarske satove za naprednije.
– Bitno je da se djeci ne nameće šablona u crtanju, jer će na taj način djeca naučiti sama crtati i sama će stvoriti svoj likovni izraz.
Svaki konzument koji promatra umjetničko djelo na neki način promišlja o sebi i raste s tim promišljanjem, kaže Lila te nastavlja kako je umjetničko djelo komunikacija između umjetnika i promatrača.
– Volim samoću u ateljeju, to me ispunjuje i daje mi energiju – zaključuje ambiciozna i radišna varaždinska umjetnica.
