Svaka je njegova knjiga novi nagovještaj, čime crta liniju života koja nije pravocrtna...
Varaždinski.hr i udruga Katapult u
rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Zrno po zrno, pogača narodna je izreka koja bi se mogla
prepoznati u svakom djelu Semezdina Mehmedinovića. Građenje
cjeline, koja je tek fragment neke još veće cjeline, kao
svojevrsni Mise en abyme – slika koja se ogleda u svom odrazu –
vještina je kojom Semezdin Mehmedinović upravlja tako što
ispisuje dijelove svog života, prisjećajući se detalja koji su
obilježili neki važan trenutak, ili ljudi, druženja i
isprepletenosti sudbina koje su, kao što vrijeme svaki put
pokaže, otišle u nekom svojem smjeru.
Semezdin Mehmedinović nikad ne stavlja točku. Svaka je njegova
knjiga novi nagovještaj, čime crta liniju života koja nije
pravocrtna, kao što sjećanja to nikada nisu, ali uvijek donese
dašak svježine u literarni svijet prisjećajući se mjesta, ljudi,
vremena koji su minuli i spajajući ih u točku koja nije ni
prošlost, ni sadašnjost ni budućnost. Kao Borgesov Aleph, ona je
mjesto s kojeg se može promatrati jedan univerzum, ili barem
univerzum jednog čovjeka – točka u kojoj se spajaju svi dostižni,
proživljeni svjetovi jednog pisca, ili bilo kojeg čovjeka. Tako
svakome od nas daje poseban osjećaj važnosti – kako kao ljudima
tako i kao pričama koje pričamo samim našim postojanjem,
stvarajući od svakoga od nas male ljudske spomenike – obilježja
minulih vremena, sadašnjih trenutaka, ali i onih koji tek trebaju
doći.
Snijeg
U zadnjem danu 1983. godine ušao sam u jedan sarajevski stan.
Tamo je upravo bila selidba u toku, slike skinute sa zidova i
spuštene na parket. Na sredini sobe bio je stol za koji sam sjeo
i osmatrao prostor oko sebe. Jedno platno naslonjeno na zid bilo
mi je poznato, Autoportret Romana Petrovića, naslikan u prvoj
polovini dvadesetog stoljeća. Na platnu slikar sjedi za stolom, a
bosanski ćilim ispod njegovih stopala isti je kao i ćilim ispod
mojih cipela. I sve drugo je isto. Stol za kojim ja sjedim isti
je kao stol za kojim sjedi slikar na portretu. Gledao sam sliku.
Gledao sam svoj odraz u glatkoj plohi stola. I spuštao sam glavu
da pažljivo osmotrim ćilim, a po njemu se topio snijeg s mojih
cipela.
Telefonski poziv
Kraj radnoga dana. Ja sam televizijski producent. Ispred mene je
zid s monitorima na koje stiže video iz svijeta. Na jednom ekranu
se upravo, uživo, pojavio helikopterski snimak sudara vozova. Kad
sam pažljivije pogledao, prepoznao sam vagone vašingtonskog
metroa. U tom trenutku zvonio je moj telefon. S. Izašla je iz
voza koji se upravo sudario. Govori povišenim tonom. “Ja sam
dobro”, kaže. Razgovaramo, a ja u isto vrijeme zagledam u ekran
ispred sebe, da između ljudi koji se vrzmaju oko sudarenih vagona
prepoznam nju.
Plavi tramvaj
Zadnji put vidio sam ga u Zagrebu, bio je rani decembar devedeset
pete, tek što sam stigao iz rata, a on se pojavio iz magle u
uskom prolazu i, kao da je ugledao duha, pridržavao se za metalnu
šipku niske ograde, dok je tik pored nas protutnjao plavi
tramvaj, Tvrtko Kulenović, u crnom kaputu, sa smeđim šalom oko
vrata i francuzicom na glavi, pojavio se iz magle i rekao:
“O, ja sam čuo da vi niste živi.”
I tad je pored nas protutnjao tramvaj.
Kućne životinje
Jednom sam se uselio u kuću dan nakon što se iz nje iselio
Binyavanga Wainaina i da se obavijestim o tom čovjeku, na
internetu sam našao tekst u kojem on kaže kako u Africi, na
periferiji svoga Nairobija nije uživo vidio toliko životinja,
koliko ih je vidio u toj našoj kući, u Marfi, na zapadu Texasa.
Na verandi je našao zvečarku, a s poda u kuhinji krpom pokupio
škorpiona i bacio ga niz slivnik u sudoperu. E, volio bih da to
nisam saznao, jer sam danima poslije na prstima koračao po
sobama, u kuhinju navraćao samo kad moram, i pažljivo prelazio
preko praga, da ne ugazim u zmiju.
Pčela u sobi
Majka je stara i bolesna, plaćamo ženu da o njoj brine i da joj
pravi društvo. Tiha žena. A danas saznajem, njen je čovjek za
ratni zločin ležao devet godina. Nije mi drago zbog toga,
uznemiren sam, ali gledam je dok pored otvorenog prozora maše
rukama, tjera pčelu iz sobe, i kaže:
“Iš, iš, nema kafe za tebe!”
Mrav
Penjao se mravić uz ekran moga kompjutera, lijep, lijep kao da je
nacrtan, nisam znao što ću s njim. Na stolu, jedna je fotografija
ispala iz albuma koji nisam otvorio još od kasnih osamdesetih.
Pustio sam mrava da pređe na bijelu poleđinu slike i tako sam ga
iznio na balkon. Tek sada, vraćajući se u sobu, vidim na slici je
Daco Džamonja,u vrijeme neke davne književne večeri, nasmijan,
upravo je iznio mrava na balkon.
(Izbor iz knjige “Ovo vrijeme sada”, Fraktura, Zaprešić, 2020.)
Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljaku
kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu. Radio je kao urednik u novinama, tjednicima
te na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu.
Objavio je zbirke pjesama Modrac, 1984., Emigrant, 1990., i Devet
Aleksandrija, 2002., knjigu zapisa, kratkih priča i pjesama
Sarajevo Blues, 1995., dnevničku prozu Ruski kompjuter, 2011.,
knjigu pisama Transatlantic mail, 2009., Autoportret s torbom,
2012., Knjigu prozorâ, 2014., Me’med, crvena bandana i pahuljica,
2017. i Ovo vrijeme sada, 2020. Od 1996. do 2019. živio je u
Sjedinjenim Američkim Državama, sada piše u Sarajevu.