Predgovor izložbi napisao je kazališni redatelj Dubravko Torjanac, s kojim je Duić postavljao mnoge izložbe za djecu i odrasle.
U Galeriji HDLU, koja se nalazi u Kuli
stražarnici Starog grada u Varaždinu, u utorak 11. srpnja u 19
sati bit će otvorena izložba scenografija, lutaka i grafika
varaždinskog slikara i grafičara Ivana Duića.
Izložba ostaje otvorena do 31. srpnja, a ulaz je slobodan.
Ivan Duić rođen je 13. veljače 1958. godine u Varaždinu, gdje je
završio osnovnu školu. U Zagrebu 1973. upisuje Školu primijenjene
umjetnosti u klasi profesora Ljubića na odjelu za likovnu i
tehničku obradu metala. Nakon završene srednje škole upisuje
Akademiju likovnih umjetnosti, grafički smjer u klasi Alberta
Kinerta, gdje je diplomirao 1982. godine. Izlagao je na skupnim
izložbama u Salonu mladih u Zagrebu, u HDLU-u u Zagrebu, u
Varaždinu, Čakovcu i Mađarskoj, na samostalnim izložbama u
Zagrebu, Trakošćanu, Karlovcu, Koprivnici, Čakovcu i Varaždinu.
Član je HDLU-a od 1982. godine. Pored slikarskog rada bavi se
scenografijom, kostimografijom, kreiranjem lutaka i grafičkim
dizajnom.
Predgovor izložbi napisao je kazališni redatelj Dubravko
Torjanac, s kojim je Duić postavljao mnoge izložbe za
djecu i odrasle. Evo što kaže:
– Kazalište je mjesto ili prostor uobličavanja metafora,
stvaranja i uspostave prijenosnosti, mjesto tranzita i skoka s
jedne razine stvarnosti na drugu, i od svih vidova ili oblika
umjetnosti jedino je takvo, pa stoga i jedinstveno. Druga mjesta
uvijek su nekako utilitarna, služe nečem dozlaboga praktičnom,
poput recimo autobusnih kolodvora ili škola, dok kazališni
prostor služi jedino samome sebi, i na tvrdoglav način postaje
smislen i svrhovit jedino unutar sebe i kad je lišen neposredne
svrhe. I banalna je, ali točna činjenica: slika, pjesma, glazba,
sve to može biti naslikano, napisano i kad to godinama nitko ne
vidi, ne čuje i ne pročita, time tim tvorevinama nije ukinuto
njihovo tvarno postojanje, kazalište pak, ako ga u određenom
vremenu i prostoru nitko ne vidi i ne gleda –
jednostavno nije postojalo i ne postoji. Sve druge umjetnosti
mogu značiti sabranu osamu, kazalište traži i predstavlja
zajedništvo i dijalog. Kazalište, to su dimenzije, karakteristike
prostora, poput duljine, širine, visine, uz onu četvrtu, možda i
presudnu, Einsteinovu, a to je vrijeme. Ivan Duić je slikar, pa
bi rekli da je najprije dvodimenzionalan, no slikar koji je
svojoj likovnosti (onoj na platnu) znao dodati još jednu
dimenziju, onu naime prostornu, pa postao trodimenzionalan,
prostran, prostoran i perspektivan, i time je, a djelujući u
kazalištu, trodimenzionalnosti prostora još dodao i onu presudnu,
konačnu dimenziju, a to je vrijeme. Ivan Duić je kroz svoju
likovnost propustio vrijeme, dao joj prostornost, kroz nju je
propustio pokret. Likovnost u prostoru, kroz pokret u
vremenu – i eto nam na neki neobičan i zakulisan
način i definicije lutke. Nepokrenuta lutka uvijek je samoj sebi
svrha, a zamišljajući i izrađujući lutke Ivan je uvijek izrađivao
pokret. Izraditi pokret? Pa da! to je oblik koji računa s
vremenom, oblik kojemu su prostor i vrijeme uvjeti scenskog
postojanja. U razgovorima o predstavama i lutkama najčešće se i
nismo posebno doticali likovnosti, važnije nam je bilo kretanje,
proigravanje, rekao bi Duić, značajnije su nam bile moguće
dramaturške mijene kroz koje neki oblik (lutka) s lakoćom može
prolaziti. Jer kretanje lutke i moguće metamorfoze definiraju i
lutkinu sceničnost. Između likovnosti (kao takve) i sceničnosti
postoji osebujna veza: lakoća transformacije koja nije gušena
likovnom diktaturom, mijenjanje i život lutkina lika što se
potiče i hrani likovnim sredstvima. I to je u kazalištu dijalog,
kao i sve. Oblik i boja: jedinstvo u igri kvaliteta i značenja.
Nema boje a da se ne misli o tome kako se koja nijansa kreće
prostorom, i što pri tom priziva, nema kretnje a da nije
značenjski ofarbana. Ivan Duić je scenograf, što će, da se
vratimo grčkom korijenu riječi, reći da on piše pozornicom,
grafira prostorom, njegovim elementima, znakovima, simbolikom.
Ono što kod njega vidimo na pozornici uvijek je dvojno i
dvojako, naime i konkretno i već prenijeto. Ivan Duić režira
prostornošću i upravlja prostorom, u njegovim scenografijama se
konkretnost i apstraktnost spajaju u nešto treće, u nešto između,
u prostor prolaza od dobro poznatog k potpuno neznanom, u
razmaknuti zastor kroz koji gledamo iz ovog u neki drugi, možda i
bolji svijet. S Ivanom Duićem intenzivno sam radio od 1994.
godine, i nisam brojao, ali mislim da smo na scenu postavili
tridesetak predstava, Ivan Duić je, kao scenograf, idejni
kreator, konstruktor i izrađivač lutaka i rekvizite, kostimograf
i dizajner plakata, svakako nezaobilazan i nezamjenjiv kreativni
tvorac kazališnog identiteta HNK u Varaždinu, posebice
vizualnosti i likovnosti Dječje i lutkarske scene HNK u
Varaždinu.
