Cvijetić ne piše fikciju, njegov je rad usmjeren na sudbine koje su se zatekle u devedesetima. U Bosni.
Varaždinski.hr i udruga Katapult u
rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:/A kto je ta šta je
ta da prostiš/Gdje li je ta/Odakle je/Kuda je/Ta/Bosna/Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:/Bosna da prostiš
jedna zemlja imade/I posna/I bosa da prostiš/I hladna/I gladna/I
k tomu još/Da prostiš/Prkosna/Od/Sna.
Epitaf je ovo čuvenog pjesnika Mehmedalije Maka
Dizdara, sačuvan u zbirci “Kameni spavač” iz 1966. g. O
Bosni se u međuvremenu puno pisalo, puno raspravljalo, Bosnu se
puno rastavljalo i sastavljalo, Bosna se šila kao prekrivač
sačinjen od najrazličitijih krpica, tankim koncem na vezovima,
kako bi se opet mogla rašivati i dijeliti onako kako je nekome po
pravdi. I sve od “Kamenog spavača” do današnjih dana, Bosna je
ostala postojana; ako se i promijenila politički, geografski, ali
prije svega duhovno, još uvijek stoji u istim okvirima. Ipak,
teško je reći da se ljudi nisu promijenili. Novije vrijeme
donijelo je i neko novo breme; nekad nadaleko poznata bosanska
razbibrižnost, kojom se još uvijek tjeraju zli duhovi
svakodnevice, zasjenjena je velikim gubicima i tragedijama
posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, na individualnom i
kolektivnom nivou.
Iz te sjene potekao je rad Darka Cvijetića.
Bosna je i dalje ta ista, i hladna, i gladna, i posna, i bosa, i
prkosna od sna, samo su protagonisti stasali na takvim kulisama
mračniji i strašniji, a njihova je bol snažnija i veća. Cvijetić
ne piše fikciju, njegov je rad usmjeren na sudbine koje su se
zatekle u devedesetima. U Bosni. Njegovi likovi nisu izmišljeni –
oni su krv, meso i duhovnost koja je sve svoje postupno skrivala
ispod svakog bosanskog kamena sa svakim novim metkom ili udarcem.
Cvijetićeva Bosna nije izmišljen, distopijski krajolik u kojem se
indijanci i kauboji igraju rata. Ona je stvarna zemlja u kojoj se
stvarni ljudi ne igraju, nego ratuju. A Cvijetić je pri tome ne
slijepi pjesnik, kao Homer, nego svevideći književni Kiklop koji
i svoje treće oko usmjerava prema boli i ranjivosti ostaloj kao
naslijeđu, u ranjenoj, pustoj, ali živoj i, kulturološki,
emocionalno i inspirativno, vrijućoj Bosni.
PUSTA BOSNA 20
Pobijelio, kao da je paučinu prenosio iz sobe u sobu.
Ima da mi ostaneš moje sjećanje na tebe, čuješ! Šta, pa i mesaru
prsti noktaju između dva jaganjca.
Zamisli sonet, zadihan, zakasnio u himnu.
I tako praštaš, praštaš, zapraštaš se, i poslije te nema šta
maknuti prašinu.
Munja koja oluju presjedi u mraku.
Ili tamo, gdje se nerođeni skrivaju od rađanja.
Ili ono što ruža u sebi misli o zemlji.
Da je podmetnut lavor pod kuću.
PUSTA BOSNA 26
Riječ koja se smrznuta vratila u rečenicu.
Cvokoće i sad kad je izgovaraš.
PUSTA BOSNA 28
Iznošenije na njemu kosti, od košulje.
Takvo isušeno deblo biraju za odlaženje, sve toga dana ostarjele
sjenke.
Trebalo je da umre jedna baka, sama, u zgradi preko puta,
da sin promijeni okvire tog prozora.
Zbunjena strahom, slijeće lasta.
PUSTA BOSNA 36
Đanijev frend iz rata, ribičima prodaje zorom pijavice i gliste.
Sa svakom se oprašta:
Svaku moli za izvinjenje,
Svakoj želi lak laks.
(pjesme iz rukopisa u nastajanju Pusta Bosna)
Darko Cvijetić, rođen 11. siječnja 1968. godine u Ljubiji Rudnik,
Jugoslavija, danas BiH, pjesnik, prozaist, redatelj i dramaturg u
Pozorištu Prijedor. Pjesme su mu prepjevavane na francuski,
engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski,
poljski, makedonski i jidiš.
Podjednako knjige objavljuje u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu,
Beogradu, Zenici…