‘Mala princeza’, predstava nastala prema motivima djela ‘Mali princ’ Antoinea de Saint Exuperya, u režiji Julie Klier, ove je subote, 15. listopada, premijerno izvedena u varaždinskom HNK na Sceni ‘Zvonimir Rogoz’.
Predstava je nastala u suradnji Kazališnog studija mladih HNK u Varaždinu, Prvom gimnazijom Varaždin, Drugom gimnazijom Varaždin i Akademijom likovnih umjetnika Zagreb.
Dolazak jednog čistog, plahog i nevinog bića s drugog planeta na Zemlju, po životne lekcije i iskustvo, umjesto da je ojača, psihički ju razori.
Mala Princeza na svom je planetu, asteroidu B 612, ostavila jednu ružu, s kojom je istinski povezana, svoja tri vulkana za koje je svakodnevno brinula, zalaske sunca, koji su joj bili svojevrsna utjeha, i ‘bacila’ se u nesavršen i okrutan svijet odrastanja. Ostavivši svu sigurnost koju joj je djetinjstvo pružalo, došla je u svijet sebičnosti, razdora, usiljene ozbiljnosti i nerazumijevanja.
Njezina mlada neiskvarena duša još uvijek nije upoznata s površnošću odraslih. Susret s Cvjetićem, Lisicom i Zmijom isprva ju podsjeća na jedino što je na svom planetu spoznala – bezuvjetnu ljubav, prijateljstvo, igru i utjehu. Osim toga, po prvi puta u životu, upušta se u intimne odnose koji ju plaše i sasvim su joj strani.
‘Čovjek je usamljen i među ljudima’
Nostalgija za djetinjstvom čini je ranjivom. Mala Princeza stalno ima potrebu voljeti i biti voljena, a u sebi nosi izrazito velik osjećaj odgovornosti. Bijedni cvjetić podsjeća ju na bliskost koju je imala sa svojom ružom. On boluje od osteosarkoma i u potpunosti je nesposoban brinuti sam za sebe, a njegova krhkost i slabost Malu Princezu čine još više brižnom. Jedino u njemu prolanazi onu nevinost i čistoću koju ona nosi u sebi samoj. Vrlo brzo se poveže s njim i dok on polako umire iz scene u scenu, Princeza je prisiljena naučiti što je to prolaznost i kako se s njome nositi.
Žudnju za igrom i prijateljstvom, koja je još uvijek izrazito prisutna u njezinom dječjem srcu, prepoznaje Lisica, smota je i privuče k sebi, tako da ju Princeza odluči pripitomiti. Za Malu Princezu ona predstavlja pravog prijatelja, no u Lisici ipak postoji sebičnost, ljubomora i posesivnost koje ona još nikada nije osjetila. Sve ju to guši i zbunjuje.
Prvi korak k odrastanju i ozbiljnosti, intimi i seksualnosti vidljiv je u odnosu sa Zmijom, koji se krije iza čvrstih i debelih zidova. Zmija je vjerojatno davno potisnuo istinske i iskrene emocije, odustao od ideala zbog različitih društvenih pritisaka i općeprihvaćenih obrazaca ponašanja. Pun je ironije, pesimizma i drskosti spram društva. Iako je odnos s Malom Princezom isključivo fizički, na površinu izbijaju razne emocije koje bar na kratko razbijaju Zmijine frustracije.
Na svom putu susreće i Ruže, koje ju izgledom podsjećaju na njezinu ružu, no vrlo brzo uviđa koliko su one zapravo prazne i površne i kako mare za prolazne stvari. One ne znaju što je ljubav. Unatoč svim njezinim idealima, Princeza uviđa koliko su otrovni svi odnosi koje je je izgradila te da u njima nema slobode ni zdrave povezanosti.
Prebrojavanje zvijezda i trn u želucu ovce
Znanstvenica, Poslovni čovjek, Trgovkinja, Skretničar, Oholica, Pijanac, Noćobdija i Kraljica odrasli su ljudi koje također susreće prilikom svog boravka na Zemlji. U svima njima beznadno traži svoju ružu, vulkane i zalaske sunca, jednu vrstu sigurnosti koju smo svi trebali kad smo bili djeca.
Znatiželjna i naivna, odraslima postavlja mnoga pitanja, a posebno je ljuti činjenica da nikada ne dobiva pravi odgovor. Spoznaje da su odrasli zapravo vrlo nesvjesni i uspavani. Svi se se isprva čine vrlo ozbiljni, a zapravo su nezreli i nepromišljeni.
Zaista joj nije jasno zašto bi netko svakodnevno prebrojavao zvijezde i učinio ih svojima kada ni jedna strana u tome nema koristi. Ne vidi smisao u slijepom obožavanju, prisvajanju stvari, ponavljanju apsurdnih radnji koje nikome ne koriste i u potpunosti su beznačajne.
Iz susreta u susret postaje sve nezadovoljnija jer ju je svatko na svoj način zasljepljuje lažnim sjajem. Odrastanje i okolina na koju nije navikla psihički je unište. Ni u kome nije pronašla ružu, vulkan ni zalazak sunca.
Postaje nesigurna i sumnjičava čak i u sve ono u što je oduvijek bila sigurna. Prestaje vjerovati u nesebičnu ljubav i čistoću, prestaje vjerovati u ljepotu i pravdu pa čak i u sebe samu.
Činjenica da bi ovca, koju je poželjela kako bi joj pomogla počistiti svu tu prljavštinu, mogla pojesti jedinu njezinu ljubav i ljepotu, njezinu ružu, da je na ovome svijetu svejedno što je ružno, a što lijepo, što dobro, a što zlo u potpunosti ju slomi.
Bez obzira na njenu beskrajnu tugu i želju za odlaskom, od ovog svijeta ipak se oprašta bogatija za mnoga iskustva. Lisica ju je naučila istini koju su mnogi odrasli ljudi odavno zaboravili: ‘Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.’
Otrovnom tjelesnom Zmijinom ljubavlju koja je uništi do krajnjih granica, ona polako nestaje. Sa sobom nosi jednu veliku brigu koju je stekla ulazeći u svijet odraslih, a to je sljedeće: ‘Zauvijek si odgovoran za ono što pripitomiš.’ Zemlji poklanja zvijezde koje će noću sjati, a veselje pronalazi u ponovnom susretu sa svojim cvjetićem koji je preslab da bi se borio sam.
U predstavi je velika pažnja pridana detaljima – od same scenografije, kostimografije, glazbe i koreografije. Likova je mnogo i oni su zaista vrlo kompleksni. Utjelovili su ih Janja Šestak kao Mala princeza, Karla Aračić kao Lisica, Jura Ruža kao Zmija te Jelena Jambrošić Barnjak kao Bijedni cvjetić. Budući da se prije nije bavila glumom, gimnazijalka Janja Šestak izuzetno se dobro snašla u glavnom liku Male princeze.
Stariji, profesionalni glumci, Ljiljana Bogojević (Kraljica), Ozren Opačić (Poslovni čovjek), Ivana Zanjko (Trgovkinja), Barbara Rocco (Znanstvenica), Zoran Kelava (Noćobdija), Zdenko Brlek (Skretničar), Nikša Eldan (Oholica) i Zvonko Zečević (Pijanac) i oni mlađi skladno su se zajedno uklopili u cijelu priču.
Redateljica je u predstavi spojila više vrsta umjetnosti – ples, likovnu i glazbenu umjetnost, koje dobro funkcioniraju kao jedna cjelina. Ples Ruža, koji iz scene u scenu najavljuju određenu radnju, predočuju emociju i stvaraju atmosferu, pod vodstvom Davorke Čorko Rodeš izvele su Veronika Pomper, Lucija Pomper i Ena Kišićek.
Dramaturginja je Emina Omerović, kostimografkinja je Žarka Krpan, a za oslikavanje scenografije zaslužne su studentice na Likovnoj akademiji Eva Vučković, Elena Štrok, Sara Grubić i Laura Sajko. Skladanjem i dizajnom zvuka bavio se Vid Novak Kralj, dok su asistenti režije Dražen Krešić i Jelena Jambrošić Barnjak.
Simbolika je jasna i poruka je poslana. Iako je teško reći da smo zaboravili što je u životu istinski važno i kako samo ‘srcem treba gledati’, sasvim smo sigurno korakom koji je zakoračio u svijet odraslih zgazili sve ono čisto, djetinje i nevino. Odrasli često ne razumiju djecu, kao što ni djeca ne razumiju odrasle. Važno je uvijek u srcu ostati dijete.
