Jedan iz niza velikih (kazališnih) glumaca s prostora bivše Jugoslavije, Zijah Sokolović, boravio je u utorak, 7. veljače, u Varaždinu, igrajući tom prilikom svoju proslavljenu predstavu ‘Cabares Caberei’.
Ovo je razgovor koji sam s njim vodio neposredno prije početka predstave (dvorana je, očekivano, bila rasprodana danima unaprijed). Iako nismo stigli dotaknuti sve teme o kojima sam ga želio pitati, legendarni Zijah i ovako je iznio brojna zanimljiva razmišljanja i zapažanja, bez ikakva sustezanja predstavivši svoj osobni svjetonazor, a sve je prožeo svojim osebujnim humorom.
Opće podatke o Zijahu i predstavi ‘Cabares Cabarei’ ovdje neću iznositi (ponuda na webu je dovoljno velika i bogata). Želim još napomenuti da tekst gotovo uopće nisam ‘prevodio’ na hrvatski standard. Mislim da se Zijah bolje može upoznati ‘slušajući’ ga i kako govori, a ne samo što govori…
Nisam vjerovao da će predstava da živi
Ne može se reći da ste rijetko gost ovdje u Varaždinu, a poznato je koliko radite u Austriji i na prostorima bivše Jugoslavije. Stječe ste dojam da ste neumorni radnik?
Pa, jeste. Sada sam nekako odlučio da i Varaždin malo jače uvrstim u tu kombinaciju. Ja znam da ova predstava nosi u sebi tako neku vrlo čudnu dimenziju kazališta i, marketinški gledano, teško mi je da odigram samo jednu predstavu pošto znam da postoji potreba za još njih, jer predstave nose jedna drugu. Tako da sam odlučio da igram ovdje ako mogu da ih iznesem četiri-pet u kontinuitetu.
Ova predstava nastala je, kada, 1993. godine?
Da, to je već sad trinaesta godina.
Znate li možda koliko puta ste je odigrali?
Znam tačno, preko 600 puta, 660 i nešto.
Koliko se zapravo predstava mijenja kroz sve te godine? Teško je vjerovati da se može uvijek odigrati isti pisani tekst. Ima li ona neki kostur, a sve ostalo je stvar Vaše trenutne inspiracije ili…?
To je jedno pitanje koje se veže jednako za ovu predstavu kao i za predstavu ‘Glumac je glumac…’, koja je još starija, ima već 28 godina. Znate šta, kada sam pravio ovu predstavu (te 1993. godine je premijera bila u Beču), nisam imao neki osjećaj da bi predstava mogla da živi. Zato što se područje gdje sam prije bio glumac, govorim o situaciji prije rata, drastično promijenilo. Bio sam u novom svijetu. Nova civilizacija, novi odnosi, nova ekonomija, nova kultura, nova umjetnost, sve… Ali, igranjem te predstave (počeo sam u Sloveniji intenzivno da je igram od 1993. godine) ona je dobila jednu čudnu dimenziju. Uspjela je u tom nekom kabaretskom prostoru da postigne jedan izuzetan uspjeh komunikacije.
Predstava je uvijek ‘čista’, takva kakva je napisana 1993. godine. Ona je ista, ima ista poglavlja, isti tekst. Jedino gdje se možda malo ‘udebljala’, ako mogu da kažem, to su ti neki duhoviti dijelovi. Oni me s vremena na vrijeme povuku pa ih malo ‘zadebljam’, ali to je godišnje debljanje od dva-tri minuta, ne više. To radim zato da bih ove ozbiljnije dijelove, koji su za mene u predstavi značajniji, opravdao. Ponekad osjećam strah da nije dovoljno protuteže u vidu svakodnevne banalnosti, kojoj bi ta ozbiljnost mogla da se suprotstavi u dijalogu.
U predstavi se radi praktički ‘o svemu i svačemu’, ali dva osnovna motiva su država i brak te uloga čovjeka u svemu tome…
Da, čitavo gledanje na svijet je iz ugla muškarca, jer igram u prvom licu jednine i ne mogu govoriti kao žena. Naravno, da bi se kabaretska forma uspostavila, ja moram da imam sredstvo koje će pokrenuti kabare. Ako govorimo o braku, to je uvijek žena, koja je prikazana u jednom drugačijem, duhovitom svjetlu, da bi mogao kabare da funkcioniše.
Naša kriza srednjih godina vezana je uz državu
Negdje ste izjavili da vi govorite o tragičnim stvarima, a ljudi se smiju. Je li predstava polarizirana između tragičnog i komičnog?
Naravno. Ja sam želio da govorim o čovjeku nekih srednjih godina koji dolazi u krizu, gdje noću s mravima razgovara o tome što je postigao u životu. Zato što nekako svi u određeno vrijeme podvučemo crtu pa kažemo da li smo uspjeli ili nismo uspjeli. Da li sam postigao nešto, da li sam zadovoljan, da li volim nekoga, da li ne volim, da li imam dovoljno novaca, da li vjerujem u nešto, ne vjerujem… Tako i ‘res rei’ u suštini krije u sebi te neke glavne elemente koji muče određenog čovjeka. Svakog čovjeka. To su vlast, moć, novac, istina, laž… Tako su ta razmišljanja stavljena i u formu mog ‘Cabaresa’.
Što se tiče krize srednjih godina… Kriza srednjih godina moje generacije je žestoko vezana za državu. Zato što smo mi jedna generacija koja je prošla kroz razbijanje sredine u kojoj smo živjeli i stjecali sigurnost. Dosta krvavo i dosta nespretno, jel’, kroz određene bolesne ambicije ljudi koji su taj svoj lični problem i egoizam rešavali preko naših života. To nije prvi put u istoriji da se tako nešto dešava, pa prema tome ni zadnji put. Ali mi smo generacija koja je to doživjela. Vjerujući, kad se napravi nova država, da će ona riješiti sve naše probleme i da ćemo u novoj državi biti srećniji nego što smo bili u staroj državi. Zato se stara država i pljuje, da bi ljudi rekli da ne valja, a u uvjerenju da ovo u čemu sad žive valja. Dakle, to su neke sociološke ili političke igre na kojima čovječanstvo egzistira hiljadama godina. A mi ih sada doživljavamo. Jer kada se krenulo u ratne pohode, svi smo vjerovali da se u novoj državi parkiranje neće plaćati, da će struja biti besplatna, da će nam seksualna potencija porasti (jer mi smo poseban narod, moći ćemo brže i više da radimo to i sa ženom i sa komšijama i sa svima). Da ćemo imati više para, više slobode, da će nas djeca više slušati, da će sise kod žene u novoj državi da porastu, i da me ženina familija u novoj državi neće toliko nervirati koliko me nervirala u staroj državi. Znači, mi smo pali u jednu zamku zamjene teza, a to je da smo svoj privatni identitet založili, kreditirali u opšti, masovni. I zato nam danas trebaju, ako govorimo ironično, sportske pobjede, zato što jedino kroz sportske pobjede mi dokazujemo da smo nešto pobijedili. Inače smo na svakom drugom planu izgubili. Mnogi su se obogatili, ali mi smo svi izgubili. Zato što je država, a to se govori i u predstavi, forma sile. Organizacija sile. Tako je i Austriji. Organizacija sile za parkiranje. Tamo se sve može na silu. Ako griješite, plaćate kaznu dok se ne naučite.
Pa i ovdje nije bitno drugačije…
Ovdje to tek dolazi, vi ste u tranziciji. Kad stranci sve pokupuju, onda će naplaćivati to što su pokupovali.
Kad ste već spomenuli Austriju, možete li usporediti na koji način publika u Austriji reagira na Vaše predstave u odnosu na publiku na ovim prostorima? Gdje je u svemu tome Varaždin?
Mislim da se ljudi moraju naviknuti na mene i na ovakav način eksponiranja umjetnosti, jedne forme kao što je kabare i, na kraju, mog razmišljanja u svemu tome. Kabare je vrlo duhovit, da bi funkcionirao, ali je u suštini ozbiljan i govori vrlo ozbiljne stvari. Tematika same predstave ‘Cabares Cabarei’ je ipak vezana za određeni prostor i određena društvena i politička zbivanja. Austrijance ta tranzicija ne interesuje, oni su to davno prošli. Oni su prije 50 godina bili zemlja koja isto nije imala vize, nigdje nisu mogli da putuju i poslije pet godina su ih proglasili republikom. Tako da oni nisu baš oduševljeni poslije monarhije ili carevine da budu republika. Ali, dobro, to je sila istorijskih grešaka koje su napravljene. No, ono što je bitno za ‘Cabares’ je da ovo nije politička predstava, iako govori o nekim političkim zbivanjima kao dijelu svakodnevice. Interesantno je da pojedini mentaliteti traže političku formu, jer su još uvijek u tom političkom fazonu, ako mogu da kažem, dok recimo u Sloveniji ljude interesuje stvarno ona intimna ljudska ljepota, ta suština razgovora sa mravima, odnosno sama tematika predstave – problem starenja. Dakle, ‘Cabares Cabarei’ u suštini, preko države i braka, govori o starenju. Jer mi kroz te dvije institucije starimo.
A mi smo, ta jedna generacija, nekako, ironično govoreći, pristali da potrošimo neko vrijeme… Ti si mlađi pa nisi potrošio, ali jedna generacija je potrošila deset godina da bi netko napravio neku formu zakona koji se zove država. A da se u suštini ništa nije promijenilo. Jer, ako bi se napravila dobra propaganda, na televiziji recimo, u trajanju od dva-tri-četiri-pet mjeseci, da se ova zemlja proglasi komunističkom, i da se Europa proglasi komunističkom sredinom, ljudi bi pristali. Trebalo bi malo vremena da se naviknu, ali bi pristali da bude komunistička. Isto kao kad bi se napravila kampanja da se ukine privatno vlasništvo. I to se isto može dogoditi. Ako to nekom padne na pamet, to se može vrlo jednostavno sprovesti, samo treba medijski to obraditi i napraviti, malo zaratovati, ili kako se već radi u tim igrama. Znači, mi smo u jednom momentu povjerovali da ako u rukometu budemo prvi, da sam i ja prvak svijeta. Ja ću se stvarno radovati ukoliko naši osvoje prvenstvo svijeta, ali neću smatrati da je time moje dijete pametnije i da treba da dobije veću ocjenu u školi. A mi podrazumijevamo jedno s drugim, jel’?
Sakrio sam se u umjetnost
Da li osjećate, na neki način, da Vam je dio života ukraden?
Hm… Ja sam se sakrio u umjetnost. I mislim da sam u umjetnosti uspio da preživim tu kataklizmu, tu jednu katastrofu. Naravno da i to sakrivanje u umjetnost nosi određene posljedice svega toga. Ali uspio sam da se nekako grčevito uhvatim za kazalište i da ne odem iz njega, jer bi me svaka vrsta te realnosti potpuno uništila. I mislim da sam upravo kroz kazalište prošao tu jednu fazu. Na svoj način bolnu i tešku, ali ipak podnošljivu. Tako da sam, kad se sve to završilo, ipak ostao ono što jesam. Jedan umjetnik, jedan glumac, koji se bavi kazalištem.
Znači, promijenili ste život iz temelja, otišli u jednu potpuno drugu sredinu, ali uspjeli ste nastaviti se baviti onime čime ste se željeli baviti.
Imao sam tu sreću, i upornost. Ne mogu reći donkihotovsku, ali, u svakom slučaju, vjerovao sam. Kad sam počeo da vjerujem, nisam bio siguran da će tako biti do kraja. Isto kao što nisam imao, kad je počeo rat, nikakvu ideju da ću se ponovo vraćati na neke prostore i biti ponovo na tim prostorima umjetnik. Ali, vidite, svijet je nepredvidiv u nekim stvarima. Barem što se tiče umjetnosti.
Radite li još uvijek sve one stvari u Austriji, u Salzburgu na projektu ‘Thearto’, s djecom, u Linzu na konzervatoriju Brückner kao predavač?
U Linzu sam ostavio akademiju zato što jednostavno nisam mogao da uskladim svoje mogućnosti koje su mi se otvarale. Radeći tamo pet godina kao profesor jednostavno sam zapostavio režiju, opciju koja mi se činila interesantnom. Drugo, nisam mogao da igram sve što sam želio i što mi se nudilo kao mogućnost jer sam bio vezan za taj prostor. Tako da smo napravili sporazum pa smo se na određeno vrijeme razdvojili. I sad se ponovo bavim režijom.
Koliko je teško, odnosno drugačije raditi predstavu ovakvog tipa, kada ste sami na sceni, u odnosu kada je dijelite s kolegama glumcima?
Poređenjem nećemo doći do vrijednosti ili antivrijednosti toga. Mislim da je moja odluka da se bavim recimo ovom predstavom prouzrokovana time što sam godinama govorio stav, realan ili filozofski ili sentimentalni, o mjestu umjetnika-glumca u nekom prostoru. Tako da sam dobio određeno pravo, slobodu, da govorim i o nekim drugim stvarima koje mi se čine interesantnim, kao što su, recimo, brak i država. Sretao sam mnogo ljudi, pa i sebe, koji su u braku bili nesretni, a nisu znali da izađu iz njega. Ili drugi, koji su živjeli u državi, novoj ili staroj, a nisu svjesni da su nesretni upravo zbog toga što žive u njoj, a treba da odu iz nje. Većina nas ostaje i u braku, a usput napravimo još koje dijete, misleći da će ono da promijeni stvari. Ili, ako otputujemo negdje preko vikenda, mislimo da će nam, kada se vratimo s vikenda, žena biti drugačija.
Kažete da poređenje ovakve forme kazališta i one kada scenu dijelite s glumcima nećete doći do toga da je jedan oblik vredniji od drugog. Ali, da li je ovakvo kazalište zahtjevnije?
Sigurno da je zahtjevnije! Nosi, prvo, jednu odgovornost za to što govoriš. I na kraju, treba je i fizički odraditi. Ima mnogo klauzula neuobičajenih za glumački način života. Ali one su posljedice određenog razmišljanja. Ako želite to da kažete, onda imate i posljedice toga. Naravno, ovakva forma kakvom se ja ovdje bavim je vrlo rijetka kabaretska forma. Vrlo malo se ljudi bavi time, a jedno društvo je zrelo koliko ima kabarea u svojoj sredini koji mogu da kritikuju to društvo.
Bavljenje ovakvim kazalištem vrhunac je za umjetnika
Ovisi li uspjeh Vaše predstave o raspoloženju publike?
Ne. Mislim da je ovo umjetnost, i ne radi se o raspoloženju, nego samo o tome da pročitaju kôd, da pristanu na to. Zavisi samo o njihovom načinu da pristanu na određenu vrstu iluzije. Kazalište je iluzija.
Negdje sam pročitao da ste se u početku ljutili na Austrijance jer, kao, ništa ne razumiju.
Radi se o tome da im unosite jednu drugu dimenziju kao način razmišljanja. Ljudi teško prihvaćaju drugačiji način razmišljanja. Meni nije bio cilj da mijenjam neki svijet, ali sigurno je da sam dolaskom u Austriju donio jedan kapital od 40-ak godina određenog načina umjetničkog razmišljanja koji je za njih vrlo neobičan. Ali upravo se radi o tome koliko će oni napraviti kompromis i prihvatiti jedan dio moje umjetnosti. Ako ljudi večeras prihvate moju predstavu, to je jedna izuzetna umjetnička tolerancija, da prihvate nekog tko nije iz njihove sredine, nekog tko govori o nekoj formi kazališta koja je rijetka, za njih neobična i čudna. Jer kabare, u suštini, nosi u sebi i agresivnost, vulgarnost, i poetičnost, cinizam, na neki način ruši određene građanske norme da bi izgradio neke druge. Ljudi na sve to moraju pristati. Prvih nekoliko pola sata ovoga kabarea je izuzetno lascivno, da bi se ljudi navikli i shvatili da živimo u jednom vulgarnom društvu. Verbalno vulgarnom. Mi danas govorimo otprilike kao ‘pucaj, ali nemoj da psuješ dok pucaš, to nije lijepo’. Tako da, kad vi opsujete, ljudi se snebivaju. A kad netko nekog ubije, oni kažu, pa dobro, malo se ispovjediš i sve bude u redu. Znači, postoji jedan drugačiji odnos do tih stvari, jedan lažni moral. A ‘Cabares’ cijelu predstavu govori o tome da nije vulgarno to što ja govorim, ni to što se govori u svijetu, nego mi vulgarno – starimo. A kad dođemo u starost, mi ništa ne možemo promijeniti, mi smo onda na lijekovima, na dijetama.
Mislim da je ono što mene raduje kada igram ovakve predstave to što mogu kroz tu formu kazališta da razmišljam o stvarima koje me muče. Mislim da je to vrhunac jednog umjetnika. Da ima mogućnost djelovati kroz takvu formu kazališta, koja je prilično neobična, kada čovjek čovjeku govori… O prirodi i životu… I o kosmosu. Još ako postoji mogućnost da igram stalno, nema veće sreće. Ako možemo govoriti o nekoj sreći, onda se u nekom od tih momenata dodiruje taj elemenat. Znate, kada govorimo da neki glumac traje 28 godina… Koje je to bogatstvo! Ali u toj dužini igranja, govorim sada i o glumcu i o ‘Cabaresu’, krije se ne samo neobičnost predstave kao takve, nego i jedna upornost. Upornost glumca da putuje, da igra, da radi, da odlazi. I da se tako odupire prostituciji svakodnevnosti. Da ne upadne taj šablon.
Danas je ljudima popunjen kapacitet tragičnosti
Upravo se iz onoga što radite, a sada i iz Vaših riječi koje govorite, stječe dojam da angažirano nastojite ‘bježati’ od prozaičnosti. Mora li svaki glumac biti takav?
Pa, zapravo, na neki način umjetnost jeste jedna vrsta razbijanja klišeja, pogotovo kada govorimo o glumcima. Ali moramo imati u glavi to kakva je pozicija ovakve umjetnosti u društvu i kakav ljudi odnos imaju prema njoj. A onda moramo govoriti i o tome u kojem vremenu je rastao jedan glumac. Ja sam ipak posljedica jednog drugačijeg načina razmišljanja od današnjeg. Ja ipak pripadam jednom drugom sistemu. U moje vrijeme, kada sam se ja bavio pozorištem u jednoj državi, onda je drama kao oblik kazališta bila vrlo popularna. Zato što smo kroz njega filozofirali, istraživali, a komedija je bila žanr kojim se nismo baš rado bavili. Zato što smo ipak imali u sebi slobodnog prostora za tragičnost. I počeli smo da je izučavamo. Dolaskom u kapitalizam, ili tranziciju prema kapitalizmu, mi isključivo težimo ka komediji. Ne bi željeli da gledamo drame, niti tragedije. Ljudi danas i preko medija stalno traže nešto smiješno – ‘daj mi neku komediju. Što znači da je njihov kapacitet tragičnosti popunjen.
Svakodnevicom, zapravo?
Da. To znači da je ipak možda bolje bilo u onom sistemu, u kojem nismo bili popunjeni tragičnošću. U takvom svijetu ja pripadam glumcima koji su obrazovani. Ja imam završena dva fakulteta. Puno stvari sam pročitao, jer sam bio u prilici. Ja sam u svojoj zemlji mogao da putujem gdje sam god htio sa svojim pasošem, čitav svijet sam mogao da obiđem. Gledao sam sve predstave Petera Brooka. Mogao sam da otputujem u Pariz da gledam predstave koje sam želio. A ekonomski sam bio potpuno stabilan.
Znači li to da je status glumca degradiran u odnosu na situaciju u bivšoj državi?
Znate, ja sam se morao mnogo baviti istorijom društva ili države da bih pronašao temu za ‘Cabares’. Država uspostavlja određenu silu da bi se uspostavio određeni red. Umjetnost u tom slučaju ne može da ruši taj red. Ako društvo ide tim putem, a još u suštini tog sistema postoji religija kao jedan armirani beton, onda umjetnost dođe više kao neko sredstvo zabave i koketiranja s određenim idejama, a manje analiza svega toga što postoji. Jedna mlada država ne može daleko da dosegne do svoje istorije, jer je nema. Mora proći bar sto-dvjesto-tristo godina da bi se to zvalo istorijom. A umjetnost koja nastaje u toj državi ne smije da bude puno različita od ideologije kojom ide politika.
A kada bi se oslanjali na tradiciju, onda bi morali govoriti da smo bili svjetski prvaci kada smo bili u Jugoslaviji. A to danas više nije popularno. Znači da mi preuzimamo neke vrijednosti iz sistema kojeg treba da popljujemo. Kao što će netko naš sistem da pljuje za pedeset godina. Sve će se ponoviti. A ako nas netko osvoji, on će da sruši sve ono što ga smeta, ono što je nama možda drago i lijepo. I spomenike, i kulturne institucije, biblioteke i knjige, jer to njemu ne treba. A ako se vratimo na ‘Cabares Cabarei’, onda možemo reći da je istorija, kao što kaže Voltaire, zbirka falsifikata, prevara i laži.
I kad tako razmišljate, onda shvatite zašto je Cervantesov ‘Don Quijote’ proglašen za roman svih vremena. Kao što ‘Cabares’ kaže, ovaj svijet se ne drži na istinama, nego na zabludama. A zabluda je upravo u tome da komentator na televiziji kaže da nisu oni nas pobijedili, nego smo mi imali loš dan. Ovaj je imao povredu, ovaj je kašljao, ovome žena nije dala, ovaj je bio nesretan… Tako da kvalitet protivnika uopće nije bitan. Nego su oni taj dan svi dobili od svojih žena pa su svi imali inspiraciju. Što nas dovodi u zabludu da mi nikad nismo poraženi.
Međutim, materijalizam je jako čudan. Mi nismo spremni da razmišljamo materijalistički. Mi nismo vaspitani u tom pravcu. Ljudi koji su pristali na materijalizam i rođeni su tamo, oni tako razmišljaju. Mi još uvijek nismo u situaciji da svak’ sebi plati kad sjedimo i pijemo kafu. A to će sigurno za dvije-tri godine biti ovdje normalno. I onda će nam se smijati neki južni narodi, kao što se mi sada smijemo Slovencima ili Austrijancima. Materijalizam je jedan čudan sistem, kojem se čovjek ne može oduprijeti. Materijalizam je tsunami koji stalno pravi talase. I sve više i više prostora osvaja. Što znači da naše razumijevanje toga nije na tom nivou da mu se adekvatno odupremo.
Ali, mi smo njega odabrali, na kraju krajeva?
Nismo ga mi odabrali, mi smo odabrani.
‘Međuigre 0 do 24’ – premijera 17. veljače
Mislite, netko drugi je odabrao za nas?
Da. No, kad se to stavi u formu kazališta, onda je skroz drugačije. Znači, ako bih ja govorio svojoj djeci: ‘Djeco, mi idemo na more i sada pregovaramo s turističkom agencijom gdje ćemo ići na more’. I kad dođe vrijeme da odemo na more, mi ostanemo kod kuće. Ne idemo nigdje. A ja kažem djeci: ‘Mi smo sad došli na more’. Tako ćemo mi doći u Europu. A nigdje nećemo otići. Simbolično, kada to gledam preko teatra kao iluzije, ja razmišljam da ćemo mi otići negdje iduće godine, u Pariz, London… Mi nećemo nigdje otići. Znači, način na koji se organizuje i manipulira jedna masa je nešto sasvim drugačije. Opet se vraćam na sport. Kada igramo protiv nekog drugog tima, onda njihovi igrači ‘grubo idu prema našim igračima’. A naši igrači ‘u okviru fair-playa sportski žestoko se nose sa njima’. Ispada da smo mi stvarno cool, a oni – agresivci jedni, divljaci, potpuno bezobrazni, i još je sudija često na njihovoj strani. Ne postoji jedna objektivnost u svemu tome. E, sad, kada to posmatrate kroz kazalište, dobijete neku drugu dimenziju. A onda politika kaže: nemoj da buniš ljude.
Svi gledamo one španske serije. Kako se vole, grle, doživljavaju emocije. To ljudima treba, da prate nečije živote, jer svoj ne mogu da prate. Ovo je već na nivou kabarea. I zašto su u tim španskim serijama sve krupni kadrovi? Tako da kad gledate imate osjećaj da su oni u sobi kod vas. I svi su lijepi. Kao na reklamama. Znači, način na koji ulazimo u tu vrstu komunikacije sa svijetom je mnogo brži od načina razmišljanja. Ja kada hoću nešto da kažem svojoj djeci, još nisam niti počeo da govorim, a oni kažu: ‘reci što si htio reć”. Jer oni razmišljaju preko spotova. Oni za vrijeme jednog spota od tri minute vide dvije hiljade slika. A ja sad stojim tri minute ispred njih, hoću nešto da kažem, a oni kažu ‘tata, prošlo tri hiljade slika, a ti nisi ni jednu promijenio’.
Recite nam za kraj kakvi su Vam planovi. Pretpostavljam da za sljedeće dulje razdoblje već imate rezervirane termine za predstave…
Kad se dođe recimo u Austriju, onda čovjek vidi da ljudi mogu mnogo stvari da urade. Zato što imaju jednu vrstu organizacije. Kao i kad imate više djece, morate se bolje organizovati. Morate prije ustajati, imati bolji način razmišljanja, prehrane, odnosa… Što je slabija organizacija, to nastane više problema. Mislim da umjetnik kada se organizuje dobiva potpuno slobodno vrijeme. Ja sam recimo svojim studentima govorio: ‘Ako ne možeš naći neko rješenje za ulogu, navij sat i ustani u tri ujutro. Probaj da razmišljaš u tri ujutro’. ‘Aha. Ali ja sam pospan.’ ‘Onda nemoj, ako si pospan. Jel’ ti živiš da spavaš ili živiš da se baviš kazalištem?’ ‘Pa živim da se bavim kazalištem’. ‘Onda ustani u tri sata ujutro. Zato što je to vrijeme koje je atipično za tvoj način razmišljanja. Možda ti baš tada padnu ideje o tome.’ ‘A što ako mi ne padnu?’ ‘Onda legni spavati pa navij sat u četiri, možda će u četiri biti bolje.’ Onda oni kažu: ‘Pa onda neću čitavu noć spavati!’ ‘Onda spavaj, dušo! Spavaj, naspavaj se! Ali nemoj da očekuješ rješenje za svoju ulogu!’ Dakle, pomeri svoje lične granice. Pitanje je koliko ih možemo pomaknuti. Ali, pošto je država obećala da će pomaknuti sve to, zašto bih se ja sad uopće trudio. Kad će to ionako delegati da izglasaju, bit će pravilo.
Ja sad radim jedan interesantan tekst u Trstu, ‘Il Campiello’ Carla Goldonija, tekst koji nije uopšte igran, nije ni preveden na hrvatski, jedan koji se i inače rijetko igrao. Poslije toga bavim se ponovo režijom, idem u Kerempuh. Još smo u pregovorima šta bi uzeli, ali znamo da će biti jedna klasična francuska komedija.
Ono što je još interesantno je da 17. veljače u Sloveniji imam premijeru još jednog kabarea. Napravio sam još jedan kabare zato što mi događaji koji me sustižu daju određeni potencijal, kapacitet, da se okrenem još jednoj takvoj predstavi. Ono što je lijepo je da su sve karte za prvih pet-deset predstava rasprodane. Tamo, u Ljubljani, ‘Cabares’ igram 13 godina. Pazite, 13 godina! U tih 13 godina nikad karte nije bilo! I to je nešto što čovjeka stvarno ispunjava. Ja ne mogu kazati da je to sreća, ali to je ipak neka vrsta uzbuđenja koja vam daje mogućnost da ustanete u dva ujutru, u tri ujutru. Da ne spavam jedan dan, dva dana, tri dana, pet dana, da mi ništa nije teško. Jer čovjek sanja kroz sve to skupa i na kraju dobije još energije. A ‘Cabares’ upravo postavlja pitanje – kad si se ti napunio nekom energijom? Pa da nisi spavao čitavu noć, a da nisi pio ili bio na nekoj žurci? Kad si radio nešto cijelu noć, a da nisi bio umoran? Kad si ujutro ustao u pet i oprao suđe, sredio po kući i otišao na posao? U ‘Cabaresu’ je to jako izraženo – kad si se igrao pola sata? Kad si okrenuo za nekom ženom koja je zgodna, a da tvoja nije rekla ‘tc-tc’. Zašto moram da doživljavam seks preko televizije, a da ne pokažem ženi da mi se dopada to što gledam? A to je prirodan poriv, jer nisam ja sad seksualni manijak! Imam prirodu do nečeg lijepog! Kada se dogodilo, kad je komšija kupio auto bolji od moga, da sam rekao – nek’ je kupio, nek’ vozi bolji auto.
Dakle, novi kabare zove se ‘Međuigre 0-24’ i govori o svemu onome ‘između’ što se dešava u toku dana. Kao što je moto ‘Cabaresa’ da starimo, tako je moto ovog novog kabarea – sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme – e sad je kasno.
