Monikina poezija čitatelju pruža upravo to iskustvo, začinjeno potvrdom da ništa proživljeno, čak i kad ostavlja duboke rezove u nama, nije uzaludno.
Varaždinski.hr i udruga Katapult
u rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Nakon višestruko nagrađene prve zbirke poezije “Početne
koordinate”, Monika Herceg nimalo ne posustaje.
U samo dvije godine objavila je još dvije, također nagrađene,
zbirke “Lovostaj.” i “Vrijeme prije jezika”, stvorivši time,
simbolički, trilogiju ili tematsko trojstvo srodno po izričaju,
razlikovno po temama kojima se bavi – odrastanje u prvoj, ženski
princip u drugoj i ljubav u trećoj.
Sve tri zbirke stilski su ujednačene, s različitim lirskim
subjektima koji čitatelja vode kroz tri životne emanacije
autorice – djetinjstvo, znanost i ulogu majke/ljubavnice.
Pisati o onome o čemu znamo najsigurniji je put, ako govorimo u
terminima dobre poezije. Pronaći proživljeni dio djetinjstva ili
otkriti vlastitu prirodu u tuđim pričama jednako je kao i pronaći
malu škrinju s blagom. A Monikina poezija čitatelju pruža upravo
to iskustvo, začinjeno potvrdom da ništa proživljeno, čak i kad
ostavlja duboke rezove u nama, nije uzaludno.
Teorem o ljudima
Donijet ćemo riječi, voda je pred vratima
i vrijeme je da se raspemo iz boga
Koristili smo alate i brojeve,
prekopali galaksije brže nego njive
da bismo otkrili je li moguće
da smo tako sami unutar ničega
Donijet ćemo pjesmu, vatra je pred vratima
i vrijeme je da se izbavimo iz boga
Koristilo je utjesi, ali nismo postali bolji
Ništa govori kroz antene,
kasno je da se raziđemo u ptice
Donijet ćemo srca, noć je pred vratima
i čas je da čovjek uskrsne iz kože:
Pođimo svojoj kući
Hipoteze o vremenu prije ljubavi
Prije ljubavi
pravio sam se da nisam ptica,
u vodi sam sprezao dvije povijesti
i davao se u ljuske
Imali su razumijevanja za moje lažne škrge
Krijumčario sam kisik vodenim biljkama i ribama,
njihova zahvalnost rasla je s algama
i nije nam smetalo
loše uklapanje,
nije nam smetalo
što su na kopnu strgane naše igračke
i bliskost
Što je sve strgano osim vode koja teče prebrzo
da bi je uhvatili
Hipoteze o površini početka
Moji roditelji znali su da provodim toplinu
pa su me izolirali prostorom
Bio sam vriska, bio sam ugriz,
bio sam praznik i premještaj,
kilogrami su rasli u meni, i decibeli
Jednom, djeca će niknuti na horizontu šake,
pojest će psovke i barem pola autobusa
koji odvozi i dovozi iznimno bitne ljude
da šute u mene kao ribe
i promatraju od čega je moj bijes,
a ja sam pretežno obilna oborina:
uzvraćam
Ništa o ljubavi nisu znali moji roditelji,
osim da se dogodilo pražnjenje života u njih,
i trebalo je ustati, izvući misao
kao sijedu dlaku i započeti
isti slijed događaja
I gledao sam i učio
mimikriju od tankih zidova
i udarao i grizao dok nisam
prihvatio kožu kao površinu
onoga što se ne može dohvatiti
Kada si pokucala
iznutra je gorjelo ognjište prostrane kuće
Dozivao sam tvoju samoću
da iznesemo veliki stol i postavimo ga
kao što gozbu postavljaju
oni koji znaju sve o čekanju
Hipoteze o volumenu početka
Moji roditelji znali su da je ljubav za bolje od njih,
ne za one koji žive sa zemljom
Ljubav se ne pojavljuje
pod štihačama i sjekirama
jer blato zarazi sve što dodiruje
Moji roditelji znali su da ljubav ne obitava
u dvije drvene sobe s kokošima i guskama
u kojima su živjeli bez primisli
o pažnji i nježnosti, puštajući djecu
da dodirnu gluhu samoću zida
Ništa o ljubavi nisu znali moji roditelji
i to ništa ostavili su pred nama,
da nas gleda kao krtica u bašti
dok je ne zatučemo motikama
Hipoteze o oblicima pada
Tijelo ostavljam
da sakrijem kako nestajem
kad me napusti odjeća
Očeva ruka poletjela bi kao avion, odvajanje od tla
trajalo je nekoliko sekundi i uvijek mi se povraćalo
kada bih se jednom našla u zraku
U kuferu iznad mog tjemena složen je božji plan,
tako je govorio i otac: držat ću jezik za zubima
dok sam pod njegovim krovom, a sad sam
ptica, ne razabirem ni jednu vrstu oblaka,
samo boga koji se kondenzira među njima,
kao direktno odgovornog
za bol u ušima, srce koje se ne može propeti,
za tebe kojeg sam odlaskom razlila,
za sitne šake kojima ne mogu
odvaliti ocu komad neba na glavu
Hipoteze o iščekivanju ljubavi
Bila sam umrla zvijezda i dječaci su govorili:
Ovdje je mračnije nego u zemlji
A ipak su zavirivali,
prinosili mi subote, mliječne zube,
prehodali mi iverje i žuljeve
Bila sam strpljivija od korijena i mladići su govorili:
Ovdje je mekano kao u majci
Bila sam dugoprsta bukva
na tankom rubu sjećanja
Tko iz drveta iznese ženu,
kupio je
pretklijetku
zdravog srca
Monika Herceg rođena je u Sisku 1990. Nagradu
Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni
rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je
objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade
pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na
temu zavičaja i/ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji
prvijenac objavljen 2018. godine te međunarodnom nagradom Mostovi
Struge. Godine 2018. dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji
neobjavljeni rukopis, a knjiga Lovostaj objavljena je 2019. 2020.
objavljuje zbirku pjesama Vrijeme prije jezika koja dobiva
nagradu Zvonko Milković.
Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju
Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju
humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017., nagradu Lapis
Histriae 2019. i prvu nagradu na natječaju Biber 2019. za
najbolju priču.
Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na
desetak jezika. Izbor pjesama izašao je na francuskom jeziku
(Ciel sous tension, L’Ollave, 2019.). Početne koordinate
prevedene su i objavljene na makedonskom jeziku. Sudjeluje u
europskoj pjesničkoj platformi Versopolis (www.versopolis.com), u
okviru koje su joj, povodom sudjelovanja na međunarodnim
pjesničkim festivalima, objavljene knjige prevedenog izbora iz
poezije u Austriji i Litvi.