Varaždinski glumac i redatelj dotaknuo se i izgradnje kulturnog centra. Radovi nisu još započeli, a otkrio je i zašto je tome tako.
Nova hrvatska komedija “Marginalci” ovog je tjedna stigla u kina
diljem Hrvatske i, sudeći prema prvim reakcijama, poprilično
zaintrigirala našu publiku.
Riječ je o drugoj komediji koju potpisuje glumac i redatelj
Ljubomir Kerekeš (62), koji je ovim projektom u
fokus stavio ljude s margine, njihove sudbine i svakodnevne
probleme uz pregršt smijeha, čega domaćoj kinoprodukciji
definitivno nedostaje. No čini se da je i komedija žanr koji je
na margini hrvatske filmske industrije.
Podrška Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) i ovog je puta
izostala, baš kao što je to bio i slučaj s Kerekešovim prvim
filmom “Ufuraj se i pukni”, koji je nakon dvije odbijenice HAVC-a
postao najgledaniji hrvatski film u nezavisnoj produkciji u
povijesti koji nije financiran javnim novcem.
Inače, “Marginalce” u filmu, uz Ljubomira, tumače i njegov sin
Jan, ali i Draško Zidar, Ksenija
Marinković, Ana Begić Tahiri, Boris Svrtan, Hana
Hegedušić i brojni drugi, a u intervjuu koji je dao u
povodu novog filma Kerekeš nam je otkrio zbog čega se i sam
osjeća kao “marginalac”, je li mu draže biti u ulozi glumca ili
redatelja, ali i što je s izgradnjom velikog kulturnog centra u
Varaždinu koji je pompozno najavljivan prošle godine i čije je
otvorenje trebalo biti do kraja 2022.
Za početak nam otkrijete tko su zapravo “Marginalci”? U
samoj najavi filma slikovito ih opisujete kao “miševe, a ne
mačke”. Što time želite poručiti?
U našim “Marginalcima” miševi su ti koji kolo vode, ali
pretvarajući se da su mačke. Usuđujem se reći da “svi smo mi
Marginalci”. Da nismo marginalci, ne bismo bili tu gdje jesmo,
bili bismo izrazito zadovoljni okruženjem u kojem živimo i
uživali bismo u životu koji imamo. To je kod nas rijetkost. Mi se
trudimo, radimo, borimo, ali nekako sve i dalje stoji na mjestu.
U mojoj komediji “Marginalci” smijat ćete se svima nama, ali i
sami sebi. Humor na vlastiti račun najbolji je humor.
Što vas je motiviralo na pisanje ovog scenarija? Jeste li
inspiraciju pronašli u nekim stvarnim situacijama i stvarnim
ljudima?
U malom selu Črevo nalaze se veliki ljudi za koje nitko nikad
nije čuo, a rješavaju još veće probleme na političkoj i
društvenoj sceni poput aglomeracije, odvodnih jaraka, akcije
“Zbogom oružje” i sl. Zvuči poznato? Svaka druga općina u
Hrvatskoj svakodnevno razgovara o istim problemima i ti problemi
već 20-30 godina postaju sve veći. Sigurno je da sam inspiraciju
za “Marginalce” pronašao u ljudima oko sebe, u mjestima u koja
često dolazim s Kerekesh Teatrom izvoditi kazališne predstave.
Ovaj je film komedija koja ne štedi nikoga i ne koristi cenzuru
jer u stvarnom životu cenzura ne postoji. Cenzura u filmu je kao
prozirni ukrasni papir. Vidjeli smo dovoljno takvih hrvatskih
komedija. To me ne zanima. “Marginalci” su kajkavska životna
komedija bez cenzure, bez uljepšavanja, bez predrasuda.
Tko su glavni akteri koji nose priču? U filmu se
pojavljuju i brojna istaknuta glumačka imena. Kojim se
kriterijima vodite kada je u pitanju izbor
glumaca?
Često pišem tekstove upravo prema glumcima koje vidim u određenoj
ulozi. Mislim da je tako lakše i na kraju se uvijek pokaže
točnije. Usuđujem se reći da sam u filmu zaista okupio gotovo sve
najbolje hrvatske glumce koji ne bježe od komedije i uvijek u
procesu daju svoj maksimum.
Draško Zidar kao precednik selskog odbora, Jan Kerekeš kao
novinar Naše najnovije hrvatske televizije, Mijo Pavelko kao
animator kulture u selu Črevo, Milan Pavlović kao tonac NNHTV-a,
Marija Krpan kao blagajnica i tajnica sela Črevo, Andro Damiš kao
kamerman NNHTV-a, Ksenija Marinković kao romkinja Zora, Ana Begić
Tahiri, Boris Svrtan, Luka Petrušić, Matko Knešaurek, Darko
Janeš, Goran Koši, Hana Hegedušić, moja malenkost – Trpimir kao
predstavnik romske nacionalne manjine i drugi samo su neki
od glumaca koji su zaista napravili odlične karakterne uloge od
kojih će vam sigurno svaka ostati u srcu još dugo nakon što
pogledate film.
“Marginalci” su druga komedija koju potpisujete. Prije
tri godine objavljen je i film “Ufuraj se i pukni”.Smatrate li da
u domaćoj kinematografiji nedostaje komedija?
Svakako. Komedije uvijek nedostaje, a pogotovo u hrvatskom filmu.
Vjerujem da su upravo “Marginalci” prva hrvatska komedija koja će
gledatelje podsjetiti na kultne komedije iz doba Jugoslavije, čak
se usuđujem i reći na kvalitetne srpske i bosanske komedije čiji
je humor puno slobodniji i jednostavniji. Slobodan humor je taj
koji i mene zanima i još u kombinaciji s kvalitetnim kajkavskim i
romskim jezikom u filmu, mislim da će se publika baš odlično
zabaviti i opustiti na 90 minuta.
Iz vašeg osobnog iskustva, je li lakše biti glumac ili
redatelj?
Pa rekao bih da je isto kao i u svakom zanimanju puno lakše ako
si dobar. No opet dobar glumac neće moći puno napraviti ako mu
film režira loš redatelj. Isto tako dobar redatelj neće moći
realizirati sve što je zamislio ako radi s lošim glumcem. Mislim
da u Hrvatskoj nije lako biti ni glumac ni redatelj.
Dobar glumac i dobar redatelj još teže. Nakon više od 40 godina
radnog iskustva kao glumac i više od 30 godina kao redatelj
predstava i filmova, zahvalan sam što mogu biti glumac i
redatelj. Koliko uspijem “pročitati” svoje suradnike, vidim da im
je ugodno raditi sa mnom, da im je drago što imam puno dobrih
rješenja, koja im rijetko namećem, već ih vodim da sami dođu do
njih i da onda uživamo u onome do čega smo zajedno došli i što
smo zajedno stvorili. Redatelj mora imati povjerenja u glumca i
biti svjestan da je glumac taj koji zadnji nosi ulogu i koji
stoji iza nje.
Prvi film realizirali ste većinom iz vlastitog budžeta i
zahvaljujući nekolicini sponzora. Jeste li ovog puta naišli na
financijsku podršku HAVC-a?
Nismo. Film “Marginalci” prijavili smo na tri natječaja HAVC-a i
film je sva tri puta odbijen. Prvi film “Ufuraj se i pukni”
također smo dva puta prijavili i dva puta je odbijen, nakon čega
je postao najgledaniji hrvatski film u nezavisnoj produkciji u
povijesti, koji nije financiran javnim novcem. Tko mi želi
zamjeriti, neka zamjeri, tko me želi shvatiti, neka me shvati.
Kad nisi iz Zagreba, sve je puno teže. I glumcima i redateljima i
predstavama i filmovima. To je jednostavno tako. Žalosno, ali je
tako.
Zbog toga smo isto marginalci. Isto tako žalosno je da komedija
manje vrijedi od neke drame ili tragedije. To nije samo moje
mišljenje, to su činjenice koje se potvrđuju iz godine u godinu.
Od javnog financiranja, preko raznih festivala, preko medijskog
prostora pa sve do zasluga. Sve je protiv komedije, osim publike.
Publiku nitko ne može kupiti. Upravo zato smo i krenuli u
snimanje drugog filma, jer ga želimo podijeliti sa svima i
neizmjerno smo zahvalni svim partnerima filma, sponzorima i
donatorima koji su prepoznali naš trud i iskrenu namjeru da
ponovno napravimo nešto drukčije u hrvatskoj kinematografiji i
koji su nam pomogli da naši “Marginalci” dođu u kina.
S filmom ste nakon zagrebačke premijere krenuli i na
turneju “Marginalci osvajaju Hrvatsku”. Gdje vas sve publika može
očekivati i kakva je budućnost filma?
Obići ćemo Zagreb, Varaždin, Rijeku, Viroviticu, Osijek, Vukovar,
Slavonski Brod, Čakovec, Krapinu, Samobor, Ivanec, Križevce,
Pulu, Koprivnicu, Mursko Središće, Prelog i Novi Marof. Nakon
turneje i nakon distribucije filma u kinima vidjet ćemo koliko je
naša publika željna naše komedije na velikom platnu i vidjet ćemo
koliko hrabrosti imamo razgovarati o novom projektu tj. trećem
filmu, no koliko poznajemo publiku i koliko poznajemo sebe,
vjerujem da nećemo stati na “Marginalcima”.
Osim filmovima već godinama publiku nasmijavate i
predstavama Kerekesh teatra. U prosincu prošle godine najavili
ste veliki projekt, izgradnju kulturnog centra u Varaždinu.
Otvorenje je bilo planirano najkasnije do kraja ove godine. Jesu
li radovi pri kraju? Imate li već datum otvorenja?
Kad bi sve ovisilo o nama, već bismo sad igrali predstave u
kulturnom centru u Varaždinu, no očito je da i ti planovi kasne u
Lijepoj Našoj. Natječaji, EU fondovi, apsolutno sve kasni, a mi
strpljivo čekamo da uložimo zadnje atome svoje energije,
kreativnosti i vremena kako bismo pokušali djeci i mladima u
Varaždinu napraviti najveći kulturni centar u Hrvatskoj. U
Varaždinu nedostaje takav centar više nego igdje u Hrvatskoj i
žao nam je što se i na tom području osjećamo kao marginalci. Za
neke projekte novac se doslovno stvori preko noći, a za ulaganje
u kulturu i izgradnju kulturne građevine doslovno moraš moliti na
koljenima. Tako da, datum otvorenja nemamo i radovi nisu ni
počeli jer ne smiju početi prije odobrenja projekta na EU
natječaju. Imamo samo puno papira, dokumentacije, građevinskih i
drugih dozvola vrijednih više od pola milijuna kuna i čekamo
hoćemo li početi zajedno raditi nešto predivno i potrebno ili
ćemo se naći na kolektivnom paljenju dokumentacije za izgradnju
kulturnog centra u Varaždinu.