Bi li i Boccacciov klasik mogao tjerati klipane da povale sve časne u samostanu?

Nekako istovremeno dok se na trgovima hrvatskih gradova, u znak podrške Borisu Jokiću i njegovu ekspertnom timu za provedbu reforme obrazovnog sustava, okupljala nepregledna masa revoltiranih građana, sugerirajući pritom usputno švarckinstlerima na vlasti kako je zadnji čas za koliko-toliko bezbolnu abdikaciju, u medijima su objavljene primjedbe na Nacrt prijedloga predmetnog kurikula iz hrvatskoga jezika što ih je izradila udruga ‘U ime obitelji’.

Listajući spomenuti dokument, čovjek bi mogao zaključiti sljedeće: ako su prosvjedi na trgovima podsjećali na masovni prosvjed za ‘Stojedinicu’ otprije dvadeset godina, što je bila jedna od najčešćih paralela zadnjih dana, onda popis primjedaba na nacrt kurikula ove konzervativne udruge na čelu sa Željkom Markić neodoljivo podsjeća na vrijeme ranih devedesetih, vrijeme suludog i nezapamćenog kulturocida kada su iz domaćih knjižnica bez pardona eliminirane stotine hiljada knjiga tada nepoćudnih autora.

Podsjeća na ono ružno vrijeme kada je Krleža postao olinjali lenjinist, Vojnović besprizorni homoseksualac, a veliki Ujević notorni klošar i pijandura. Bilo je to vrijeme, sjetit će se stariji čitatelji, kada su klasici prve i druge moderne gurani na margine ne bi li se na taj način napravilo mjesta za velikane pisane riječi poput Mile Budaka i njemu sličnih ‘ognjištaraca’.

Spomenute primjedbe tiču se uglavnom lektirnih naslova. Pa su se tako na inkvizicijskom popisu autora kojima nikako nije mjesto u školama između ostalih našli i vjerojatno najbolji pisac fakovske generacije Zoran Ferić, naše najprevođenije spisateljice Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, višestruki kandidat za Nobela Haruki Murakami te naš ‘Međimurec’ Kristian Novak.

Njihova djela, ističu u Udruzi, ‘štetna su za emocionalno i intelektualno zdravlje učenika, neprimjerena su nastavi tematski, sadržajno i jezično, prepuna su vulgarizama i navlače djecu na teme seksualnosti i svih mogućih devijacija na tom području pa će mladi prije steći ovisnost o pornografiji, nego želju za čitanjem klasika’.

Zvuči kako i jest – ludo, no, krenimo redom.

Ideja da će se današnji klinci – u doba Interneta, kada su im lako dostupne sve žive informacije i najrazvratniji sadržaji, kada se njihovi profesori moraju danima dovijati kakvom pikanterijom će im privući pažnju – na pornografiju i devijacije navući preko lijepe književnosti toliko je smiješna da zapravo i ne zaslužuje dodatni komentar.

Nadalje, postavlja se pitanje tko su ili što su to klasici. Za ovu prigodu, ja ću se poslužiti poznatom definicijom Ernesta Hemingwaya po kojoj su ‘klasična djela one knjige koje svi hvale, a nitko ih ne čita’.

Imajući na umu prirodu i svjetonazor članova Udruge, možda i ne bi bilo pretjerano zaključiti kako njih, baš kao i Tomu Akvinskoga svojedobno, zanima samo jedna knjiga – Biblija. To je klasik od kojeg sve počinje i s kojim sve završava. Bit će, sve što čovjek mora znati može pronaći u Bibliji.

Jedna od najvećih zamjerki spomenutim primjedbama svakako jest činjenica da je izbor autora i djela za ‘odstrel’, koliko god se u Udruzi zaklinjali u stručnost i tvrdili suprotno, odrađen potpuno diletantski. Kao da nisu sporna sama djela, već osobe autora. Kao da opet svjedočimo nekom novom ‘lovu na vještice’. Na kraju krajeva, neka od imena na popisu nepoćudnih ista su kao i u prvoj polovici devedesetih. Na Otoku bi to nazvali klasičnim ‘cherry pickingom’.

Neprimjerenost sadržaja dokazuje se citatima koji su u potpunosti izvađeni iz konteksta, a zaključci robuju nimalo stručnoj metodi argumentacije zasnovanoj na principu ‘kako nama paše’.

Ako je to način za dokazivanje neprimjerenosti – imajmo pritom stalno na umu emocionalno i intelektualno zdravlje učenika – ostaje nejasno kako su budnom oku stručnjaka iz udruge ‘U ime obitelji’ promakli i neki citati iz knjige koja njih najviše zanima.

Recimo onaj, izdvajam nasumce, kada Mojsije nakon sastanka s Bogom razbija dvije sinajske ploče i naređuje: ‘Neka svaki čovjek ponese mač i ide od vrata do vrata po logoru i ubije svog brata, svog druga i svog susjeda. I Levijeva djeca poslušaše Mojsijevu riječ, i pogibe tog dana oko tri tisuće ljudi.’

Ili onaj iz Knjige brojeva kada se obraća svojim vojskovođama, nezadovoljan što su poštedjeli mnogo civila: ‘Stoga sada pogubite svako muško dijete i ubijte svaku ženu koja je bila s muškarcem, a žensku djecu koja još nisu poznala muškarca zadržite za sebe.’

Je li to primjereno? Hoće li to odmaknuti djecu od devijacija? Vidite kako nezgodna stvar mogu biti ti citati.

Ako ćemo lektiru krojiti vodeći se licemjernim ćudoređem i diletantskim vađenjem iz konteksta, kako to čine u udruzi Željke Markić, na popisu neće ostati nijedan klasik.

Što ćemo sa Salingerovim Holdenom, njegovim propadanjem u školi i plandovanjem s prostitutkama po New Yorku? Jesu li njegove ‘jebade’ primjerene prvom razredu srednje škole?

Što ćemo s Odisejevim zabavljanjem s Kalipsom i Kirkom?

Hoće li neki klipan nakon što pročita Boccacciov klasik o Massetu iz Lamporecchija doći na ideju da provali u samostan i povali sve časne u njemu?

Kako će na mlade djelovati Shakespeareove osvete i ubojstva?

Hoće li klinci nakon Danteove Božanstvene komedije poželjeti likvidirati papu?

Kako će na njih djelovati Euripidova Elektra? Hoće li postati majkoubojice?

Hoće li djevojke nakon Begovićeve drame Bez trećega redom ubijati svoje muževe?

Da li će dječaci nakon Glembajevih stati škarama ubijati svoje maćehe?

Hoće li nakon Goetheova Fausta prodavati dušu vragu?

Što ćemo s Wertherom koji je svojedobno ionako već bio zabranjivan u Njemačkoj?

Hoćemo li zbog Dostojevskog po gradu nalaziti stare babe rascopanih lubanja?

Hoće li nam Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje navući djecu na nerad i muktašenje?

Hoće li ih Držić naučiti kako spiskati pare na kurve?

Hoće li nakon Schillerovih Razbojnika bacati tuđu djecu u oganj?

Što tek reći o nemoralnim preljubnicama – Flaubertovoj Emmi, Tolstojevoj Ani i Kozarčevoj Teni?

Hoćemo li iz lektire izbaciti i Đuku Begovića, čiju je rasprodaju imanja i orgijanje moj dobri drug i profesor Pero Bekić nazvao najvećom feštom hrvatske moderne?

Što ćemo s Marinkovićevim Ugom i Maestrom?

Što će na kraju krajeva, ako tako gledamo na stvari, ostati na popisu lektire kao primjereno?

Ne postoje, naime, na ovome svijetu moralne i nemoralne knjige. Knjige su ili dobro ili loše napisane. Ni one loše ne treba zabranjivati. One najviše govore o njihovim autorima.

Mahom svi gore spomenuti autori koje bi, eto, trebalo izostavit s popisa vrhunski su pisci. Tim više se i ove primjedbe o neprimjerenosti čine bespredmetnima. Kao da ih je radio netko tko nikada nije nogom kročio u razred i ne zna kako djeca ‘dišu’.

Nije, naravno, problem u Zoranu Feriću ili Dubravki Ugrešić. Nije problem u Novaku, Drakulić ili Murakamiju.

Problem je u mentalitetu koji bi zabranjivao sve što ne smatra svojim.

Nijedno dijete zasigurno neće oboljeti ako pročita Anđela u ofsajdu ili Forsiranje romana reke. Veće su šanse da oboli ako ih ne pročita.

Od spaljivanja knjiga gore je jedino njihovo nečitanje. Ray Bradbury svojedobno je zapisao: ‘Da biste uništili kulturu, ne morate spaliti knjige. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati.’ Inicijativa udruge ‘U ime obitelji’ ide upravo za time i to je još jedan od razloga, pokraj svih navedenih, zašto se može smatrati zabrinjavajućom i neprihvatljivom.

Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 7.6.2016.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije