'Ako su naši odnosi vrlo često disfunkcionalni, to je zato što živimo u društvu u kojem nismo naučeni prepoznati vlastite osjećaje, a kamoli ih komunicirati s drugima. Vrlo često ne posjedujemo ni alate ni jezik da o osjećajima govorimo i da kroz njih uspostavljamo odnose s drugima.'
U nepunih godinu dana knjiga ‘Jesmo li to bili
mi’ Luize Bouharaoue, objavljena u Nakladi
Jesenski i Turk, doživjela je drugo izdanje.
‘Jesmo li to bili mi’ pripovijeda o odrastanju
one generacije koja bi na notorno pitanje gdje ste bili ‘91?
mogla odgovoriti: u vrtiću ili u nižim razredima osnovne škole.
Ta se snažna vršnjačka pripadnost istakla i nametnula kao
najvažnija identitetska odrednica, uporište, nekad i doslovno
drugarski zagrljaj.
Nakon niza promocija održanih posljednjih godinu dana,
nagrađivana i prevođena mlada splitska spisateljica Luiza
Bouharaoua gostuje u petak 7. kolovoza u 19.30 sati u
Centru za mlade i nezavisnu kulturu u Varaždinu
P4, gdje će imati promociju zbirke priča ‘Jesmo li to
bili mi’, što je i bio povod da porazgovaramo s autoricom.
Vaša prva knjiga, koliko god je pitko i lirično pisana,
naizgled jednostavno, pobuđuje brojna kompleksna društvena
pitanja, primjerice, pitanje skrivanja emocija. Čini se kao da
svi problemi likova leže u nemogućnosti da budu iskreni jedno
prema drugome. Jesu li ljudi takvi i u stvarnosti – jesmo li
biološki osuđeni na disfunkcionalne odnose ili imamo šanse da
budemo bolji?
Svaki put kada čujem da je moja knjiga pitko pisana i dalje se,
iako sam bezbroj takvih komentara do sada dobila, nasmijem dijelu
sebe koji je se netom prije objavljivanja nemalo uspaničio jer se
zapitao: Tko će čitati knjigu koja je tako fragmentarno pisana, u
kojoj se isprepliću sadašnjost i prošlost i u kojoj se
pripovjedači i perspektive tako često mijenjaju, i to unutar
jedne priče? Sve što je zatim uslijedilo bilo je lijepa lekcija o
nužnosti imanja povjerenja u čitatelja/icu i njegovu/njezinu
volju da se preda tekstu.
Isto to povjerenje vrijedi, makar u startu, udijeliti svim
ljudima i odnosima. Ako su naši odnosi vrlo često
disfunkcionalni, to je zato što živimo u društvu u kojem nismo
naučeni prepoznati vlastite osjećaje, a kamoli ih komunicirati s
drugima. Vrlo često ne posjedujemo ni alate ni jezik da o
osjećajima govorimo i da kroz njih uspostavljamo odnose s
drugima. Istovremeno, nema mjesta fatalizmu, šanse imamo, i to
srećom nemamo samo jednu, boljitak je proces na kojem valja
aktivno raditi, nije to mjesto koje posjetimo jednom i tamo se
odmorimo.
Koliko su ti isti likovi koji se provlače kroz gotovo sve
priče utemeljeni na Vašim stvarnim iskustvima? Jesu li oni ljudi
koje ste upoznali, jesu li oni mješavina više tipova ljudi –
objasnite nam Vaš stvaralački proces, kako ste uspjeli postići da
djeluju tako stvarnima?
Likovi o kojima pišem u potpunosti su uronjeni u stvarnost koju
živim i istovremeno u njoj ne postoje. Mislim da to, ujedno,
vrijedi za sve književne likove. U mom slučaju riječ je o mladim
ljudima koji su izrasli i odrasli u isto vrijeme i na istom
mjestu kao i ja, utoliko smo slični. S druge strane, u njih sam
upisala sve ono što znam o iskustvima drugih, posebice onome što
sam od vlastitih prijatelja naučila o životu, odnosima
i prijateljstvu. Oni su svaki, bez obzira na svoj spol u
knjizi, amalgam muškaraca i žena koje sam do sada upoznala,
njihovih vrlina i mana, poraza i uspjeha, i možda upravo zato
dobro funkcioniraju kao likovi.
Možete li nam reći nešto više o akciji “Pisci u
zatvorima” u kojoj ste sudjelovali, leže li segmenti priča koji
su izrazito naturalistički i tematiziraju nasilje iz tog iskustva
ili su jednostavno nuspojava društva u kojem živimo?
Možda će zvučati paradoksalno, ali ja sam kroz svoj rad u
zatvorskom sustavu najmanje bila izložena nasilju. Najviše
nasilja doživjela sam odrastajući u Splitu kao djevojčica
neobičnog prezimena koja je promatrala ono što se događa
nepoželjnijima od nje, starijim ženama od nje. Nije to, nažalost,
neobično ili rijetko iskustvo u društvu u kojem živimo zato mi se
čini važnim govoriti i pisati o njemu. Nasilje cvate i buja u
sjeni, u neizgovorenom, upravo zato jezik je neopisivo jak alat
za demontiranje nasilja. Na tom principu počiva i naš rad u
zatvorskom sustavu – pisana i izgovorena riječ naš su alat za
otključavanje životnih sudbina zatvorenika/ica i na njoj podižemo
temelje drugih životnih mogućnosti.
Vaš je jezik na mahove vrlo poetičan, što se vidi po
snažnim metaforama. Na primjer, priča Vodeni žig nosi ime kao i
knjiga nobelovca Josifa Brodskog u kojoj je komprimirao što njemu
znače grad i more u doživljaju Venecije. Što Vama znače grad i
more u doživljaju Splita?
Vodeni žig Josifa Brodskog nisam još pročitala. Nedavno sam, baš
iz ovog razloga kojeg spominjete, dobila tu knjigu na poklon.
Grad, posebice onaj u kojem sam se rodila i provela veći dio
života, za mene je u prvom redu emotivni pejzaž – prostor u kojem
ravnopravno supostoje dva sasvim različita vremenska razdoblja.
Kada šetam Splitom, što u zadnjih nekoliko tjedana često radim, u
meni se istodobno odmata i prošlost i sadašnjost, što je za mene
jedan neobično bogat izvor fikcije.
S druge strane, more je prirodna sila pored koje sam odrasla, a
koju ne mogu do kraja dokučiti. Ono je prvi element koji me je
trajno obilježio i kojem se uvijek, makar u mislima i tekstu,
vraćam.
Što se tiče teškoće prepoznavanja emocija i njihovih
izražavanja, vlastitih, pa tako i tuđih, jeste li primijetili
postoji li kakva razlika između Dalmacije i kontinenta, jer
postoje stereotipi da su “južnjaci” otvoreniji, a “sjevernjaci”
zatvoreniji?
Južnjaci su, govorim konkretno o Dalmatincima, možda glasniji,
ali to ne znači da su otvoreniji. Naš javni prostor, posebice
onaj politički, obiluje glasnim pojedincima koji dokazuju da za
nju nije potrebna ni sadržajnost ni iskrenost ni otvorenost.
Ljudi u Dalmaciji skloni su grubosti u verbalnom izričaju i ta se
grubost vrlo često slavi kao otvorenost, osjećajnost ili
iskrenost, a da ona pritom nema nikakve stvarne veze s istinskim
prepoznavanjem ili izražavanjem emocija. U ovom potonjem,
Dalmacija je jedna od najškrtijih i najzatvorenijih regija koje
sam upoznala.
Spomenuli ste da radite na novoj knjizi koja će također
tematizirati Dalmaciju. Hoće li biti pisana u sličnom tonu, hoće
li to biti priče ili možda roman, hoće li tema biti ranjive
godine odrastanja ili nešto drugo?
Moja druga knjiga s prvom će dijeliti interes prema supostojanju
i ispreplitanju prošlosti i sadašnjosti, pripovijedanju u više
glasova i, sigurno će, čak i u većoj mjeri biti vezana uz more.
Za razliku od “Jesmo li to bili mi”, u kojoj su se situacije
razvijale iz motiva, a iz njih sami likovi, druga knjiga temelji
se od početka na likovima, i to likovima različitih generacija,
mahom ženskih. Dosta sam oprezna kada govorim o toj drugoj
knjizi, prvi mi je to roman s predumišljajem, računam da će mnogo
teksta otpasti po putu.
S Vašim se imenom, kao i uz neke druge mlađe autorice,
poput Monike Herceg, povezuje pojam feminizma. U povijesti
feminizam je prolazio kroz nekoliko faza. Koji društveni segmenti
današnje Hrvatske iziskuju feministički angažman i kako se on
ostvaruje u praksi?
Svi društveni segmenti današnje Hrvatske iziskuju feministički
angažman. Od raznih političkih pokreta i navodnih udruženja
građana koji političke poene i moć beskrupulozno pokušavaju
sakupiti preko leđa žena i njihovih života, do tretmana žena u
rodilištima i ginekološkim ordinacijama, do nasilja s kojem su
žene suočene u vlastitom domu i izvan njega. Upišite u društvene
mreže #ženeujavnomprostoru i preplavit će vas lavina ženskih
svjedočanstava o svakodnevnoj opasnosti i nasilju kojoj su žene
izložene. Analizom prvih 1047 objava došle smo do toga da je
riječ “strah” u svjedočanstvima spomenuta čak 1464 puta. Poruka
ne može biti jasnija: Žene u ovoj zemlji žive u strahu. Boje se
na poslu, na putu kući i kod kuće. Nisu sigurne dok jedu i piju,
dok hodaju ulicom same ili u društvu.
Feminizam koji nam je potreban u praksi se ostvaruje tako da se
otvaraju prostori za artikuliranje ovakvih iskustava, sigurni
prostori u kojima se ženama vjeruje, u kojima se njihovo iskustvo
ne umanjuje ili negira, u kojima žene podupiremo, zagovaramo i
tražimo promjene u odgoju, obrazovanju I legislativi koje će
izbrisati svaki od 1464 straha.
Je li feminizam potreban kao predmet u današnjem školskom
sustavu, barem kao izborni, kao alternativa etici ili
vjeronauku?
Život prema feminističkim principima neodvojiv je od etičnog
življenja – to je život odgovornosti, solidarnosti i brige za
sebe i druge te je kako takav ideal života kojem trebamo težiti.
Ako nas je ova godina katastrofa ičemu naučila, naučila nas je da
nam ne treba više kompetitivnosti, više eksploatacije, više
rasta, više profita. Jasno nam je dala do znanja da ćemo u
budućnosti morati biti solidarni jedni s drugima, brižni prema
ljudima i okolišu, individualno i kroz institucije usmjerene ka
javnom dobru, ili budućnosti nećemo imati. U tom smislu, kao
društvo i kao planeta imamo neopisivo mnogo toga za naučiti o
životu vrijednom življenja kroz feminističke principe
solidarnosti i brige.
Koje su autorice najviše utjecale na Vas i zašto i koje
biste naslove žena književnica preporučili za čitanje?
Čim sam pročitala ovo pitanje počela sam nasred makadama u
mobitel tipkati imena autorica jer me preplavio strah da ću neku
sjajnu autoricu propustiti spomenuti. I naravno da hoću,
književnost obiluje genijalnim knjižnicama i kako da ja popišem
sve, makar one na koje sam do sada nabasala, makar one koje
volim.
Evo sasvim nepogrešivog (s ovim autoricama ne možete pogriješiti)
i nikako finalnog popisa spisateljica iz srca mog mobitela dok u
Telašcici skačem s kamena na kamen i probijam se kroz šiblje.
Čitajte: Toni Morisson, Rachel Kushner, Virginiu Woolf, Clarice
Lispector, Shirley Jackson, Luciu Berlin, Carmen Mariu Machado,
Marguerite Duras, Patti Smith, Dašu Drndić, Dubravku Ugresić,
Olju Savičević Ivančević. Lanu Bastašić, Rumenu Bužarovsku,
Mariju Andrijašević, Moniku Herceg, Asju Bakić, Jasnu Jasnu Žmak,
Mariju Dejanović, Sanju Baković, Nadu Topić, Luciju Butković,
Marinu Gudelj, Lanu Bojanić, Lidiju Deduš, Ivanu Rogar, Suzanu
Tratnik… Sad sam već zalutala s markirane staze u parku, a pada
mrak, pa vam savjetujem da pročitate intervjue s ovim autoricama,
zapišete njihove prijedloge i čitate autorice i dalje i dalje i
dalje.