Pogledali smo autorski projekt režisera Romana Nikolića i dramaturginje Olje Lozice u varaždinskom kazalištu.
Često nam ispod radara prolaze svakodnevne vijesti o tome što se
događa izvan velikog i opasnog balona s kojim cijeli svijet muku
muči već godinu dana. Što se u posljednjih godinu dana uopće
događalo? Je li nam virus stvorio prazninu samim time što
smo se u mnogočemu, a što bi u bilo koje drugo doba naših života
normalno radili, sada jednostavno prepustili čekajući da se
nešto dogodi? Ili samo nismo htjeli vidjeti i okrenuli smo obraz
na drugu stranu.
Dogodilo se, ne bi valjalo to zanemariti, možda i previše
toga što utječe na društveno tkivo najmanje jednako razorno kao
virus čija pojava je u potpunosti
promijenila naše živote. Virus je to drugačije
pojavnosti, a možemo ga prepoznati po tome što desetljećima
stvara mentalitet kojim se predrasude i mržnja prenose s
generacije na generaciju. A zapravo bi najviše razloga
za galamu mogli imati upravo oni koji se najmanje čuju.
O čemu tu govorimo? O nečemu što se ne događa (samo) u
Zagrebu kao glavnome gradu kao mjestu miješanja najraznovrsnijih
svjetonazora, životnih stilova, vrijednosti… Ne događa se
ni samo u Sloveniji ili samo u Sjedinjenim Američkim Državama. Ne
događa se ni samo u naizgled benignim skandinavskim
prostranstvima i idealu savršenstva za koji smatramo da oni gaje.
Događa se i ovdje u Varaždinu, našem kvartu, susjedstvu,
zgradi, kući.
Ako se osvrnemo na društveno-političku situaciju posljednjih
godinu dana, možemo naići na probleme s kojima se susrećemo već
desetljećima, ali na njih ne obraćamo dovoljno pozornosti. Ne
radimo na tome da ti problemi nestanu i opetovano nam se
ponavljaju. I to u sve gorem obliku i praćeni težim slutnjama za
koje ne možemo reći hoće li ikada završiti.
Autorski projekt Romana Nikolića ‘Pazi
na prazninu’ postavljen je u sasvim drugačijem
otkrivenju u odnosu na uobičajenu produkciju
Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Time ono
izlazi iz dugogodišnjeg balona zatvorenosti, samim time se
suočavajući sa zloslutnošću, anksioznošću i
tmurnošću našeg doba.
Lagani, gotovo neprimjetni uvod u predstavu radi Beti
Lučić, koja se iz prostora partera sporim korakom seli
na pozornicu koja je još uvijek osvijetljena uobičajenim
svjetlima kakva prethode početku na sceni. Nema skrivenih ili
spuštenih zastora, nema razlike između pozornice i
gledatelja. Naglašava to i Iva Kraljević u
probijanju četvrtog zida, ako ikakvi zidovi u ovom projektu i
postoje, znajući da je publika sposobna pretpostaviti da se nešto
moglo dogoditi ili je barem bilo blizu nekog događaja o kojem
bismo mi, zatim, stekli određeni sud. Ocijenili ga podsmijehom,
smijehom, zgražanjem ili odobravanjem, bez obzira što je za nekog
pojedinca on bio lascivan, a za drugog samo običan, svakodnevni
čin.
U sljedećih sat i pol uključeni smo u fragmente stvarnosti koje
pred nas na peronu ili čekaonici, uz navedene, još donose
Hana Hegedušić i Robert Plemić.
Potonji su na sceni varaždinskog HNK od kad i sam pohodim to
kazalište i u tih petnaestak godina još ih nisam gledao toliko
oslobođene i uklopljene, toliko krhke i dovedene na rub u ulogama
koje to ni ne moraju biti. Barem u klasično-teatarskoj definiciji
te riječi.
Dojmljive skladbe i izbor glazbe koje spadaju u domenu trance,
house i techno scene, zaokružimo to pod klupsko, trenuci su
u kojima smo udubljeni u svijet Spazam Orgazam,
hrvatske/og drag queen izvođačice/izvođača – kako već želite –
koji se prvi put nalazi na pozornici nekog nacionalnog
kazališta u Hrvata. Da, prijelomni trenuci mogući su i ovdje,
upravo se događaju i bilo bi šteta propustiti ih.
Ipak, njezin/njegov ples kojim upravlja projekcijama ili
projekcije koje upravljaju plesom nisu način za odvlačenje pažnje
s onoga što gledamo, već bolan uzvik, traganje za načinom kako
izbaciti sebe iz trenutka u kojem se nalaziš jer
si drugačiji.
Blage pojmove omalovažavanja ili ponižavanja
možemo zamijeniti i pojmovima uznemiravanja,
silovanja ili čak ubijanja. Mišljenje da se tu odlazi
predaleko ili se izvrće stvarnost (jer mi znamo da to
jednostavno nije tako) simplificirano je gledanje na
stanje u društvu.
‘Regionalni #MeToo‘, kako mediji vole nazivati
svjedočanstva sa stranice ‘Nisam tražila‘,
napadi na žene/ manjine/ pripadnike LGBTQI populacije, pitanje
pobačaja (Solidarnost
s Poljakinjama/Solidarność z Polkami!), stranački
protekcionizam kad je u pitanju obiteljsko nasilje pa do širih
svjetskih tema poput prošlogodišnjeg BLM pokreta i terorističkog
napada desnog norveškog ekstremista koji je ubio preko 70 većinom
mladih ljudi, crtice su u našoj crnoj kronici za koje se može,
ali i ne mora ići deset godina unatrag. Potrebno
je pogledati (samo) par mjeseci unazad i pronaći našu
ženu
hrabrost. Sve su to propitivanja
koje nagrađivana dramaturginja Olja Lozica
radi povratkom u varaždinsko kazalište.
Na svijetu postoji toliko tema za razgovor, navodi Lozica. I
upravo angažirano kazalište kakvo nam je ponudila, kada bi
kod nas bilo prisutnije, zasigurno bi doprinijelo osvješćivanju
daleko šireg spektra tema kojim se teatar može baviti. A među
njima su i društveno progresivna razmišljanja po pitanju drugih i
drugačijih.
Iz naslova projekta ‘Pazi
na prazninu‘ mogla se, može se i moći će se iščitati sasvim
neka druga poruka, neka sasvim druga praznina, priča, kontekst pa
i novi svijet, možda baš ovaj moment pandemijske stvarnosti koji
će se u sljedećim godinama i desetljećima obrađivati na ovaj ili
onaj način.
Ali nije pandemija ta koja će ostati vječno zapisana u ljudskom
kodu i s kojom ćemo svakodnevno živjeti te se na nju, bez
previše galame i buke, priviknuti. Društvo je priviknuto i živjet
će s odgovornošću za druge, uvijek iznova postavljajući si
pitanja zašto nekog volimo, zašto nekog mrzimo i zašto je baš taj
netko drugačiji od nas i zašto bismo možda baš tada
trebali posegnuti za humanošću i preispitati što želimo da
ostane iza nas. Za to smo izravno odgovorni i na nama je hoćemo
li na nepravdu zatvoriti oči, ‘zaključati’ usta i začepiti
uši.
Varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište nije sasvim zagazilo, ali
stavilo je nožni palac na društveno-politički kontekst te se
odvažilo pozabaviti aktualnostima sada i ovdje, na licu mjesta –
što kroz dozu dobrodošle provokacije, što kroz pobuđivanje
osjetila za koje je kazalište i stvoreno. Ne treba vjerovati u
instantnu društvenu katarzu niti da će do nje ikada doći (jer
neće), ali ona kazališna itekako je potrebna i moguća.
Pogotovo u ovim ‘praznim’ vremenima.